Scenska uvjerljivost

S osvitom XX stoljeća započela je jedna od najplodonosnijih stvaralačkih karijera jednoga dramskog umjetnika na ovim južnoslavenskim prostorima – glumačka karijera Frana Novakovića. On je jedan od rijetkih glumaca o kojemu je dosta pisano (svakako, nikad dovoljno) i izricani sudovi više nego, možda, i o jednom drugom glumcu. Rečeno je da za njega u posljednjih trideset godina umjetničke karijere nikada nije kazan negativan sud, bilo gdje igrao. Svuda je bio savjestan, ozbiljan, dobar, bez obzira što je u svojoj karijeri morao igrati najraznovrsniji repertoar, zalaziti u sve fahove, mada je najviše domete dostizao u likovima snažne karakterološke arhitektonike, unutarnje duhovne složenosti koju je trebalo istudirati, izanalizirati sve njezine rukavce, rastvoriti ih u široki spektar svojih pojavljivanja, a, potom, svakoj činjenici naći njezin osobni ton i osobitu karakterološku odrednicu, dati joj scensku formulaciju, oživjeti je do te mjere da ona nesmetano prijeđe preko rampe, moćno odzvuči u gledalištu koje je, zatim, ponese sa sobom kao unutarnje oblagorođenje. Bila je to gluma realističke provenijencije sa, kako je Josip Lešić rekao, “čudesnim osjećanjem mjere, koja je sve suvišno i nepotrebno odbacivala”. Bio je glumac “prvorazredne dikcije, snažnoga temperamenta, maštovit, bogat u gestu, pokretljiv, a uz to krajnje discipliniran i sračunat”. Na drugom je mjestu za njega rečeno da je imao četiri bitne odlike: visoku inteligenciju, stvaralačku snagu preobražavanja, studioznost likova i teksta i, najzad, uzornu, skladnu i lijepu dikciju s jasnom artikulacijom svakoga glasa čiji je eho odjekivao u svakom dijelu gledališta.

Fran Novaković je rođen u Zagrebu 30. ožujka 1883. godine. U rodnom je gradu pohađao gimnaziju i trgovačku akademiju, predstojala mu je trgovačka karijera jednoga uglađenog mladog čovjeka. On, međutim, napušta građanski konformizam i otiskuje se surovom nizbrdicom putujućega glumca, podajući se, tako, svom unutarnjem zovu koji nije mogao ničim biti zatomljen. Pristupio je Hrvatskom dramskom društvu iz Varaždina, kojim je upravljao i njegov redatelj bio Dragutin Freudenreich, sin čuvenoga Josipa Freudenraicha, putujućega glumca i pisca narodnih komada, među kojima se posebno ističu njegovi “Graničari”. Bilo je to na samom početku 1901. godine, kada se Freudenreich nalazio u Karlovcu. Fran Novaković imao je 18 godina. S ovim je ansamblom prešao prostor od Karlovca do Sarajeva, Mostara i Sušaka. Ali, vrlo brzo napušta ovu trupu i, s glumcima Tošom Stojkovićem i Dragutinom Vukovićem, vodi jedno putujuće društvo koje će vrlo brzo prestati raditi jer nisu mogli priskrbiti dovoljno sredstava za izdržavanje, i tada je pristupio trupi Janoša Markovića. Sve se to zbilo za oko četiri godine. Iz literature, kojom trenutačno raspolažemo, ne možemo ustanoviti što je sve, za te četiri godine, Fran Novaković igrao, tko su mu bili redatelji i suigrači, na koji je način svladavao glumačku abecedu, na koji se način formirao njegov stvaralački profil. Jedinim indikacijama nam se nudi njegovo često seljakanje, neobično čak i za ovo vrijeme kada su glumci vrlo lako napuštali jednu trupu i prelazili u drugu. Zbog čega je to činio? Možda iz nezadovoljstva jer u suradnicima nije nalazio ono što ga je zadovoljavalo, ili je svojim nemirima narušavao postojeći sklad? Odgovor ne možemo naći, ali, makar s izvjesnom sigurnošću, možemo tvrditi da se radilo o bujnom mladom čovjeku, kojemu odlazak u kazališnu putujuću trupu nije bilo samo zadovoljenje pustolovnih sklonosti već i težnja da se glumačkom umjetnošću izražava. S idejama, koje su se rađale u njegovoj svijesti, formulirala se živa filozofija koja je, za svoje očitovanje, tražila složenija sredstva od onih kojima su raspolagale putujuće trupe, čiji je osnovni zadatak bio da se priklone hirovitu gledalištu, od koga se živjelo. Pelud škrtog gorobilja putujućega glumca, makar kako intenzivan miris nosio u sebi, nije davao dovoljno plodonosne snage koja bi se uspješno amalgamirala s unutarnjim njegovim potencijama i porađala vrijednosti koje je, u svojemu duhu, slutio jedan dvadesetogodišnji mladić, prilično školovan za tadašnjeg glumca. Pa ipak, abeceda je svladana, iskustvo se taložilo, istina glumačkog govora se ukazivala na obzoru.

