Moj prijatelj pjesnik

Govorio sam nad grobnom humkom pjesnikovom. Riječi se ne sjećam, ali znam da je dan bio pun sunca blage jeseni. Grumenje zemlje je čudno dobovalo po sarkofagu. Bio je to eho posljednjeg pozdrava sa Velimirom Miloševićem. Kroz glavu su mi protjecale slike naših svakodnevnih susreta u prostoru radiotelevizijskog doma, gdje nam je počinjao radni dan. Sjesti pred mikrofon, za njega je bio specifičan vid doživljaja. Često smo razgovarali o toj “otuđenosti” sopstvenog glasa i čudili se kako nam taj glas plovi eterom! I, možda je ljepota doživljaja i bila u toj “otuđenosti”, u toj mogućnosti da saopćiš ono lijepo u sebi koje se nudilo kao zgrudvana dragost od svega onoga što se prethodnog dana doživjelo, u gradu u kojem smo živjeli i čije smo prožimanje Istoka i Zapada, dalekih vremena i dana čiji smo i sami akteri bili, doživljavali kao nevjerojatno čudo.

Zašto ova knjiga? Kao i za svaku napisanu knjigu, i za ovu se može naći niz razloga, subjektivnih i objektivnih. Ona jeste hommage i pjesniku i čovjeku koga sam cijenio i volio, uvažavao i poštovao. Nastala je iz težnje da se pronađe ona stvaralačka mjera kroz čiju bi se prizmu prelamali snopovi svjetlosnih vrijednosti koji pjesništvu daju punije osmišljenje, a Velimiru Miloševiću obezbjeđuju dostojno mjesto u povijesnim projekcijama bosanskohercegovačkog pjesništva.

Najtemeljitiji bio–bibliografski pregled života i stvaralaštva Velimira Miloševića načinila je Mira Miljanović za tridesetu knjigu edicije Savremena književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, koja se iz štampe pojavila 1984/85. godine. Manirom istinskog znalca, gospođa Miljanović je u svoj pregled unijela sve relevantne podatke do 1982. godine. Ovom biobibliografijom sam se obilato koristio u radu, uz neophodne njene korekcije i dopune.

Milošević Velimir je rođen 15. februara 1937. godine u Verićima kod Peći. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju pohađao u Istoku, a završio u Sarajevu. Studirao je jugoslovenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedno vrijeme je bio urednik u kulturnoj redakciji Radio – Sarajeva, a potom saradnik u kulturnoj redakciji lista “Sarajevske novine”, te referent za kulturu u Republičkom sekretarijatu za nauku, obrazovanje, kulturu i fizičku kulturu BiH. Od marta 1965. godine uređivao je biblioteku “Pingvin” u izdavačkoj kući “Veselin Masleša u Sarajevu. Do penzioniranja je bio urednik dječjeg programa Radio – Sarajeva.

Prvu pjesmu, “Veče na selu”, objavio je u listu sarajevskih srednjoškolaca “Riječ mladih” 15. aprila 1953. godine. U ovom je listu, do njegovog gašenja 1957. godine, objavio desetak pjesama i za neke od njih je dobio i određena priznanja. Prijateljski je bio prisno vezan sa svojim vršnjakom, mladim pjesnikom Slavkom Šantićem. To svoje prijateljstvo osvjedočavali su i u dirljivim zapisima koje su objavljivali na stranicama ovog lista. Velimir (ili Veljo, od milja), pisao je o Slavkovoj pjesmi “Pesma”. Na drugoj strani, Slavko će objaviti zapis pod nazivom “Ja i ti” u kojem će, pored ostalog, zapisati: “Pričali smo tiho, samo na časove uzbuđeno. Sve je to bilo pomiješano s našim koracima, svijetiljkama i žuborom rijeke. Možda smo bili suviše tihi, jer neko je pomislio da smo tužni, a mi smo tada tako mnogo željeli. I voljeli smo sve oko nas, i danas volimo, ali ja i ti, Veljo, moramo reći ovo, iako znam da ništa od svega toga nisi zaboravio”.

