Glumačka sudbina

Gledam, na fotografiji iz 1934. godine, lik mlade djevojke začudne ljepote: ovalno lice, nabreklo od jedrine, praksitelovski izvajanih očiju, senzualnih usta, visoka čela i nosa koji je sve to dovodio do čudesne uravnoteženosti i mira. Pogled, nešto podignut iznad obzora, žari se nekom zapitanošću punom iščekivanja. Lik je to Elke Macol, dvadesetpetogodišnje glumice na početku svoje karijere. Fotografija je načinjena u Novom Sadu i čuva se zajedno s rukopisom sjećanja glumca Stanoja Dušanovića koji nam omogućuje da dopunimo ili ispravimo podatke koje je o njoj dr. Josip Lešić unio u svoju monografiju o Narodnom pozorištu u Sarajevu, načinjenu u povodu obilježavanja pedesete obljetnice postojanja ove prve profesionalne kazališne kuće u Bosni i Hercegovini. Uz ovu fotografiju nalazi se još jedna, načinjena u naglašenom sfumatu iz kojega izbijaju obrisi lika brončana odsjaja i tajnovite ljepote.

Ali, Elka Macol nas ne zbunjuje samo svojom ljepotom koja zrači s fotografije, ona nas, isto tako, zbunjuje i svojom biografijom: kojim je to putovima stigla ova glumica, kao dvadesetogodišnja djevojka, iz svoga rodnoga Solkana nedaleko od Gorice u Sloveniji, gdje je rođena 1908. godine (negdje piše i 1910.) do Beograda i tu se, 1929. godine, uključila u ansambl Beogradske operete, što ju je utemeljio glumac Radoslav Vesnić? U Opereti je provela tek jednu sezonu jer ju je Vesnić odveo sa sobom u Novi Sad, gdje je bio naimenovan upravnikom Srpskog narodnog pozorišta. U Udruženje glumaca primljena je 4. srpnja 1932. godine. Za četiri sezone svi su njeni angažmani bili iz oblasti lakog repertoara, komedije ili operetske uloge. Poslije statiranja u kazališnom zboru, prvi angažman je imala u drami Marcela Pagnola “Topaz”. Tumačila je ulogu Ernestine Miš. Slijedile su potom uloge: Aranka, članica varijetea u opereti “Kneginja čardoša”, Prva djevojka u “Saćurici i šubari” Ilije Okrugića, Lucija Grizi i Hedica u “Tri djevojčice” (opereta na glazbu Franza Schuberta), Milica Savić u “Braku iz ljubavi” Radoslava Vesnića, Jovanka u Nušićevoj “Protekciji”, Bosiljka u “Seoskoj loli” Ede Totha (u preradi Stevana Deskaševa), Doli Merbonke u opereti “Orlov” (glazba: Bruno Granichstadten), Jelena u drami Radoslava Vesnića “Putem iskušenja”, Gospođa Veseli u komediji Laszla Fodora “Nalivpero”, Roz – Kristina Abel u komediji Anne Nichollsom “Triput vjenčani”, Marina Verani u “Tri tuceta rumenih ruža” Alda Benedettija, Ilonka u “Delili” Ferenca Molnara, Karolina u “Graničarima” Josipa Freudenreicha itd. Nakon Novog Sada Elka Macol će se preseliti u Osijek, gdje će provesti tri sezone, a potom će se ponovno vratiti u Novi Sad. Tu će biti angažirana u Narodnom pozorištu Dunavske banovine. (To se vidi iz monografije Zorana T. Jovanovića o ovom kazalištu, u kojoj navodi da se, za narednu sezonu, 1937/38. očekuje dolazak iz Osijeka Elke Macol i Ruže Krančević). Bila je to treća sezona ovoga kazališta. Kazalište je sezonu započelo u Somboru, a ansambl je bio impresivan. Između ostalih, tu su bili i redatelji Tomislav Tanhofer, Aleksandar Verščagin i Ferdo Delak. Elka Macol, koja se još u Osijeku bila udala za glumca Milana Miljuša, postupno je sebi krčila put k čelnim pozicijama. U nekoliko prvih premijernih izvedbi neće biti angažirana. Prvi će angažman imati u komediji Alda Benedettija “Dva tuceta crvenih ruža” čije se redateljske postave prihvatio Ferdo Delak, s kratkom napomenom: “Djelo je laka komedija, bez naročitih pretenzija, pisana u tipičnom stilu vesele igre”. Elki Macol Miljuš bila je dodijeljena glavna uloga Marine Verani. Kritičar novosadskog lista “Dan” Uroš Čobanov je za pisca Benedetija rekao da je u središte pozornosti postavio “ženu u njenoj najvećoj duševnoj patnji… ženu bolesno ambicioznu, zanesenu ljubavnicu romantikom do ludila, kapricioznu i razdraženu”, a redatelj Delak je scene “obradio na jedan živahan način”, i “njemu pripada, uglavnom, i najveća zasluga što komad nije bio odveć suhoparan menjajući čitave tekstove i sadržinu ove Benedetijeve komedije, dajući joj jedan sasvim nov duh i nov ton”. (Delak je u tom pogledu prethodnica redateljskoga novog vala adaptatora i prerađivača dramskoga tkiva, u svrhu modernizacije, osuvremenjivanja i približavanja gledalištu, prokomentirao je Zoran T. Jovanović). Analizirajući glumačke kreacije, kritičar je rekao da su se glumci “dobro snašli” posebno tumač glavne uloge Marine Verani, glumica Elka Macol, koja je “umela da savršeno pogodi ton osetljive, razdražene i kapriciozne žene”.

