Mali čovjek iz kutije koja govori

To što jesam – zahvaljujem radiju.
Radio je izoštrio moj intelektualni i moj stvaralački profil.
Na Radio Sarajevo nisam došao slučajno. Sa ulice. Radi uhljebljenja. U mome dolasku na Radio bilo je nečega usudnog.
Od rođenja do godina zrelosti imao sam milion želja i milion nada da će mi se želje ostvariti. I rijetko koja mi se ostvarila. Jedna, ipak, jeste. Kad sam bio u djetinjskoj dobi, ujak moje majke se vratio iz ropstva u Njemačkoj i donio sa sobom – radio. Ljudi su se skupljali kao na čudo, slušali ono što je izlazilo iz one «čarobne» kutije, komentirali i davali svoja fantastična «prosuđivanja». Majkin ujak, moj djed je, za mene, a i za mnoge koji su se okupljali oko njegove «kutije koja govori», bio čarobnjak. I ja sam dolazio i po vas dan stajao, gledao, slušao «komentare» i – ništa nisam razumijevao. I, jednom, kad je djed bio sam, prišao sam mu i, preplašeno, upitao: – Djede, ko to tamo govori?
Djed se nasmiješio i odgovorio, ni sam ne znajući, možda, kako ta kutija proizvodi glas ili se šalio s mojim neznanjem. Rekao je: – Ima unutra jedan mali čovjek koji govori! Otišao sam kući, sada još više zbunjen tim malim čovjekom koji govori iz te kutije.
I odlučio: Kada odrastem, biću taj mali čovjek koji govori iz kutije!

I vrijeme je teklo, rojile su se želje, bubrile nade, razočarenja su tekla jedna za drugim. Imao sam strasnu želju da budem novinar, jer je novinarstvo za mene bilo najuzvišniji poziv kojim se čovjek mogao baviti, ali sam bio siguran da za tako uzvišen poziv nemam talenta i sa zadivljenošću sam gledao svoga djetinjskog druga Vehida Gunića kada bi on objavio neki svoj zapis u novinama, a do vrhunca je doveo moje uzbuđenje kada je informaciju o požaru u banjalučkoj bolnici poslao Radio Beogradu i, kada su u pet sati ujutru emitirali njegovu vijest sa najavom: «Čujmo našeg dopisnika iz Banja luke Vehida Gunića.»

Ja se, zapravo, i ne sjećam kako sam se našao u Radio Sarajevu. Znam samo da sam u hodniku Radija u ulici Danijela Ozme sreo jednu gospođu, čiji sam lik zapamtio sa polaganja radiofoničnog testa i za koju sam kasnije saznao da se zove Emina Topić i da je bila lektorica, koja mi je rekla da sam prošao test. Prvi čovjek koga sam upoznao na Radio Sarajevu bio je urednik informativnog programa Zoran Udovičić. Pitao me je za moje sklonosti. Ja sam mu rekao da sam završio Orijentalnu filologiju i Istoriju jugoslovenskih književnosti, da sam dvije sezone bio glumac i da sam naklonjen likovnim umjetnostima. Rekao mi je neka se opredijelim za praćenje pozorišta. Prihvatio sam to i bez pune svijesti da sam usmjeren na stazu koja je na Radio Sarajevu imala dugu tradiciju. Još za vrijeme drugog svjetskog rata na tadašnjoj krugovalnoj postaji je o teatru redovno objavljivao svoje prikaze Vladimir Jurčić, mladi profesor književnosti koji je iz Siska došao u Sarajevo, u Prvu gimnaziju. Zatim, poslije rata su na radiju pratili zbivanja iz kulture pjesnik Branko V. Radičević, Petar Volk, Miodrag Žalica, pa Šukrija Pandžo. Ćamil Sijarić, Slavko Šantić, a u trenutku moga ulaska u Radio, film je pratila divna Zlata Kurt. Bio sam ponosan! Svome radu sam pristupao sa izuzetnim entuzijazmom i sasvim svjesno sam se odrekao univerzitetske karijere, budući da sam na Katedri za istoriju, na Filozofskom fakultetu Beogradskog univerziteta, pohađao postdiplomski studij pripremajući se za predavača nacionalne povijesti pod osmanskom upravom, da bih bio – novinar.