U ovo će vrijeme obojica početi objavljivati svoje pjesme i u srednjoškolskom časopisu “Polet” koji je u Zagrebu pokrenuo hrvatski pisac Ladislav Žimbrek. U ovom će časopisu, kao i u listu “Riječ mladih”, dobiti priznanja za stvaralačke domete koje je ostvarivao u ovim ranim godinama svoga pjevanja. Svoju književnu saradnju će u toku svoga stvaralačkog vijeka razvesti u gotovo svim književnim listovima i časopisima u tadažnjoj Jugoslaviji: Našim danima, Životu, Putevima, Oslobođenju, Odjeku, Savremeniku, Književnosti, Republici, Stremljenjima, Kolu, Stvaranju, Susretima, Ovdje, Poljima i drugima.

Temeljitije će se književnoj javnosti predstaviti 1958. godine u zajedničkoj zbirci pjesama sa Slavkom Šantićem i još jednim, nešto starijim pjesničkim drugom, Miroslavom Milinovićem. Objavili su zajedničku knjigu “Ispod granja i zvijezda” gdje je Velimir Milošević predstavljen ciklusom “Živi nešto u očima”. Tri godine kasnije, 1961. godine, prvi put će se književnoj javnosti predstaviti cjelovitom knjigom “Bele molitve” koja se pojavila u biblioteci “Nada” sarajevske “Svjetlosti”. Uslijediće period izuzetne stvaralačke plodnosti, iz štampe će mu se pojavljivati knjiga za knjigom: „Bele molitve“, „Svetkovine“, „More koje peva“ „Izlazak sunca“, „Kula svetilja“, „Nebeski vinogradi“, „Doba lirike“, „Večno leto“, „Vodiću te na Cetinje“… U međuvremenu mu je objavljen izbor iz poezije pod nazivom „Lirika“, zastupan je u nekoliko antologijskih izbora i prevođen na strane jezike. Za knjigu „Svetkovine“ dobio je godišnju nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Inače, prva priznanja počeo je dobijati još kao srednjoškolac u listu omladine Sarajeva „Riječ mladih“ i u časopisu mladih „Polet“ iz Zagreba, potom vise domacih i medjunarodnih nagrada: Zlatnu značku organizacije Naša djeca, Nagradu Zmajevih dječijih igara Novi Sad, Nagradu Svjetlosti za najbolju knjigu pjesama, povelju Internacionalne lige humanista BiH, 27-julsku nagradu BiH (1987), Malinov vijenac mira Internacionalnog pjesnickog festivala u Baru (2003.)…

Posljednje godine života Velimira Miloševića je, vrlo plastično, opisao pjesnik Ivo Mijo Andrić. Obojica su, u vrijeme ratnih pogroma, poput brodolomnika, bili zarobljeni na Mojmilu, sarajevskoj četvrti najizloženijoj granatiranju. Pjesnik Andrić bio je u prilici posmatrati ga iz neposredne blizine. Iz tog osjećanja bliskosti Velimir Milošević se uselio i u inspiraciju pjesnika Andrića, njegovu je smrt pretočio u poetsko zborenje, u neku vrstu epitafa koji treba zapisati i ovdje:
Ovdje počiva poet koji je pjevao ljubav
Za one što su jutro ubili zbog svjetlosti
Za one koji šire zadah zlobe i mržnje
I za potomke njine što su već zaraženi
Teškim oblikom šutnje, straha i nevjerice
Dok u srcima našim pjevaju proljetne ptice
Dok nas hvataju hladne jesenje nesanice.

U svome proznom tekstu “Veljo Milošević moj prijatelj”, objavljenom u knjižici „VELJA”, koju je uredio pjesnik Atif Kujundžić i štampao u svojoj štampariji “Kujundžić” u povodu godišnjice smrti Velimira Miloševića (2005), Ivo Mijo Andrić je opisao svoja drugovanja s njim, koja su začeta sedamdesetih godina, ali je glavni dio teksta posvetio posljednjim pjesnikovim godinama, onim vezanim za rat i za poratne godine. Sretali su se na “cigar duvana” kada bi se, ponekad, našla i koja kapljica alkohola. U dugim trenucima, kada su uklanjali posljedice granatiranja, Velimir Mulošević mu je govorio “naizust” svoje pjesme. Kada su doživjeli kraj rata, formirale su se nove traume: bivši pjesnikovi prijatelji odbijali su da prihvate njegove knjige na “uredničko čitanje”. Ali, i to se preboljelo, ponovo su se počele pojavljivati njegove knjige, jedna za drugom, u kojima je, kako je to formulirao Ivo Mijo Andrić:

“Svojim pjesmama o ratu pokazao (je) kako se pjesnik treba boriti perom i djelom protiv rata, a ne protiv drugih ljudi, nacija ili rasa. Njegov poetski ego progovorio je snažno protiv zla, dokazujući da je dobro (podvukao I.M.A.) iznad i ispred svega i da samo ono ima neupitnu budućnost”.

Iz ovih drugovanja je proistekla i ideja o štampanju zajedničke knjige sa pjesnikom Atifom Kujundžićem u kojoj bi bile okupljene pjesme trojice pjesnika o majki i ocu. Pjesnik je prihvatio ideju, ali, dok su radili na njenoj redakciji, znakovi bolesti su bivali sve vidljiviji i, 2003. godine se našao u sarajevskoj bolnici Podhrastovi. Rad na rukopisu je nastavljen pa se, početkom 2004. godine, knjiga i pojavila pod nazivom “Majci, ocu i životu”. U međuvremenu iz štampe mu je izišla knjiga “Dječja planeta”. Posljednja knjiga Velimira Miloševića “Ovo je Balkan draga” (izbor iz Balkanske triologije), objavili su u žestokoj trci s vremenom i opakom bolešću koja ga je već snažno vukla njegovom životnom kraju, i zajedno s njim promovirali u Sarajevu 29. marta 2004. godine njegovi prijatelji: Muhamed Zlatan Hrenovica, Svetlana Broz, Affan Ramić, Miodrag Živanović i Esad Bajtal u prepunoj dvorani Collegium artisticuma.

Pjesnik je posljednji put nastupio na “Šopovim književnim susretima” u Jajcu 2004. godine.

Velimir Milošević je preminuo 21. oktobra 2004. godine. Sahranjen je četiri dana kasnije – sahrana je obavljena na sarajevskom groblju Bare, 25. oktobra 2004. godine.

Poslije pjesnikove smrti pojavio se niz tekstova u raznim listovima i časopisima, uglavnom evokativnog karaktera. Među njima se, svojom serioznošću, ističe takst “General vojske mira i ljubavi” Esada Bajtala koji nudi specifične refleksije i o ličnosti Velimira Miloševića i o njegovom pjesništvu u kontekstu ratnih zbivanja koja su zadesila ove naše prostore. On se spuštao vrletnom maticom te poezije i u njenim zaošijanim vrucima prepoznao hidru protiv koje je Velimir Milošević upućivao svoje zažarene pjesničke strijele. Njena pogubna necivilizacijska značenje prevodi u široku skalu imena, prepoznajući joj ležište u samom iskonu prostora u kojem je Drakula začeo svoju krvožednost, Balkanu. U središtu toga zla leži “egos povampirenog naciona” koji “gordo gradi sebe na suzama i zločinu, u posuvraćenom ludilu guslarske ideologizirane ekstaze, to je svijet sveopšte patološke amnezije i etike zaborava u kojem vlada bezumlje plemski orkestriranog kaosa koji snagom nerazumne razornosti, oneprisebljuje i one najprisebnije. Oni, u ime obijesne himere ideološki induciranog kolektivističkog zanosa glatko odustaše od ljudskosti.”

Protiv takvog zla, iščitavamo iz seriozno pisanog eseja Esada Bajtala, Velimir Milošević ispisuje svoje pjesničko slovo iz kojega zrači energija želje da se “bezizlaz nasiljem poniženog bića” transformira u “imaginarno sredstvo spasa” kada “vlastiti strah… počinje da figurira i kao imaginarno i kao stvarno sredstvo odbrane”.