Sljedeći je angažman imala u “Dellili” Ferenca Molnara, groteski koja je uslijedila nakon premijere “Hamleta” kojega je režirao dr Branko Gavella. Redatelj je ponovno bio Ferdo Delak, za kojega je Radoslav Vesnić u svojim uspomenama rekao da je “postigao nov uspeh sa Stanojem Dušanovićem i Elkom Macol, jednom od mladih glumica ansambla”. Kritičar tamošnjega lista “Dan” načinio je temeljnu analizu djela ističući da mu radnja “niti je komedija, niti tragedija” i da u komadu ima više “sarkazma nego humora”, da je pisac “veliki ženomrzac” i da “niko do sada sa toliko smelosti i otvorenosti nije razotkrio pravi tip žene, kao što je to učinio Molnar sa svojom “Delilom”.” Za režiju, pak, kaže da je “uspela u punoj meri”, ali je bio veoma izdašan u ocjeni glumačke igre. Za kreaciju Elke Macol je rekao:

Gca Elka Macol, kao Ilonka, bila je uspela da se potpuno snađe u svojoj ulozi male rafinirane ženice koja sve vuče za nos. Njoj je sav život novac, sve ostalo ispred sebe odbacuje da bi postigla svoj krajnji cilj. Zahvaljujući disponiranosti gce Macol gledaoci su zaista i osetili sve što je pisac u svome sarkazmu prema ćudima žene hteo da kaže.

Krajem siječnja 1938. godine izvedena je Nušićeva komedija “Ujež”, koju će na scenu postaviti Tomislav Tanhofer, a u angžmanu će se naći čitava plejada kasnije čuvenih dramskih umjetnika – Ivona Petri, Rahela Ferari, Kaća Šerban, Maša Perenčević, Vlasta Drijak, Salko Repak, Nikola Gašić, Vlado Zeljković. Među njima će biti i Elka Macol kao gospođa Petrovićka. Na žalost, o predstavi nema nikakvih kritičkih zapisa, čak je nije propratio ni Radoslav Vesnić u svojoj bogatoj kronici.

U drugom mjesecu 1938. godine na repertoaru se našla i ljupka scenska priča Josipa Freudenreicha “Graničari”. Redatelj je bio Tomislav Tanhofer, glazba je korišćena od Ivana pl. Zajca i Franje Pokornog, koju je priredio Božidar Širola, a dirigent je bio Rikard Švarc. Kritičar lista “Dan” o predstavi je rekao da je publika “sa naročitim interesovanjem pratila događaje koji su se u živom tempu ređali. “Graničari” nisu suhoparan komad. Naprotiv, umetnički je pogođen toliko da je efekat na publiku bio prilično jak. Živahna, lepa narodna muzika sa pesmama koje nose verno obeležje ovoga kraja, uneli su puno živosti i zabave u igru”. O akterima predstave je kritičar dosta temeljito govorio. Za Elku Macol je istakao:

Gđica Elka Macol, pored g. Ajvaza, sa svojom ulogom Karoline Libherc, dala je puno veselosti i živosti. Odlično igrajući ulogu švapske sobarice, ona se savršeno snašla u tome.

U ovom je kazalištu Elka Macol nastupila još u drami tandema Buš – Fekete “Iz ljubavi nedovoljno”, zajedno s Ivicom Tanhofer, Irenom Jovanović i Vlastom Drijak.

Nakon Novog Sada ansambl se preselio u Suboticu gdje boravi do 30. travnja. U subotičkom mjesečniku “Neven” (tradicionalno bunjevačko ime) tiskan je sumarni pregled dvomjesečnog boravka i apostrofiran uspjeh predstava “Pokojnik”, “Dellila”, “Revizor” i “Hasanaginica”. Među istaknutim glumcima našla se i Elka Macol sa svojom Ilonkom iz “Dellile”, kreacijom koja je nazvana “klasičnom”. Kritičar je obratio pozornost i na Freudenreichove “Graničare” u “vanrednoj režiji g. Tanhofera, u sjajnom dekoru g. Šerbana, originalnim kostimima, starinskim, ali lepim pesmama” i u takvom miljeu skrenuo pozornost na nekoliko glumačkih kreacija:

Kao što je sa uspjehom nosio tešku rolu Mite Kradića u Seoskom loli, tako je isto g. Ajvaz zaplenio gledaoce i izvedbom Grge Krčmara. Nimalo slabija od njega bila je gđa Macol, pa onda g. Miljuš, gđa Irena Jovanović.