A onda je uslijedio novi obrat, novi bijeg: izmičući, vjerojatno, ispred austrougarskih vlasti zbog izbjegavanja služenja vojnog roka, Fran Novaković je prekoračio tada veliku “među” – Drinu, i prešao u Srbiju. Ustalio se u kazalištu “Sinđelić” u Nišu, proboravio u njemu od 1905. do 1912. godine, zatim prešao u Povlašćeno pozorište “Trifković”, gdje je ostao do 1915. godine. Te 1915. godine biva zarobljen i neko vrijeme držan u zatvoru, a, potom, protjeran u Hrvatsku. “Sinđelićem” je tada upravljao Kosta Delini, neobična ličnost, unuk francuskog emigranta, koji se nastanio u Zemunu – sin mu se oženio Grkinjom i držao ljekarnu koju je trebao naslijediti njegov najstariji sin Kosta, odgajan u francuskom zavodu u Pančevu i koji je studirao farmaciju u Leipzigu. No, on se preselio u München, privatno uzimao satove glume i zanimao se za slikarstvo. Poslije svega, obreo se u jednoj putujućoj družini, uključio se u njemačku skupinu “Posinger” s kojom je obišao i Sarajevo i Split. Pod njegovom je pedagoškom palicom, po svemu sudeći, Fran Novaković našao svoje istinsko udomljenje. Uostalom, tako je zapisao i Siniša Janjić, pisac monografije o niškom kazalištu:

Pod Delinijevim pedagoškim uticajem sticali su u mladim godinama prva znanja i potvrde talenta mnogi kasniji poznati glumci, među kojima: Fran Novaković, Miodrag Beković, Zorka Ćurčić, Ružica Radosavljević, Marko Marinković i mnogi drugi.

Da je Fran Novaković bio jedan od vodećih glumačkih snaga u tom kazalištu svjedoči zapis Marka Marinkovića, u kojemu kaže da je Delini pravio vrhunske predstave zahvaljujući i činjenici “što je imao odlične glumce”, među kojima se nalazio i Fran Novaković. Niška scena je u to vrijeme, uistinu, bila privlačna za sve mlade glumce; na njoj su svoje prve korake započeli i Dobrica Milutinović, ali i Josip Papić, jedno od značajnih imena hrvatskoga glumišta, zatim Bogoboj Rucović, Dimitrije Ginić, kojima autor studije o niškom kazalištu priključuje i Frana Novakovića.