Osnovna intencija kojom sam se rukovodio u svome radu bila je težnja da u svoj novinarski rad uvedem analitički princip sa intelektualnim potencijama, da koristim stručnu terminologiju u sudovima o određenoj predstavi i da svojoj rečenici obezbijedim onu plastičnost koja bi bila živi posrednik između mojih sudova u slušateljstva. Ovakva moja opredjeljenja su imala vidnog odjeka u javnosti ne samo kod intelektualnog sloja građana, već i kod običnog puka. Neki su me telefonom pozivali da izraze svoje zadovoljstvo, brojni građani su me zaustavljali na ulici, a, možda sam najveću pohvalu doživljavao kada bi u tramvaju čuo razgovor građana koji su govorili da bi trebalo pogledati neku predstavu jer su čuli na Radiju da je dobra.

Možda sam na najveće otpore za svoj rad nailazio u samom Radiju! Vrlo brzo sam shvatio da je među novinarima bio stanoviti broj onih koji nisu bili akademski obrazovani i da, uglavnom, nisu posjećivali ni pozorišne predstave, ni likovne izložbe, ni koncerte i bilo je slučajeva da su me neki od njih pitali da li bih mogao zamijeniti, recimo, leksem «mizanscen» nekim dugim, «običnijim» terminom, a jedan od njih me je pitao: «Da li ti iz rječnika učiš neke riječi napamet pa ih onda upotrebljavaš u svojim tekstovima, a drugi me je «posavjetovao»: «Znaš, ti bi morao shvatiti da pišeš za polupismen svijet». Pomalo zbunjen, odgovorio sam mu: «Znači li to da sve ono što sam učio u školama i fakultetima bacim pod noge i pišem za onoga koji se odricao tih napora, ili, pak, nije imao mogućnosti da proživi sve one stresne trenutke dok polažeš ispite pred strogim profesorima». Najzad, jedan od njih, inače urednik, pitao me je: «Za koga ti, zapravo, pišeš». Odgovorio sam da pišem za intelektualce. On mi je uzvratio novim pitanjem: «A koliko njih ima?». Izgovorio sam brojku koja mi je prva pala na pamet: «Dvjesto». «A zar se isplati pisati za tako mali broj». Upitao sam: «A da li oni plaćaju pretplatu?» Odgovorio je, dakako, pozitivno. I ja sam ponovo odgovorio: «Od 1440 minuta koliko ima jedan dan, zar oni nemaju pravo na dva-tri minuta dnevno koliko iznosi moj prilog?» Slegnuo je ramenima i rekao ostalim urednicima da svaki moj prilog mora ići u program. Ipak, nakon izvjesnog vremena su me «prekomandovali» u Treći program Radio Sarajeva.
Pa ipak, pored svih poteškoća na koje sam nailazio, ostao sam vijeran Radio Sarajevu, a kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, najprije sam izvještavao iz Centra javne bezbjednosti, a onda sam, kad je počelo redovitije emitiranje programa, predložio tada uredniku programa, divnom čovjeku Enesu Musabašiću da ponovo oživimo program za kulturu i on je ideju svesrdno prihvatio: i tako je počelo emitiranje programa iz kulture. Emisija se zvala «KULTURA, NAUKA, UMJETNOST», trajala je, u početku, tri sata sedmično, a ja sam sâm radio: svakodnevno sam pješke išao od zgrade Radio televizije na Alipašinom polju do grada i na ramenu nosio «nagru» od 12 kilograma da bih snimao priloge. Kasnije je trajanje programa smanjeno na razumniju mjeru, a dodavani su mi i suradnici, mladi ljudi koji su u radu u kulturi doživljavali svoje vatreno krštenje u novinarstvu. Bili su to: Halima Sofradžija, sada profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Samija Saljihi i Asja Sokolović.

