Sve se zbiva pred našim očima: Pjesnik presreće svoje vrijeme, zatvara ga u poetske pretince da bi gorčinu iskušenja pretakao u metafore nudeći ih nama, i budućim vjernicima poezije, kao zalogu vjere u čovječno.
Amir Brka nije sagorijevao u pepelu miljkovićevksih utopija da će «svi pisati poeziju», niti je strijepio od toga da će ga ubiti «prejaka reč», jer je za uzore imao Česlava Miloša, Vislavu Šimborsku, Konstantina Kavafija prije svih. Ustobočio se poput duba na vjetrometini, presretao vihore, lomio ih u poetsku Riječ. Uspijevao je – u trenucima kad smo svi bili zgranuti zlom, koje nas je preplavilo – da se održi uspravno i da ne povrijedi ni jedan etički princip, da očuva čovječno između olujnih udara sa svih strana: i onda kada ga je iznevjeravao prijatelj koji mu je od brata bio bliži, i onda kada su zahtijevali od njega da se odrekne prijatelja u čije je čovještvo beskrajno vjerovao, i onda kada su mu palili jedino što je imao – biblioteku.
To je bila osnova na pjesničkom stanu Amira Brke u koju je utkivao pređu povijesnih i svakodnevnih zbivanja i oblikovao pjesnički slog od poetičkih zasada vremena koje je proticalo, zapravo, on ih nije uzimao kao gotove formulacije, on ih je saobražavao sa svojim poetskim zovom i time činio upravo ono što jaka pjesnička ličnost čini – da duhovne i poetičke zasade svoga vremena pretače u potencije govora, da ih ne postavlja kao nešto nadređeno kome se mora povinjavati, lomiti sebe da bi njima udovoljio, nego je otkrivao njihovu produktivnu energiju i činio ih funkcijama svoga pjesničkog govora. Jezik je postajao mjera njihovih saobraženja, jezik je bio živa supstanca koji je svoje obličje dobivao tek kada bi produktivnost poetičkih principa postajala funkcijom njegove izričajne sposobnosti.
Jezik nije bio samo provodnik, on je bio osnovna građa za pjesničko oblikovanje svega s čime se pjesnik sučeljavao, bio membrana koja je pročišćavala njegovu inspiraciju, propuštajući u imaginativno polje samo ono što je bilo dostojno pjesničkog govora. A osnovni ključ kojim se sve to rastvaralo i postajalo potentno, nosivo za pjesnički govor, saglasan sa idejom toga govora – jeste zov za očuvanjem vjere u čovječno. Jezik se, tako, lomio u svoju višeznačnost, govor se oblikovao u stostrukost značenja, tu stostrukost prevodio u poetski narativ, ritmičke forme koje su se kretale naprijed u blagom ritmu stvarnog ljudskog govora, ali ne kao dekor ili kao omama, već kao oduhovljeni prostor sa širinom koju i omogućuje «bijeli stih». Taj poetski narativ jeste onaj ideal za kojim tragaju pjesnici vremena o kojem govorimo, on, uistinu, pokazuje svoju produktivnost, ali melodika Brkinog poetskog narativa i jeste, upravo, ona «specifika» kojom se odvaja od svega onoga što postaje pjesnička «moda», koja stvara trenutačno zadovoljstvo, ali koja će teško preživjeti vrijeme svoga neposrednog trajanja. Produktivnost takvog narativa ogleda se u tome što se briše ona reska granica izmedju pjesničkog govora i govora stvarnosnih odnosa, stvarnost ulazi u poeziju kroz širom otvorena vrata, pa pjesnici pretaču u pjesmu sve sa čime se sučeljuju, poput dnevničkih zapisa i to proglašavaju za pjesmu.