Kada je Zakonom o Narodnom pozorištu u Beogradu 1911. godine i Uredbom o putujućim družinama 1912. godine formirano pet oblasnih putujućih kazališta, Niš je bio određen za središte oblasnom kazalištu koje je nosilo ime Koste Trifkovića. Fran Novaković je postao njegovim članom, čak će u jednom trenutku biti imenovan zamjenikom upravnika, i bit će to do upada Bugara u Niš (kada je obustavljen rad Kazlišta, a mnogi glumci otišli u rat ili izbjeglištvo). Kao što znamo, Fran Novaković se vratio u Hrvatsku i uključio u rad Kazališta u Bjelovaru, u kojem je ostao dvije sezone. Krajem 1917. godine u Sarajevu će se formirati Bosansko-hercegovačko narodno pozorište, ili, kako se zvalo za vrijeme rata, Dobrotvorno kazalište, sastavljeno od članova osječkoga, varaždinskog i novosadskog kazališta. Trupu je vodio Radivoj Dinulivić, a umjetničkim direktorom je bio imenovan Nikola Hajdušković. Predstave su izvodili u Društvenom domu (današnja zgrada Sarajevskoga Narodnog pozorišta) pod zaštitom austrougarskog Crvenog križa, kojemu su morali ustupiti određeni dio zarade. Kada je okončan prvi svjetski rat, naziv Dobrotvorno kazalište je promijenjen u Bosansko-hercegovačko narodno pozorište koje je nastavilo sa svojim izvedbama. Prvu su izvedbu imali već 31.8.1918. godine. Bila je to drama Petra Petrovića Pecije “Mrak”, sljedećeg je dana izveden Nušićev “Običan čovek” i pozorišna igra “Seoska lola” Ede Totha itd. Na žalost, postojeće informacije ne govore o podjeli uloga pa, stoga, ne znamo koje je role tumačio Fran Novaković.

A kada je bivši redatelj osječkoga i zagrebačkog kazališta – Emil Nadvornik – u Sarajevu osnovao svoj Komorni teatar, u svoj je malobrojni tim uključio i Frana Novakovića. Prva premijerna izvedba bila je upriličena 8. prosinca 1919. godine. Na repertoaru se nije nalazilo cjelovito djelo već dijelovi iz “Imperatrixa” Ive Vojnovića, Shakespeareova “Otela”, Ibsenove “Hedde Gabler” i Habelove “Judite”. Program je bio koncipiran da bi bio usaglašen s kreativnom snagom čuvene glumice toga vremena, Slovenke Marije Vere, i slovenačkoga mladog glumca Milana Skrbinšeka. Uspjeh je bio dojmljiv. Za izvedbeni prostor korištena je dvorana kina Imperijal, odlomci su igrani bez šaptača, bez jasnije atribucije scenskoga prostora, korišteno je tek nekoliko pojedinosti namještaja i stilizirane zavjese.

Ponesen uspjehom, Emil Nadvornik druge večeri na repertoar postavlja Ibsenovu “Heddu Gabler” u njezinu intergralnom vidu. Jovan Palavestra, glavni kazališni kritičar toga vremena, u dva je navrata pisao o predstavi. U “Hrvatskoj straži” je bio znatno spregnutiji, premda se nije gubila njegova analitička moć, široko poznavanje kazališnih odnosa i intelektualno poštenje. U punom je svjetlu oslikao igru Marije Vere, možda pomalo bio preoštar prema Nadi Vorni, kojoj je ovo bio prvi istup na pozornici; tumačenjem lika Lowberga od strane Milana Skrbinišeka nije bio zadovoljan, a onda je za Braka Frana Novakovića rekao:

G. Novaković je bio Brak, onaj Ibsenov savjetnik Brak koji se uvlačio kao treći u trokutu. On živi u toj želji i nastoji da sebe i okolinu ubijedi u sigurnost svojih poteza. G. Novaković se nigdje nije pokolebao. Nije se uplašio snage Heddine, izvrsno je parirao velikoj umjetnici.

U drugom svome tekstu, tiskanom u “Narodnom jedinstvu”, zornije će predočiti Novakovićeve moći interpretiranja svoga lika, s konkretnim ilustracijama.