Završni dio svoga eseja Bajtal je posvetio analizi pjesme Velimira Miloševića “Djeca su vojska najjača” tvrdeći da je to “njegova možda najbolja antiratna pjesma”. Bajtalovoj rapsodičnoj misli dodajmo, na kraju, da Veljo Milošević nije htio ni da zna, ni da vidi to što vidi. Nije htio da vidi – silu. I nije htio da zna – mržnju… Zato što je volio život. I volio da voli! I htio andrićevski svjesno da vjeruje kako nam ‘život vraća samo ono što mi drugima dajemo’ A Veljo je davao ljubav. I bio gladan ljubavi. Ali, ne zato što ljubavi nije dovoljno imao. Nego zato što mu ljubavi nikad nije bilo dosta. Pisana mastilom te ljubavne gladi, ova velika pjesma o djeci („Deca su vojska najjača”) , zapravo je antiratna i indirektna poruka njihovim vazda ratobornim očevima. Očevima, a ne djeci, budući da djeci, poruke mira i ljubavi ne trebaju.

Pjesnik Hadžem Hajdarević je u svome posmrtnom slovu Velimiru Miloševiću zapisao:
„Smrt pjesnika Velimira Miloševića nije nas mogla iznenaditi, jer smo znali da već više od godine dana boluje od ozbiljne bolesti, ali jest nas sve rastužila iz razloga što je sa ovoga svijeta otišao možda posljednji istinski zaljubljenik u zvuk i moć pjesničke riječi.“

Govorio je da bi bio u stanju svakog jutra napisati novu pjesmu, ali je to nadahnuće čuvao da ga izgovori u mikrofon i zato ga je toliko volio, osjećao se pun sebe pred njim i misli su se, same od sebe, oslobađale. Znao je gotovo svaku riječ koju će tog jutra izgovoriti, a nije unaprijed pisao svoje tekstove. Govorio je da mu rečenica nikada nije tako razuđena i neposredna kao kada je izgovara direktno u mikrofon. Bili su to biljuri jedne duboko izgradirane retorike, govorene besprijekornim ijekavskim narječjem.
Govorio je: ni jednim drugim narječjem se ne bi mogla izraziti ona bliskost kao ijekavskim govorom, tom čudesnom igrom nekadašnjeg, praslavenskog glasa koji je imao svoju slovnu oznaku, ali je zavazda ostala tajna samog njegovog izgovora. Međutim, poeziju je pisao ekavskim narječjem!
Govorio je da ekavsko narječje oslobađa zvuk od bilo kakvih nanosa svakodnevlja, a glas u pjesmi je morao biti čist, pun zvonkosti i da za zvonkost već sama sobom predstavlja određenu pjesničku vrijednost, određeni značenjski sloj. Bilo je to prirodno stanje pjesnikovo, a ne neka unutarnja raspolućenost.

Živio je pojačanim životnim elanom, onom puninom koja je bila primjerena jedino njegovom duhu.

Protjecalo je sve mojom sviješću dok sam stajao nad pjesnikovom grobnom humkom i slušao dobovanje grumena zemlje po njegovom sarkofagu, još nesvjestan da je to eho posljednjeg pozdrava sa Pjesnikom. Pravednikom riječi. Tek kada su radnici svojim alatkama počeli zasvođavati humku, postao sam svjestan da Pjesnika više nema među nama! Mukli krik se oteo iz dubine: Da li je to moguće? Da li je moguće da više među živima nema pjesnika Velimira Miloševića! I čovjeka koji je postajao prijatelj sa svakim s kim bi se, bar jednom, sreo u životu.

Voljeli smo radio. On je, istina, odlazio i dolazio na radio i imao mogućnost da uspostavi objektivniji odnos prema njemu. Za mene, radio je bio jedan od mojih djetinjskih snova, jedna od rijetkih želja koje su mi se u životu ostvarile. Ali smo se obojica slagali da smo u prilici svijetu dati onaj sopstveni intimni dio u kojem se smjestilo sve ono što smo osjećali u sebi kao ljudskost koju smo, svojim rođenjem, donijeli na svijet. Mikrofon je bio naš čarobni štapić preko koga smo odašiljali u svijet svoje poruke čija je tema bila prvenstveno: umjetnost.