Poetski narativ Amira Brke ne preuzima gotove formulacije, on svoje formulacije izažima iz sebe samoga, sa ukomponiranom aurom značenjskog koje jezik produkuje kao sopstvenu supstancu. Vidljivo to biva posebno u onim pjesničkim ostvarenjima u kojima Amir Brka oblikuje svoje sopstvene unutarnje ispovijesti, kada se spušta u prostore neposredne intime. U tim pjesmama on ostvaruje značenjsku auru svoga poetskog narativa, auru koja isijava iz sebe uvijek ono nešto «više» od samog iskaza, a to «više» jeste prostor u kojem čitatelj nalazi svoj interes, u kojem prepoznaje univerzalnost pjesnikove poruke, ma o čemu ona govorila. To je onaj trenutak kada u prostor njegove pjesme ulazi život u svoj svojoj nepatvorenosti, a opet, značenjski do kraja pročišćen od svih efemerija koje se talože u govoru svakodnevice.
Osnova Brkine pjesme je moćna i ona se ne prokida ma kakvu težinu imala u sebi pređa događajnosti. To je suština pjesme koju ispisuje Amir Brka, ma kakvu formulaciju davao tim svojim ispisima – lirsku, dramatsku, ironijsku, katkada zatamnjenu do zagušenosti, katkada otvorenu prostorima suptilne ispovijesti. Silina osnove se osjeća i u njegovim proznim radovima, pa i u njegovim povijesnim temama. U svim prostorima prepoznajemo Pjesnika Amira Brku!
Radovi, koje sadrži ova knjiga, nastajali su tokom jedne decenije prateći tok pojavljivanja knjiga Amira Brke, stavljajući ih u prostor mogućih opservacija, sudeći o unutarnjim značenjskim vrijednostima i prevodeći ih u izričaje koji su pledirali na esejističkim formulacijama uviđanja. Ovakvo polazište implicira dvoje: s jedne strane, ovi radovi se ne mogu shvatati kao unaprijed planirana cjelina sa čvrsto određenom stajnom tačkom iz čijeg bi se horizonta prosuđivalo djelo Amira Brke. S druge strane, esejistički pristup je modulirao i samu vizuru posmatranja u kojoj se domninatom nije javljala samo težnja za punom objekcijom istina o stvaralačkom postupku Amira Brke, već je u ta suđenja unošen i određeni subjektivni faktor, određeni intimni akcenti, valeri bliskosti.
Ako bi se, ipak, htjela odstraniti nekontrolirana disperzivnost, sadržaj knjige bismo mogli nazvati svojevrsnim poliptihom, mrežom stajnih tačaka koje su uslovljene unutarnjom karakterologijom svakog djela kojem smo se obraćali, iz njegove suštine oblikovali svoje polazište kao pouzdan ključ da se uđe u skrivenu kozmologiju Brkina djela. Vezne niti tih stajnih tačaka jesu, zapravo, tekstualna razrada onih spoznaja do kojih smo dospijevali svojom prohodnjom kroz njihove značenjske i oblikovne rukavce čiji je osnovni supstrat stvaralački eros kojim je Amir Brka gradio svoje djelo i koji smo pokušali prevesti u svoj diskurs. Oblikujući vezne niti i tekstualne partove, pjesnikov stvaralački eros prevodili smo na razinu razumijevanja i objelodanjivanja unutarnjeg bogatstva ukupnog djela Amira Brke. Neki od tih naših tekstova su objavljivani u dnevnim listovima, tjednicima i časopisima, neki sada prvi put bivaju pred čitaocem.