G. Novaković je vrstan glumac koji nije ni za dlaku podbacio. Scene između njega i Hedde bile su najuspjelije. Za čudo da se to primijetilo i na gđi Mariji Veri, počev od organa, koji je jasan i čist i svojom reskošću kao stvoren za Braka, pa do najtananijeg mimičkog znaka iznutra ili šapata – g. Novaković je bio priseban, pribran i vjeran Ibsenovu Braku. Razumijevanje i savjesno izrađena uloga kulminirala je u zadnjoj njegovoj riječi: pa tako što se ne čini! Tu je on dao zadnji ton svom portretu i dovršio ga sretno i uspješno.

Još je jednu predstavu upriličio Emil Nadvornik u svome kazalištu “Komorne igre” – na repertoar je stavio dramu Milutina Bojića “Kraljeva jesen” i drugi čin “Gospođe sa suncokretom” Ive Vojnovića. U prvoj drami Fran Novaković je tumačio ostarjelog kralja Uroša II Milutina koji je bio oženjen mladom grčkom princezom Simonidom za koju kaže: O kako si lijepa, a ja sam umoran,/ ugasle su zvijezde, vidik mi sumoran,/ bijela si k'o jato mladih bijelih tica,/ kao bijelo inje na kosama mojim. Za tumačenje takvog intonativnog spektra unutarnje potresenosti oronulog kralja, trebalo je posjedovati stvaralačke snage koje bi daleko nadilazile ustaljene pretpostavke glumačkog umijeća. Pa ipak, za kreaciju Frana Novakovića ponovno je Jovan Palavestra progovorio:

U kreaciji g. Frana Novakovića bilo je toliko uživljenosti, toliko neizvještačenoga osjećanja ljepote u dikciji i u muzici stiha, da je gornje riječi izvrsno podvukao, nimalo nije podbacio, nimalo prebacio, on je bio kralj, bio sumoran. Njegov organ pri izgovaranju gornjih riječi imao je boju i šum koji je nosio u sebi bol jeseni u jednoj duši. Od početka do kraja on nije izgubio dah ni psihološku vjernost kreacije. Njegove zadnje riječi pojačane su bile tronutim odlaskom. U onom nesigurnom koraku g. Novakovića svako je vidio bijednoga kralja, jednu igračku u rukama njegovog istorika Igumana Danila…

Ovaj uspjeh dobiva poseban odsjaj jer je, prema ocjenama kritike, bio “jedini uspješni dio večeri”, i do pune potresenosti uspio iskazati istinu o kralju u trenutku “jeseni svojih pobjeda, svojih strasti i svojih želja”, dok su ostali akteri, pa i Marija Vera i Milan Skrbinšek, ostavili slab ukupni dojam. Emil Nadvornik, prijeke naravi, došao je u sukob i s kritičarima, i s glumcima, napustio Sarajevo i otišao u Novi Sad.

Ali – već je bilo sazrelo vrijeme da Sarajevo, najzad, dobije svoje profesionalno kazalište. Dekret o tome potpisan je 17. studenoga 1919. godine, ali će proći još pune dvije godine prije nego ansambl zaigra pred svojom publikom. Dva problema još nisu bila riješena: pitanje kazališne zgrade i pitanje kazališne uprave. Pitanje uprave je razriješeno postavljanjem Stevana Brakusa, profesora na Sarajevskoj Velikoj realci, i Kazalište je počelo svoj rad 6. listopada 1920. godine, kada je Nikola Hajdušković počeo probu Nušićeve “Protekcije”. Time je u ovom kazalištu većina glumaca prvog ansambla, ili, kako ih je duhovito nazvao Lešić, “ta bratija boema, skitača, arhi-čergara, putujućih pehlivana” našla svoj pravi Dom. Međutim, dok se zgrada Društvenoga doma prilagođavala za svoju novu namjenu, ansambl će provesti još jednu godinu u “čergarenju” na turneji u Tuzli, Brčkom i Dubrovniku. Na okupu je bio 31 glumac (18 muškaraca i 13 žena). Prva predstava će biti izvedena 27. studenoga 1920. godine, doduše, ne u Sarajevu već u tuzlanskom hotelu “Bristol”. Izvedene su dvije aktovke: “Hasanaginica” Alekse Šantića i komedija “Jedva steče zeta” Labischa i Michela. Redatelj je bio Nikola Hajdušković, a na prvom pozorišnom plakatu se, uz ostale aktere, nalazilo i ime Frana Novakovića. Bio je umjetnik pune umjetničke zrelosti, s 37 godina starosti i gotovo puna dva desetljeća umjetničkog sazrijevanja.