Drugi kritičar – A.B. – u listu “Naše slovo” obratio je pozornost na tri predstave, među njima i na “Dva tuceta crvenih ruža” Alda Benedettija. O glumačkim kreacijama je, pak, zapisao: “Elka Macol kao Marina, g. Stojan Jovanović kao Alberto, gca Maša Perenčević kao Služavka Rozina dali su zaista sve od sebe”. I ovaj se kritičar dotakao Freudenreichovih “Graničara”, gdje je istakao:

“G. Milan Ajvaz kao Krčmar zajedno s gcom Elkom Macol kao Karolinom Libherc nasmejali su nas bezbroj puta”.

Nakon Subotice ansambl se preselio u Petrovgrad, izvodeći predstave koje su bile na repertoaru i u Novom Sadu i Subotici. Tamošnji list “Banatska pošta” pomno je pratio sve predstave, a kritičar S. F. (Sigmund Fisler), redovito je govorio o svim predstavama pa se i on doticao onih o kojima su i drugi govorili, onih u kojima je bila angažirana i Elka Macol, ističući i vrijednosti njezinih kreacija. Pritom su izdvojene i najbolje glumice u cjelovitom repertoaru Bile su to: Ivona Petri, Rahela Ferari, Ivica Tanhofer i – Elka Macol. Kritičar M. V. u listu “Dan” za Elku Macol kaže da ju je gledao “još prije deset godina” i da je i tada, kao početnica, bila “puna poleta i ljubavi za svoj poziv, obećavala mnogo, i zaista je uspela”. On posebno napominje da je “nenadmašno iznela uloge” – Sonju u predstavi “Iz ljubavi nedovoljno”, Marinu Verani u “Dva tuceta crvenih ruža”, Karolinu Libherc u “Graničarima”. I zaključio je:

Elka Macol je prijemčiva, milozvučne melodije reči i naglaska, elegantna u pokretu, sva u harmoniji uzvišenog takta. Viša prirodna inteligencija i nadahnuće – sve drži u sklopu celine.

Ona je “umetnica vidnog kvaliteta”, a kvalitete joj se zrcale u “toplini i boji glasa, simpatičnom izgovoru, vanrednoj sposobnosti uživljavanja, potpuno prirodnoj igri”, “iz njenih pokreta bije nežnost, ženstvenost i senzibilnost”. Najzad, za nju su rekli da takvu glumicu “nemaju mnoga naša pozorišta jer oskudevaju u interpretatorima vedrih, veselih, lakomislenih malih Skampolo sa umetničkim kvalitetima Elke Macol”.

Kamo se dalje uputila, autor studije o “Narodnom pozorištu Dunavske banovine” Zoran T. Jovanović nije nam dao naslutiti. Stanoje Dušanović, u svojim rukopisnim uspomenama napominje da se 1937. godine razvela od dotadašnjeg svoga muža Milana Miljuša i udala se za Jovana Petrovića Džona. Moguće je pretpostaviti da je pristupila “Umetničkom pozorištu” u Beogradu, a odatle otišla u Skoplje. Iz Skoplja je, vjerojatno, došla u Niš, sudeći po dosta nejasnoj formulaciji u kojoj stoji da je, nakon formiranja Oblasnog moravskog narodnog pozorišta u Nišu u listopadu 1942. godine, ansambl bio sastavljen od bivšeg niškog ansambla i članova Narodnog pozorišta iz Skoplja, među kojima se nalazi i Elka Macol-Petrović i njezin muž Jovan Džon Petrović. Stanoje Dušanović u svojim uspomenama napominje da je od 1943. do 1945. godine bila u Beču, gdje je završila Dramski konzervatorij.

I opet tajna: put od Beča do Banja Luke. Sjećanja zakazuju. Jedini živi svjedok prevratničkih trenutaka nakon okončanja Drugog svjetskog rata, vezan za banjolučko kazalište, Kemal Halimović, koji je tad bio i glumac i redatelj i tajnik, nije mogao prizvati u sjećanje trenutak kad se Elka Macol pojavila u Banjoj Luci. Ne znamo ni to je li okončanje rata dočekala u Beču, kamo je iz Niša otišla 1943. godine na konzervatorij, ili ga je prije toga napustila. Nismo uspjeli dokučiti ni gdje je provodila vrijeme od svršetka rata do dolaska u Banju Luku. Ono, pak, što znamo, jest činjenica da je Elka Macol imala za sobom nepuna dva desetljeća glumačkog života, jedno temeljito iskustvo stjecano po raznim kazališnim kućama između dva svjetska rata i da se približavala četrdesetoj.

U Banjoj Luci provela je dvije sezone. Repertoar, u kojemu je sudjelovala, bio je šarolik – od narodnih komada s pjevanjem (Veselinovićev “Đido”) do drama Gorkoga “Na dnu” i “Vase Železnove”, Cankareva “Kralja na Betajnovi” i Simonovljeva “Ruskog pitanja”. I sami su angažmani bili šaroliki – od, uistinu, epizodnih uloga do tumačenja naslovnog lika u “Vasi Železnovoj”. U drami “Na dnu” tumačit će Vasilisu, u “Gospođi ministarski” Soju, u “Popu Ćiri i popu Spiri” Persu, u “Zoni Zamfirovoj” Tašanu, u drami Miroslava Feldmana “Iz mraka” Mariju Valentin, u “Prstu pred nosom” Jože Horvata Veru, u “Kralju na Betajnovi” Francku. U dvjema predstavama iz dječjeg repertoara pojavit će se i kao redatelj – u Nazorovoj “Crvenkapici” i u “Družini junaka” Branka Ćopića.