Veljo je bio predisponiran za govor koji je bio upućen mladima. Ili malima. Kada bi sjeo pred mikrofon, doživljavao je temeljitu metamorfozu. Bio je duh koji je posjedovao u sebi stotinu intonacija koje su uvijek nalazile puno suglasje sa onim o čemu je govorio i sa onim kome je govorio. Njegovi uvodnici u emisiju za dječji program u jutarnjim satima bili su svojevrsne poeme, koje, istina, nisu doticale tvrdo uho pretpostavljenih, koji su odmahivali rukom i govorili: to je Veljo. Gubili su iz vida koliko je svoje duše Veljo istrošio u tih minutu ili dva, koliko je ljepote odaslao u prostor zajedničkog proživljavanja!

Velimir Milošević je bio, da se poslužim izvjesnom metaforikom, bulka koja se svakoga jutra otvarala da bi u sebe upila sunčevu svjetlost i kada bi je amalgamirala sa svojom ljudskošću, predavala je svijetu na udivljenje.

Zbog toga, u njemu ima puno toga – samoniklog. Mogao je on crpsti energije iz usmene tradicije, i to je bilo nepobitno, mogao se oslanjati na pjesništvo Sergeja Jesenjina, na “Oblak u pantalonama” Majakovskog, mogao je nešto preuzimati od Slavka Vukosavljevića, naročito od Slobodana Markovića, uzimati nešto od Stevana Raičkovića, pa i od Branka Miljkovića. Ali svi uticaju nisu dovodili do toga da on promijeni boju svoje bulke, ona je rasla po sopstvenim mjerilima, širila svoju boju i svoj miris koji se formirao u njegovoj cvijetnoj čaški i bitno uticao na panoramu prostora. Sve je to dovodilo i do toga da nije bio savitljiv prema agresiji novih tokova koji su, na prvi pogled odavali dojam da u bosanskohercegovačko pjesništvo donose pregršt novih ideja. Ali i od tog novog on je preuzimao samo ono što je bilo u suglasju sa njegovim senzornim sustavom, preuzimao je metaforiku i ritmičke odnose, ali gradio sopstvenu pjesničku frazeologiju. Naginjanje novom je pridonosilo oslobađanju jezika od okoštalosti, pridonosilo razuđivanju pjesničke frazeologije, ugrađivalo u pjesnički sustav nove ideje svijeta, nova iskušenja, koja su, poslije pogubnih ratova, unosila pesimistički odzvuk i činili ljudsku egzistenciju mnogo složenijom od one koja je stizala, recimo, iz narodnog pjeva.

Ta iskušenja je u svoje pjesništvo unosio i Velimir Milošević, ali se služio drugačijim kadencama, drugačijim poetsko – ritmičkim odnosima. I upravo taj njegov, rekli bismo, subjektivni stav, nekima je smetao, upuštali su ga u pojedine cvjetnike bosanskohercegovačke poezije, ali su ga uvijek smještali negdje na marginu. Bilo je, dakao, i onih koji su o pjesništvu Velimira Miloševića izricali sudove koji su temeljeni na istinskoj analizi njegove pjesničke fraze i u njoj tražili one estetičke skladove i misaone potencije kojima su bili obremenjeni njegovi stihovi, bilo je istinski pobornika njegovog pjesništva. Pa ipak, kritika ga je stavljala u drugi plan!

Često smo razgovarali o stvarima koje su nas se podjednako ticale, obrazlagali svoja zadovoljstva i svoja nezadovoljstva. A njih je bilo napretek. Proistjecali su oni iz naših idealističkih težnji da se svijet uredi po visokim mjerilima one ljudskosti o kojoj smo sanjali, a, na prvom koraku smo se već suočavali sa preprekama jer su nam na putu stajali ljudi suviše pragmatični, jednodimenzionalni, koji su materijalno stavljali u prvi plan. Ponekad smo i sami sebi prigovarali, govorili da nismo dovoljno angažirani u borbi za provođenje sopstvenih ideja. Ali smo se i plašili takvih poduzetnosti vjerujući da bismo izgubili nešto od svog integriteta, da bismo prešli u životnu sferu gdje bismo ličili na Albatrosa.

Iz: Vojislav Vujanović / ZATOČNIK SVJETLOSTI:
Pjesničko djelo Velimira Miloševića
(Sarajevo: SPKD Prosvjeta, 2010)