Njegove će kvalitete zapaziti u Dubrovniku kritičar lista “Narod”, profesor Milan Šare, čiji je zapis za nas jedna značajna povijesna činjenica:

Prema veštini režije, izvedbi i samom programu, ne bi se nikad moglo reći da je to jedno mlado pozorište koje je tek u početku stvaranja svoje stalne, određene umetničke fizionomije koju on već ima u dobroj meri… Same glumačke sile mogu da zadovolje umetničke potrebe naše publike, naročito bolje sile: gg. Hajdušković, Novaković, Jovanović, Radenković stariji i gđe Hajdušković i Stanojević, od kojih neki – na pr. prva trojica – imaju repertoar i elastičnost talenta.

Kada bi se uspio načiniti univerzalni amblem bosanskohercegovačkoga glumišta, u njegovu bi se središtu morao naći lik Frana Novakovića, “Šokca”, kakav je nadimak imao. On je istinski stožerni misionar u utemeljenju kazališne umjetnosti u Bosni i Hercegovini. I ne samo to – on joj je, u prvoj fazi njezina razvitka, određivao stvaralačke vrhunce, ustanovljavao vidike u kojima je ta umjetnost trebala dostići svoje umjetničko, duhovno i povijesno ozračje. Ta mjera nije uspostavljana dometima, ostvarivanim u Nadvornikovim Komornim igrama, o čemu je već bilo riječi, već i u ranijoj fazi, u okviru Bosansko-hercegovačkoga narodnog pozorišta kako je preimenovano ranije Dobrotvorno kazalište, sastavljeno od glumaca osječkoga, varaždinskog i novosadskog kazališta, da tu činjenicu ponovimo još jednom.

Ovoj je činjenici dosta opsežan pasaž poklonio i Josip Lešić u uvodnom poglavlju svoje studije “Sarajevsko pozorište između dva rata”. Fran je bio “čovjek za sve”…

njegov dijapazon je nevjerovatno širok i kreće se u rasponu od kukavnog i prevarenog Georga Dandina do romantičnog i zanesenog Damjana u Vojnovićevoj “Smrti majke Jugovića”, od pustolovnog probisvijeta Hljestakova do svirepog revolucionara Save u Andrejevljevoj drami “Bogovi se drmaju” i, što je najvažnije, svuda je više nego uspješan, neponovljiv, pa je normalno što postaje ljubimac cjelokupne Sarajevske kritike.

Glavni teret je na njegovim plećima, on je parametar za uspostavu vrijednosnog sustava; tim se parametrom mjere i drugi, među njima i Nikola Hajdušović, iako je, kao glumac, predstavljao “najspremnijeg i najupotrebljivijeg člana ansambla”. Jedan od najjačih intelektualaca toga vremena i čovjek koji je bio najupućeniji u tajne kazališne umjetnosti – Borivoje Jevtić, koji će kasnije biti stalni dramaturg Sarajevskog kazališta, dramski pisac i povremeni redatelj, u povodu Franove kreacije Gogoljeva Hljestakova, zapisao je u listu “Zvono” 28. siječnja 1920. godine:

Ulogu probisvjeta Hljestakova savladao je g. Fran Novaković s jednim umećem koje više nije bilo svakidašnje. Dok je u ulozi Save Jegoroviča u Andrejevljevoj drami Ignis sanat (u prijevodu nazvanoj Kad se bogovi drmaju) bio do detalja izrađen tip revolucionara, brutalnog negatora, ateiste, svirepog ideologa, u ulozi Hljestakova imao je sve osobine lakog i površnog avanturiste, čoveka za svaku situaciju, lašca i buntovnika, dostojanstvenika i ljubavnika. Scenu pijanca u trećem činu izveo je sa nekoliko detalja, neposredno kopiranih iz prirode, iako je u momentima imao suviše živ gest i pametnu fizionomiju za pijana čoveka.