Radila je na mahove: u prvih šest mjeseci, od 25. rujna 1946. godine kada se prvi put pojavila na sceni, u Veselinovićevu “Đidi”, do 19. ožujka 1947. godine, kad je, kao Marija Valentin, nastupila u Feldmanovoj drami “Iz mraka”, imala je dvanaest angažmana, a onda, u dva i pol mjeseca – od 6. prosinca 1947. (premijera Horvatove komedije “Prst pred nosom”) do 29. veljače 1948. godine (Simonovljeva drama “Rusko pitanje”) bila je angažirana još samo u “Kralju na Betajnovi”.

Kazališna je kritika bila neredovna, površna, panegirična, s ustaljenim manirom da se o djelu govori u devet desetina teksta, a onda, u posljednjem pasusu se nabroje imena aktera. Samo se povremeno više pozornosti posvećivalo glumačkim kreacijama. Glavni je kritičar bio Ćamil Sijarić, tada još bez književnog imena. Na stranicama banjolučkog “Glasa” ime Elke Macol će se pojaviti u dva-tri navrata. U opsežnom prikazu izvedbe “Vasa Železnova” (premijerna je izedba bila 11. prosinca 1946.), recenzent S.M. je za kreaciju Elke Macol rekao:

U danoj režiji Vasja (kritičar ovako ispisuje ime junakinje M. Gorkoga, primjedba V.V.) prilično je dobro prostudirana ličnost (u I. i II. činu). Elka Petrović-Macol uživljava se u stvar, vidi se da ju je osjetila i da nastoji dati ju onakvu kakva je: komplicirana, sazdana iz kontrasta – prosta i čovječna – radi službe kapitalu zla, vlastoljubiva, ohola i pakosna. No, nedostaje joj žustrina, spretnost i sloboda kretnje jedne osamostaljene gospodarice Vasje.

Drugi put će nešto više pozornosti biti posvećeno njezinoj kreaciji u komediji Jože Horvata “Prst pred nosom”. Kritičar je bio Vlado Kozomora i – kada bi se pravila kakva antologija kazališnih kritika – ova bi se kritika, nesumnjivo, našla u toj antologiji i svojim analitičkim razumijevanjem autorovim i same kompozicije dramskoga djela i načina kmponiranja komičnih efekata, i razumijevanjem unutarnje dinamike pa, čak, i slabosti koje su evidentne u ovom djelu Jože Horvata. Isto je tako Kozomara, koji će se, kasnije, opredijeliti za sasvim drugu oblast, pokazao rafinirano osjećanje za redateljski rad. Sličan je rafinman pokazao i u analizi glumačkih kreacija. Istina, uloga Elke Macol mu nije davala dovoljno materijala za širu eksplikaciju svojih analiza, premda mu je omogućila dvije konstatacije: da “prema ovome što je dala nije dovoljno korištena u dosadašnjem repertoaru”, da je “veoma inteligentno” doživljavala svoju ulogu i svoju građanku – udavaču “impresivno obojila s dotjeranom afektacijom”.

I to je sve čime su obilježene njezine dvije sezone, provedene u Banjolučkom kazalištu od 1946. do 1948. godine.

Kad se obrela u Sarajevu, našla se u društvu s Jolandom Đačić, Jelenom Kešeljević, Olgicom Babić, Nadom Vorni. Sarajevo još nije sveučilišni grad, ali je svoju kazališnu tradiciju izgrađivalo skoro puna tri desetljeća, preživljavalo svoje krize i svoje uzlete. Pritom, pored istaknutih glumačkih individualnosti, među kojima su bili Safet Pašalić, Miro Kopač, Avdo Džinović, Boris Smoje, Luka Delić, duhovno su ozračje oblikovali i ljudi koji su vodili samo Kazalište: Nika Milićević, Skender Kulenović, a redatelji su bili Vaso Kosić i Ognjenka Milićević koja se upravo bila vratila s lenjingradske Akademije.

Kazališnu kritiku su pisali uglavnom književnici: Meša Selimović, Isak Samokovlija, Ahmed Hromadžić, Slavko Mićanović, Ilija Kecmanović, što se izravno odražavalo na sam koncept kazališne kritike. Najveći dio teksta posvećivan je književnom djelu, a tek pasus ili dva samoj predstavi. Ipak, i pored takvog nerazmjera, ponekad se nailazilo na vrlo studiozne opservacije o glumačkim kreacijama, naročito u kritičkim sudovima što ih je izricao Ahmed Hromadžić.