Ovo je prva knjiga o djelu Amira Brke. U našoj kritičarskoj praksi, uglavnom, ovakvih knjiga nemamo. Malo pisaca svoju kritičarsku aktivnost vezuje za živog stvaraoca, prateći njegov razvoj, mijene koje prate taj razvoj, njegovu stvaralačku puninu. Ni naša namjera nije bila tome pravcu usmjerena, ona se, kao ideja, javila tek onda kada se tih tekstova toliko nakupilo da se od njih mogla načiniti «Knjiga». Istina, moraju se apostrofirati neki momenti koji su cjelokupan ovakav proces uslovili. Jedan od tih momenata je činjenica da je Amir Brka, već prvom svojom knjigom poezije, zaintrigirao književnu javnost u našoj zemlji, da u njegovom rastu i razvoju nije bilo oscilacija i da je dosadašnje njegovo djelo zasnivano na tematskoj raznovrsnosti koja je, i sa svoje strane, provocirala naš interes. Pored stožernog prostora kojem se Amir Brka posvetio, poezije, on se okretao i temama koje su na sebi nosile pečat povijesnog i kulturološkog, vezanog za Tešanj, tu čudnu varošicu na bosanskim merdijanima. Kada se pojavio njegov roman «Monografija grada», uslijedilo je vrhunsko priznanje u našim prostorima – roman je proglašen knjigom godine. Uslijedilo je i drugo izdanje ovog romana, što je rijedak slučaj u našoj recentnoj književnoj stvarnosti. Drugo izdanje doživjela je i knjiga poezije «Vrijeme sretnih gradova», proglašena, takodjer, knjigom godine Društva pisaca BiH za 2006.
Knjigu smo nazvali: «KOZMOLOGIJA RIJEČI». Možda se u ovakvom nazivu može doslućivati i svojevrsna pretencioznost, stvaranje gradacija koje ne bi mogle održati određenu provjeru. Pa ipak, za ovakav naslov ima dovoljno razloga kada ga svedemo u koordinatni sustav realiteta samog djela Amira Brke.
Govoreći o tematskim krugovima u koje je ugrađivao svoj stvaralački interes, vidjeli smo i širinu njegovih zanimanja i bogatstvo njegovih realizacija. Ali postoji jedna odrednica za ukupno djelo Amira Brke kojom se, na svoj način, sugerira i zaokružena cjelina naše knjige: Amir Brka, ma kojoj tematskoj kružnici pristupao i ma na koji način je prevodio u svoje djelo, jedna činjenica biva dominantna u svemu tome – jezik. RIJEČ.
Riječ u djelu Amira Brke jeste koncentrat u kojem se sve, o čemu je govorio, smirivalo i nalazilo svoje osnovno razrješenje. Riječ je bila arbitar u svakoj njegovoj sentenci, ali i atributiv koji je modelirao svaku njegovu misao. Jezik, ni u jednom trenutku, nije bio pasivni faktor, ma o čemu govorio, i sve dotle dok se jezik ne bi aktivirao u nekom prostoru stvaralačkog interesa Amira Brke, dotle je on šutio. Istina, takvi hijatusi su kod njega vrlo skučenih razmjera i on je, zapravo, u stalnom latentnom stanju stvaralačkog aktivizma, jer se RIJEČ bokorila u njemu kao sintagma njegovog stvaralačkog bića, kao membrana kroz koju prozire svijet, čisti ga od efemernih nanosa, koji se nisu mogli značenjski opredmetiti u njegovoj RIJEČI, pa će, čak, jednoj svojoj knjizi poezije jezik staviti i u naslov i to u njegovom najaktivističkijem obliku – kao Antihristovu prisutnost u širenju mogućnosti prihvatanja svijeta korz jezik. Kroz RIJEČ.
Ovo su bile neke od intencije za koje smo smatrali da ih je trebalo staviti kao prolegomenu knjizi koju nudimo javnosti. U dodatku knjige se nalazi biobibliografija Amira Brke i literatura radova pisanih u povodu pojavljivanja pojedinih njegovih knjiga koja u sebi sadrži dvostruku intenciju: širinu zainteresiranosti za književno djelo ovog stvaraoca i bogatstvo promišljanja njegovog djela. Ove vidove recepcije nismo uključili u sopstvena promišljanja budući da je takvu studiju najavio drugi kritičar (Almir Zalihić). Izuzetak smo načinili u vezi sa romanom «Monografija grada» gdje smo dali izvjesnu sintezu kritičarskih uvida.
Sarajevo, 15. 9. 2007.
Iz: Vojislav Vujanović / KOZMOLOGIJA RIJEČI:
Poliptih o pjesniku Amiu Brki
(Sarajevo: Zalihica, 2007)
Vojislav Vojo Vujanović 