Iz ove male teatrološke studije možemo izvesti i nekoliko općih stavova: Fran Novaković je bio glumac realističke provenijencije, ali ne “plagijator” prirode – njegov je realizam proistjecao iz temeljne studije ljudske karakterologije i istinu o Biću tražio je ne u globalnoj čovjekovoj slici već u pojedinosti u kojoj se usredotočila čovjekova bit. On nije bio opservator čovjekova ponašanja u okolišu već je odgonetao nagone koji su silili čovjeka da se na određen način iskazuje, da u pojedinosti materijalizira nutarnju energiju koja se manifestirala u pokretu, u boji glasa, u gesti. On je tragao za realizmom čovjekove nutrine, i u tome se ogledala “nesvakidašnjost” njegove kreacije, kako je taj Franov “realizam” okaraktetizirao Borivoje Jevtić. S druge strane, traganje za unutarnjim nagonima koji su čovjeku “nalagali” da se eksponira na određeni način, u Franovoj se kreaciji transponiralo u njegov stvaralački aktivizam koji više nije bio izraz same stvaralačke impulzivnosti već i pune svijesti o modeliranju tog aktivizma. On je bio oblikovatelj čovjekova ponašanja, ali i tumač smisla toga ponašanja.

Svečano otvorenje zgrade Narodnog pozorišta je obavljeno 22. listopada 1921. godine. Prvog je dana izveden drugi čin Vojnovićeve drame “Smrt majke Jugovića” i drugi čin Ćorovićeva “Zulumčara”, drugog dana Nušićeva “Protekcija”, a trećeg Mollièreov “Umišljeni bolesnik”. Na plakatu za ove dvije predstave našlo se i ime Frana Novakovića: u prvoj je predstavi igrao Savu Savića, a u drugoj Belarda. Od tog 23. listopada 1921. godine do 22. svibnja 1922. godine, od 54 premijere, koliko ih je u sezoni izvedeno, Fran Novaković će biti angažiran u 36! U tome konglomeratu uloga primjetljivo je da je njegovo ime izostavljeno iz onih djela koja su na sebi nosila naglašeno obilježje folklorizma i tzv. narodnih komada: nije ga bilo u “Zoni Zamfirovoj”, Stankovićevoj “Koštani”, Ivakićevim “Inočama”, “Školskom nadzorniku” Koste Trifkovića, “Jazavcu pred sudom”, Pecijinu “Pljusku”, Sremčevoj “Ivkovoj slavi”, “Riđokosoj” Šandora Lukačija. Izuzetak je Veselinovićev “Đido” i Okrugićeva “Šokica”. Ali ga, zato zatjčemo u ulozi Gluhovjeva u drami Leonida Andrejeva “Dani našeg života”, u naslovnoj ulozi drame Karla Guckova “Urijel Akosta”, u ulozi Dobrunova u “Trulom domu” Srđana Tucića, zatim će se pojaviti kao Paroh u Vojnovićevu “Ekvinociju”, kao Ademar u Sarduovoj “Ciprieni”, kao Scapin u Mollièreovim “Scapinovim podvalama”, kao Ivan Jakopović u Šenoinu “Zlatarevu zlatu”, Neznamov u drami Nikolaja Ostrovskoga “Bez krivice krivi”, kao Hlestakov u Gogoljevu “Revizoru”, kao glumac u drami Maksima Gorkoga “Na dnu”, kao Helmer u Ibsenovoj “Nori”, dr. Keller u Sudermannovu “Zavičaju”. Treba biti temeljito upućen u svjetsku dramsku literaturu pa stjeći punu svijest kakve je junake tumačio Fran Novaković i kakav je repertoar stavljan njemu u zadatak.