Elka Macol se našla u glumačkoj podjeli već u prvoj premijernoj izvedbi u sezoni 1948./49. u drami Valentina Katajeva “Dan odmora”. U nepotpisanoj kritici, objavljenoj u “Oslobođenju” 20. listopada 1948. godine ime Elke Macol (ustrajno se potpisuje dvostrukim prezimenom Petrović-Macol) spomenuto je u sumarnoj ocjeni da su kreacije bile dobre. Ali u drugoj premijernoj izvedbi “Duboko je korijenje” Arnoa D'useau-a i Jamesa Gowa, pojavila su se dva, za kazališnu kritiku, neuobičajeno opsežna teksta – jedan dr. Nede Zeca, a drugi Ahmeda Hromadžića. Oba teksta predstavljaju antologijsku vrijednost u svome književnom rodu. Nedo Zec je vrlo temeljito govorio o kreacijama Borisa Smoja, zatim o Miri Kopaču, Nadi Vorni i, potom, i o Elki Macol, koja je tumačila Alisu, stariju kćer senatora Lengdona koji, sa rasističkom beskrupuloznošću, progoni crnca Breta, istaknutog borca protiv fašizma. Alisa je kompleksan lik, djevojka koja u crncu Bretu izgrađuje svoj fetiš, ali, kada osjeti da joj on izmiče i da se oslobađa njezina utjecaja – i u njoj se budi “ono duboko korijenje” koje će je odvesti na očevu stranu da bi se sa svom mržnjom, okomila na Breta. Ali Nedo Zec nije bio zadovoljan Elkinom kreacijom. Zamjerao joj je što je “padala u manir” i što je “nastojala zanatskim efektima” graditi lik, što je previđala “važnost akcenta i dikcije”. Nasuprot Nedi Zecu, Ahmed Hromadžić je zapisao da je Elka Macol “u skali vrlo različitih raspoloženja dala uvjerljiv lik” premda joj je i on zamjerao na nekorektnom govoru i dikciji.

Sljedeća je sezona počela izvedbom Nušićeva “Pokojnika”. Rina, glavni ženski lik u drami, bila je povjerena Elki Macol. Nažalost, u nepotpisanom prikazu predstave jedino je razmatran redateljev postupak, bez spomena i jednog glumačkog imena. I u sljedećoj značajnoj premijernoj izvedbi, izvedbi “Uobraženog bolesnika” Mollièrova, Elki Macol je bila dodijeljena jedna od glavnih ženskih rola, uloga Beline, ali ni o ovoj predstavi nismo našli relevantnijih kritičkih zapisa.

Elka Macol se našla i u realizaciji Shakespeareova “Otela”. Uloga Desdemone je povjerena Olgici Babić, a Elka je tumačila Jagovu suprugu i Desdemoninu njegovateljicu Emiliju. Lik, dakle, nije iz reda prvih dramskih kreacija pa je i kritičar Miodrag Bogićević imao takav odnos: o kreaciji Elke Macol je, uzgred, rekao da spada u red dobrih kreacija. Ali već u sljedećoj premijernoj izvedbi, u postavci drame Nikolaja Ostrovskog “Bez krivice krivi”, Elki Macol će biti povjerena glavna uloga, uloga Jelene Ivanovne Kručinjine koja se od siromašne djevojke uzdigla do čuvene ruske glumice. Na tome je putu imala i svojih intimnih posrnuća, rodila je dijete koje je morala ostaviti i, onda, nakon niza godina, kada se ponovno nađe u rodnome gradu, u lokalnom će kazalištu u glumcu Neznamovu prepoznati svoga nekada odbačenoga sina. Lik se odlikuje unutarnjom emotivnom napetošću osjećanja krivnje i tjeskobe, kojih se nije mogla osloboditi bez obzira na sve počasti kojima je bivala obasuta. Zato će sa završnom scenom, kada se majka i sin nađu u zagrljaju i kada Kručinjina izgovori gotovo sudbinske riječi: “Kakva sreća”, drama naći svoje razrješenje ne na sceni već u gledalištu. Kazališni kritičar Miodrag Bogićević će za njezinu kreaciju reći:

Elka Macol-Petrović u ulozi Kručinjine se predstavila kao rutinirana glumica koja se cijelo vrijeme nalazi u teškoj depresiji, plaču i žalosti. I u takvoj koncepciji ona je imala mnogo topline, proživljenosti, i to se iz mnogih elemenata njene glume jasno uočilo… Kručinjina je jedina bila nošena unutrašnjim nagonima, i to se, iako negdje suviše potencirano, osjećalo. Riječi završne scene (Kakva sreća), govorene kroz plač, dale su i sreću dirljivog susreta i emocionalni prosvjed protiv svih prošlih i budućih ponižavanja čovjeka.