Govorio sam o neprijatnoj strani moga boravka na Radiju. Ali je bilo i svijetlih trenutaka i nekoliko novinarskih ličnosti koji su me podržavali u mome radu. Na prvom mjestu je to bio urednik aktualno–informativnog programa Zoran Udovičić. Bio je izuzetno taktičan, na rafinirani način je razrješavao sve situacije koje su bile nepogodne po mene, čak me je oslobodio i jutarnjih dežura kojima se ja nisam mogao prilagoditi, dozvolio mi je odsustvo od godinu dana da bih mogao boraviti na studijskom boravku u Egiptu gdje sam utvrđivao svoja znanja iz arapskog jezika. Bez njega ja bih, najvjerojatnije, bio izgubljen za Radio Sarajevo. Možda je još više pridonio mojoj stabilizaciji na Radio Sarajevu Ivica Mišić, također urednik aktualno–informativnog programa. On je posebno podržavao moje intencije na provođenju analitičkog principa u mojim suđenjima o događajima iz kulture u Bosni i Hercegovini. Jednom prilikom mi je rekao da mi ne smije promaći ni jedan događaj iz oblasti teatra, a da ne budem prisutan. I to ne samo u Bosni i Hercegovini. Za njegovog mandata ja sam «morao» provesti punih 45 dana koliko su trajale Dubrovačke ljetnje igre, morao sam prisustvovati Splitskim ljetu, morao sam biti prisutan na Sterijinom pozorju. Kada sam jednom odustao otići na neku premijeru u Banja Luci, kaznio me je sa odbitkom nekoliko postotaka od plaće! Čini mi se da sam, za vrijeme njegovog mandata definitivno uobličio svoj stvaralački profil. Za svoj mjeserčni rad sam bio ustrajno nagrađivan visokom ocjenom za doprinos bogaćenju programa. Veliku su mi podršku pružali i drugi ljudi sa Radio–televizije, kao što je bio Husein Tahmiščić, zatim Zija Dizdarević koji me je, kad je prihvatio da bude urdnik lista «Komunist», pozivao na suradnju. Divnu podršku mi je pružao i Mustafa Resulović, spoljnopolitički komentator Radio Sarajeva, istinski komentator koji nije samo skraćivao Tanjugove izvještaje već je prosuđivao određena pitanja domaće i svjetske politike na izrazito autohton način. Podržavao me je i Muhamed Nuhić, koji je bio, čini mi se, glavni i odgovorni urednik Radio Sarajeva. Određenu satisfakciju za moja stvaralačka opredjeljenja sam doživljavao i od urednika Trećeg programa Neđe Miljanovića. Visoku podršku je mome načinu oblikovanja tekstualnih priloga za radio program iskazivala derektorica Radio televizije Bosne i Hercegovine Amila Omersoftić. Čak, našla je načina kako da obezbijedi sredstva za štampanje moje knjige pozorišnih kritika na predstave izvođene za vrijeme ratnih pogroma na Sarajevo «Iz Talijina hrama». Od kolega iz neposedne produkcije posebno uvaženje sam doživljavao od Zvonka Vidovića, Miće Cvijetića, Velimira Miloševića, Alirizaha Gašija, Jasminke Huskić…

I, na kraju, da ponovim: ono što jesam, dugujem Radio Sarajevu. On mi je omogućio da ostvarim jednu od najvećih svojih želja, da postanem «mali čovjek iz kutije koja govori». Radio Sarajevo mi je omogućilo da izoštrim svoj intelektualni i svoj stvaralački profil. Uvijek ću biti zahvalan jednoj instituciji koja se zvala Radio Sarajevo kasnije preimenvanoj u Radio Bosne i Hercegovine. A kada su došla nova vremena i Radio razgrađivan na neke nove formacije, ja sam već bio izvan njegovih prostora!
06. 06. 2014.

Vojislav Vujanović
Tekst objavljen u monografiji:
RADIO SARAJEVO: 10.04.1945. – 10.05.1992.
Sarajevo: Media centar, 2015.