O prvoj izvedenoj predstavi u matičnoj kući, Nušićevoj “Protekciji”, nalazimo kraću noticu u “Narodnom jedinstvu” od 28.10.1921. godine, u kojoj kritičar pledira na kompromisu između glumačkih ostvarenja i publike, stavljajući u prvi plan kreaciju Zore Ćurčić, a za Frana Novakovića u zagradi kaže da se “naročito” istakao svojom kreacijom. Iako tek u pasažu, Fran Novaković pomenut je među glumcima “Umišljenog bolesnika” s kojima je redatelju Vereščaginu bilo “lako” raditi. Tumačio je Beralda, brata “umišljenog bolesnika” Argana. Međutim, kada, deset dana nakon početka rada Kazališta, budu na repertoaru Čehovljeve jednočinke “Vještica” i “Soba broj 6”, u kojoj je Fran tumačio Gromova, kritičar Narodnog jedinstva Jovan Palavestra će Franu Novakoviću posvetiti najviše prostora. Već u analizi samog djela s izrazitim zahtjevnostima, on kaže da je za predstavu bilo dragocjeno što Sarajevsko kazalište posjeduje glumce koji mogu udovoljiti tim zahtjevnostima i njih prepoznaje u redatelju Verščaginu i glumcima Radenkoviću, Novakoviću i Filipoviću. O samoj Franovoj kreaciji će reći:

G. Novaković kao ludak Gromov je bio na retkoj umetničkoj visini. Ovaj glumac dokazuje svakim danom sve jasnije da je, pored kolege Radenkovića (Doktor), najbolja snaga u pozorištu. Od početka prvog čina (u kome se njegov ton samo za trenutak pokolebao, da se brzo povrati u ispravan stav) pa sve do konca radnje, ovaj glumac je pokazao niz psihološki tačno kreiranih ludačkih momenata, počev od ludačkog smeha do najvećeg krika i najtišeg šapata. Vanredno jako mesto mu je bilo u trenutku dijaloga s Doktorom kad je imao da savlada jedan za trenutak veoma opasan detalj za glumca: misao leti brže od jezika, organ izdaje, misao beži u bezdan besvesti, ludak je grčevito hvata. G. Novaković je dokazao svoju umetnost.

U jednom drugom, nepotpisanom tekstu, za igru Frana Novakovića će se reći da je bio “prosto savršen”. Kličući, na kraju Vereščaginu na njegovoj redateljskoj postavci u kojoj je pokazao “svu finoću svoga redateljskog talenta”, autor teksta taj utisak prenosi i na Novakovića i Radenkovića.

Jednočinke Antona Pavloviča Čehova “Soba br. 6” i “Vještice”, izvedene 3. studenoga 1921. godine izazvale su izvanrednu pozornost kazališne kritike. Pored Jovana Palvestre čije smo opservacije već iznijeli u prethodnome stavku, i anonimnog autora, o izvedbama je u “Jugoslovenskom listu” izišao i nepotpisan tekst (najvjerojatnije Ivana Paserlea) koji je, također, sa divljenjem pisao o Franu Novakoviću:

G. Novaković odigrao je svoju napornu ulogu sa toliko profinjenosti da nas je zadivio. Svaka čast ovakvom umjetniku, vidi se da je pozornica za njega život. Simpatično je to, da ne nastoji da nigdje ne otkaže već ostaje uvijek u pravom tonu čuvajući jedinstvo čitavog komada.

A samo četiri dana kasnije uslijedila je nova premijera: na sceni se našla drama Leonida Andrejeva “Dani našeg života”, o ljudima sa samog dna, o propalim studentima – alkoholičarima, prostitukama koje njihove majke podvode, koje nosi život bez milosrđa. Redatelj je bila Aleksandra Ljeskova koja je tumačila i jednu od glavnih rola, Olgu, dok je Franu Novakoviću bila povjerena uloga Gluhovjeva. Za kritičara “Jugoslavenskog lista” on je opet bio u vrhu ljestvice dosegnutih vrijednosti uspijevajući da “do u finese” uobliči lik neodlučna čovjeka, slaba i naivna, ali koji, pri tom, “silno duševno trpi uslijed svega toga”.