U sljedećoj, 1952/53. sezoni, Elka Macol će imati tri angažmana: u “Opasnoj okuci” Johna Priestleya, “Mirandolini” Carla Goldonija, i u drami “Ljudi bez vida” Josipa Kulundžiča. U “Opasnoj okuci”, drami u kojoj se autor “bori protiv laži i neiskrenosti u odnosima koji vladaju u višim krugovima kapitalističkoga društva” (Kalman Mesarić), Elka Macol je tumačila Fredu Kaplan, glavnu junakinju ove drame. Za njezinu kreaciju je kritičar “Oslobođenja” rekao da je djelovala “sigurno i samouvjereno” i formulirala lik koji je znao patiti, ali se i hladno i mirno držati “pred naletima uzroka njezina bola i patnje”. Pritom je uspjela ostvariti “usiljenu hladnoću u izrazu i neusiljenu eleganciju u pokretu”. U “Mirandolini”, pak, glavna je rola pripala Minji Nikolić, glumici koja je tek započinjala karijeru dramske umjetnice, dok se Elka Macol morala “zadovoljiti” ulogom Ortenzije, “propratne” role za koju je kritičar napomenuo da je bila posebno uspješna u situacijama kada je “glumila” svoju gospodaricu.

Posljednji je angažman u ovoj sezoni Elka Macol imala u drami Josipa Kulundžića “Ljudi bez vida”. Međutim, ova je predstava doživjela slom, tako da je skinuta s repertoara odmah nakon premijere. Stoga se ta kreacija i ne može uzeti u obzir u nastojanju da osjenčimo profil ove glumice.

Teško je naći pravu mjeru za stvaralačke domete Elke Macol. Često mijenjanje sredina različitih duhovnih profilacija, naime, rezultiralo je činjenicom da stečena iskustva nije mogla uvezivati u neprekidnu nit, tako da se za taj položaj morala boriti iznova, nadvladavajući nepovjerenja i boriti se za primat koji bi joj, uistinu, pripadao. Morala je rasipati energiju na stvari koje je već u ranijem središtu bila nadvladala, invencija se žestoko trošila, gubila svježinu i ona je posustajala onda kada se od nje moglo očekivati najviše. Dolazak u sarajevsko kazalište imalo je za nju i tu nepodobnost što se suočila s tako jakim individualnostima kakve su bile Jolanda Đačić, Olgica Babić, Jelena Kešeljević, Nada Vorni. Morala se pomiriti s tim da živi u njihovu zasjenku. Istina, kazalište joj je ukazivalo povjerenje, dodjeljivane su joj, katkad, i glavne role, ili uloge s istinskim teatarskim uvaženjima, pa ipak, problemi nove sredine nisu se mogli izbrisati. Ona je morala prihvatiti njihovu primarnost i pomiriti se s tim. One su postajale emblemom teatarskih vrijednosti u sarajevskoj sredini, ona to nije mogla dokučiti. Bila je u drugom planu, na mjestu na koje je morala pristati. O njoj se i sudilo s obzirom na položaj što ga je zauzimala. I unutarnja je otvorenost bila uvjetovana tim položajem. Ona je bila značajan umjetnički stvaralac, s nesumnjivim potencijama što ih je iskazivala tijekom svoje karijere, ali kojima nikada nije mogla dosegnuti onaj opseg koji su, bez sumnje, zahtijevali od nje. Jednostavno: nije bila u takvim uvjetima. Stoga, kada spomenemo sarajevsko kazalište, njemu, gotovo i nesvjesno “primišljamo” ime Jolande Đačić, Olgice Babić, Jelene Keševljević, Nade Vorni. Imena Elke Macol nema u tome ozračju. Elka Macol nije imala ni vremena za to. Jolanda je Đačić za sarajevsko kazalište bila vezana od 1925. godine (samo s jednom godinom izbivanja). Jelena je Kešeljević tu bila od njegova osnutka. Olgica se Babić u njemu pojavila 1931. godine. Nada Vorni je bila jedini sudionik i “uvodnog” poglavlja ovoga kazališta, kratkog razdoblja kada je njezin brat, Emil Nadvornik, bio već ustoličio profesionalno kazalište i omogućio Nadi Vorni da nastupi u Ibzenovoj “Hedi Gabler”. Često je odlazila iz njega, ali mu se, ustrajno, i vraćala. Elka Macol je aktivna bila oko četrnaest sezona. Za njezin stvaralački aktivitet dr Josip Lešić je rekao da joj je repertoar bio “veoma opsežan i značajan”, da su joj “fah” bile role “karakterne i groteskne komike”, i da je “posebna vrijednost njezinih interpretacija” bila “lakoća u kreiranju likova i studiozan pristup cijelom djelu”. Tome je dodao i refleksiju da je u njezinu repertoaru bilo “i kreacija koje su zazvučale čistim dramatskim tonom”. Među te kreacije je ubrojio Jelenu Ivanovnu Kručininu u drami Nikolaja Ostrogovskog “Bez krivice krivi”, zatim Elis Lengdon u drami “Duboko je korijenje”, kao i Ženu Dudkina u Katajevljevoj drami “Dan odmora”, Jucu u Sterijinu “Kir Janji” i Ami u “Kinu” J.P. Sartra i A. Dumasa. Sljedeća njezina kreacija, što ju je dr Lešić također istaknuo, bila je uloga grofice Barbare u “Celjskim grofovima” Bratka Krefta. Tom je dramom i započela sezona 1953/54. Njezine se inscenacije prihvatio Hinko Tomašić, reditelj iz Osijeka. Ulogu Hermana II Celjskog (koji je, prema povelji Tvrtka II, ako Tvrtko ne bi imao muškog nasljednika, trebao naslijediti njega na bosanskom prijestolju) tumačio je rano preminuli Milorad Samardžić, dok je njegovu ženu, groficu Barbaru, tumačila Elka Macol. Objavljene su dvije kritike, obje pisane prilično neodređeno, i s negativnom intonacijom u suđenju o predstavi u cjelini. Jedan od njih, Naim Kurt, za Elkinu je kreaciju rekao da je bila solidna (pozitivnu je ocjenu dobio Joža Gregorin, kao Branilac, Josip Bilić i Dragan Blažeković). Drugi kritičar, Mika Vukojević, na isti je način intonirao svoju kritiku, istakavši iste glumce, dok je za kreaciju Elke Macol rekao da ju je “donijela u odgovarajućem stilu i glumački korektno”. Druga uloga, koja joj je dodijeljena u ovoj sezoni, bila je uloga Edit, supruge suca Vilkinsa, glavnog aktera drame Normana Krasnog “Draga Rut”. Kritička analiza predstave bila je znatno preciznija s, katkada minucioznim, karakterizacijama pojedinih kreacija. Ovakvom kritičkom prosudbom Elka je Macol mogla samo dobiti. Za njezinu je kreaciju kritičar rekao:

Elka Macol (Edita) je uspjelo ostvarila ulogu žene koja ima smisla i za humor svoga muža, i za opći humor situacija, za svoja strahovanja da ne dođe do humora koji je opasan, za svoja radovanja i male tuge, i za brigu prema svome mužu, malom samoživcu koga toliko voli, kao svoju djecu. Ona je bila, pri tome, možda malo više mazna nego što treba, i to je u izvjesnoj mjeri smetalo.

Bio je to sud kroz koji se mogao providjeti umjetnik, stvaratelj sa svojim htijenjima, svojim razumijevanjem, svojim aktiviranim stvaralačkim moćima.

U drami “Ljeto i dim” Tennesseea Williamsa, kojom je počela sezona 1954/55. Elki Macol je dodijeljena “beznačajna” uloga, uloga Gospođe Basset, pa je to utjecalo i na kritičarsku recepciju: ili su njezino ime spomenuli u popisu “ostalih” aktera, ili je uopće nisu ni spomenuli.

I tako, u skromnim opaskama, bližio se kraj jedne neobične glumačke karijere, bitisanje jedne glumice na sceni na koju je došla poput leptira i, poput leptira, zamrla na njoj. Imala je još nekoliko kreacija, beznačajnih ili manje značajnih uloga, a i takve su bivale sve rjeđe. U sezoni 1955/56. tumačila je Jucu u Sterijinu “Kir Janji”, u sezoni 1956/57. Pati Benedikt u drami “Veliki nož” Odetsa Clifforda, u sezoni 1957/58. nastupila je u “Kinu” Aleksandra Dumasa u adaptaciji Jeana Paula Sartrea kao Ami. Tumačenjem naslovne uloge, doajen sarajevskog kazališta, Safet Pašalić, obilježio je trideset godina svoga umjetničkog rada, a kritičar je u zbirnoj ocjeni zapisao da je, uz Safeta Pašalića, nužno spomenuti i neke druge kreacije (Borisa Smoja, Elke Macol i Milana Vujnovića) “koji su stilske elemente predstave potpuno usvojili i bili sigurni partneri Pašaliću”.

Slična sumarna ocjena dana je i za izvedbu Ignjatovićeva “Večitog mladoženje”, uprizorenu u sezoni 1958/59. gdje je i njezino ime ubrojano u skupinu imena glumaca kojima “pripada najviše zasluga što je predstava “Večitog mladoženje” označila, osim rediteljskoga, i izuzetan glumački, interpretativni uspjeh”.

I to su bile posljednje riječi, zapisane o njoj. Završena je jedna karijera neobičnih obrta, i jedan život čije su obale bile suviše nestalne. Otkinuta od rodnoga prostora, pala je daleko od stabla kojemu se nikada više nije mogla vratiti. Zasnivala je nekoliko puta bračnu zajednicu, ali se ni jedna nije mogla održati. Nije imala poroda – ostajala je sama. Umirovljena je 1962. godine i – posljednje godine okončala u Staračkom domu u Travniku. Tu joj se ugasio i posljednji plamičak života, 30. siječnja 1973. godine. Mnogi se jedino sjećaju samog čina pogreba: a za lijesom je išlo tek desetak ljudi. Nad humkom joj je govorio glumac Esad Kazazović. I zapamtili su još jednu pojedinost: Esad Kazazović je rekao da život zna biti nepravedan, da zna biti nekome majka, nekome maćeha. Elki Macol je život bio maćeha. A Drago Fišer, operni reditelj, rekao je, u jednom trenutku: Bila je to velika glumica.

Da, bila je to velika glumica čije su se stvaralačke moći tek djelomično utjelovile u djelo. Drveni biljeg nad njezinom humkom davno je istrunuo, i nitko više ne zna gdje je pokopana.

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrografija: Uloge Elke Macol

BANJALUKA

Sezona: 1946/47.

Janko Veselinović: Đido
Režija: Dobrica Radenković
Premijera: 25. 9. 1946.
Uloga: Ljubica

Valentin Katajev: Putem cvijeća
Režija: Miloš Rajčević
Premijera: 9. 10. 1946.
Uloga: Vera Gozgalter

Maksim Gorki: Na dnu
Režija: Dušan Stojović
Premijera: 16. 10. 1946.
Uloga: Vasilisa

Vladimir Nazor: Crvenkapica
Režija:Elka Petrović Macol
Premijera: 20. 10. 1946.
Uloga: Kos

Eugene Brieux: Stradalnici
Režija: Dragoljub Bednarski
Premijera: 6. 11. 1946.
Uloga: Radnica

Branislav Nušić: Gospođa Ministarka
Režija: Dobrica Radenković
Premijera: 13. 11. 1946.
Uloga: Soja

Mihail Bulgakov: Novi dom
Režija: Dragoljub Bednarski
Premijera: 27. 11. 1946.
Uloga: Zjabljikova

Maksim Gorki: Vasa Železnova
Režija: Dušan Stojović
Premijera: 11. 12. 1946.
Uloga: Vasa Borisovna

Branko Ćopić: Družina junaka
Režija:Elka Petrović Macol
Premijera: 25. 12. 1946.
Uloga: Mačak

Stevan Sremac: Pop Ćira i pop Spira
Režija: Dragoljub Bednarski
Premijera: 15. 1. 1947.
Uloga: Persa

Stevan Sremac: Zona Zamfirova
Režija: Dobrica Radenković
Premijera: 22. 1. 1947.
Uloga: Jevda, Tašana

Miroslav Feldman: Iz mraka
Režija: Dobrica Radenković
Premijera: 19. 3. 1947.
Uloga: Marija Valentin

Sezona: 1947/48.

Joža Horvat: Prst pred nosom
Režija: Petar Matić
Premijera: 6. 12. 1947.
Uloga: Vera

Ivan Cankar: Kralj na Betajnovi
Režija: Petar Malec
Premijera: 10. 1. 1948.
Uloga: Francka

Konstantin Mihajlovič Simonov:
Rusko pitanje
Režija: Lojze Štandeker
Premijera: 29. 2. 1948.
Uloga: Džesi

---

SARAJEVO

Sezona: 1948/49.

Valentin Katajev: Dan odmora
Režija: Vaso Kosić
Pomoćnik režije: Elka Macol – Petrović
Premijera: 18. 10. 1948.
Uloga: Žena profesora Dudkina

James Gow – Arno D'Usseau: Duboko je korijenje
Režija: Ognjenka Milićević
Premijera: 18. 2. 1949.
Uloga: Elis Lengdon

Sezona: 1949/50.

Branislav Nušić: Pokojnik
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 8. 10. 1949.
Uloga: Rina

Sezona: 1950/51.

Jean Baptiste Poquelin, Moliere:
Uobraženi bolesnik
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 9. 12. 1950.
Uloga: Belina

Milan Đoković: Raskrsnica
Režija: Milan Đoković
Premijera: 26. 6. 1951.
Uloga: Emilija

Sezona: 1951/52.

William Shakespeare: Otelo
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 15. 3. 1952.
Uloga: Emilija

Aleksej Nikolajevič Ostrovski: Bez krivice krivi
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 8. 5. 1952.
Uloga: Jelena Ivanovna Kručinina

Sezona: 1952/53.

John Priestley: Opasna okuka
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 9. 10. 1952.
Uloga: Freda Kaplan

Carlo Goldoni: Mirandolina
Režija: Boro grigorović
Premijera: 24. 3. 1953.
Uloga: Ortenzija

Josip Kulundžić: Ljudi bez vida
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 19. 5. 1953.
Uloga: Matilda

Sezona 1953/54.

Bratko Kreft: Celjski grofovi
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 3. 10. 1953.
Uloga: Barbara

Norman Krasna: Draga Rut
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 4. 12. 1953.
Uloga: Edit

August Götz – Rut Götz: Nasljednica
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 16. 2. 1954.
Uloga: Lavinia Peniman

Sezona: 1954/55.

Williams Tennessee: Ljeto i dim
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 9. 11. 1954.
Uloga: Gospođa Baset

Sezona: 1955/56.

Jovan Sterija Popović: Kir Janja
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 12. 6. 1956.
Uloga: Juca

Sezona 1956/57.

Kliford Odets: Veliki nož
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 5. 10. 1956.
Uloga: Pati Benedikt

Sezona: 1957/58.

Alexandre Dumas – Jean Paull Sartre: Kin
Režija: Boro grigorović
Premijera: 25. 3. 1958.
Uloga: Ami

Sezona: 1958/59.

Jakov Ignjatović: Večiti mladoženja
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 5. 10. 1958.
Uloga: Fran Matilda

Sezona: 1959/60

Radoje Domanović: Stradija
Režija: Boro Drašković
Premijera: 4. 11. 1959.
Uloga: Bez naziva

Sezona: 1961/62.

Dobrica Ćosić – Miroslav Belović: Otkriće
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 9. 2. 1962.
Uloga: Žena koja je sve zaboravila.