Prva kazališna sezona prvoga bosanskohercegovačkog profesionalnog kazališta, u matičnom prostoru, počela je u furioznom tempu: u prva dva tjedna izvedeno je devet predstava. Od devet premijera Fran Novaković je bio angažiran u šest. Ako se tome doda činjenica da je iz repertoara bila izglobljena lakomislenost, da su izvođena djela Mollièrea, Čehova, Andrejeva, Ive Vojnovića, onda se stvaralački ulog glumaca uvećavao za novu mogućnost. Pa, ipak, u takvom spletu okolnosti nekoliko se glumaca izdvajalo iz ansambla, preuzimajući na sebe glavnu odgovornost za uspjeh predstave i za vezivanje kolebljivoga gledališta za kazalište. Bili su to Dušan Radenković, Nikola Hajdušković, Ilija Vučićević, Janko Rakuša, Andra Ćurčić, Jelena Kešeljević. Među njima je stožerno mjesto pripadalo Franu Novakoviću. Stoga, kada se na repertoaru nađe drama njemačkoga pisca Karla Gutzkowa “Urijel Akosta”, naslovna će rola biti povjerena upravo Franu Novakoviću. Drama je bila posebno zahtijevna. Nastala je u jednome živom političkom vremenu, u okviru pokreta “Mlada Njemačka” na čijem se čelu nalazio upravo Gutzkow, a sama je drama zasnovana na razrješavanju socijalnih problema. Na realizaciji su predstave bile angažirane najznačajnije glumačke snage Kazališta. Kritičar “Jugoslavenskog lista” Ivan Peserle (iako nepotpisan) istakao je da je to bila “prva večer gdje su se naši umjetnici oprobali u klasičnoj kategoriji i rado priznajemo s potpunim uspijehom”. Analizu predstave počeo je upravo kreacijom Frana Novakovića koji je, očito, plijenio sjajnom dikcijom i moduliranjem svojega prijatnog glasa. Glavnu je rolu imao i u sljedećoj predstavi, u “Krilima smrti” Tadeusza Končinskog gdje je, također, udovoljio kritičkoj recepciji Ivana Peserlea. Tako je bilo i u drami Victoriena Sardoua “Cypriena”, potom u drami Srđana Tucića “Truli dom” u kojoj je tumačio Dobrunova i u “Snu ljetnje noći” Williama Shakesperea, gdje je nastupio kao Frula.

Posljednjeg dana 1921. godine izvedena je Mollièrova drama “George Dandin”. Sredstva informiranja su donijela informaciju da je dvorana bila gotovo prazna. Pa ipak, glumci su igrali dobro. Naslovnu rolu je tumačio Fran Novaković “sa mnogo rutine i uživljenosti”, a onda je dodano:

On je (Novaković) meni izgledao dvostruko jadan: jedno kao prevareni muž, a drugo kao čovek koji vidi da je svako njegovo nastojanje da udobrovolji i urazumi publiku i u svoje pravo na život ostalo bez uspjeha.

Okončanjem 1921. godine urednik “Jugoslavenskog lista” i kazališni kritičar Ivan Peserle načinio je opsežnu anketu u kojoj su svoje odgovore davali najznačajniji glumci, redatelji i upravnik Stevan Brakus. Razgovor je vođen i s Franom Novakovićem. Govorio je o svojim prvim koracima na pozornici. Bilo je to u Freidenreichovu putujućem društvu, a prva uloga mu je bila uloga grofa Kanenštajnskog u drami “Posljednji Zrinski”. Preživljavao je stravičnu tremu, tlo mu je gorjelo pod nogama i, tek kad se spustio zastor, došao je k sebi. Rekli su mu da je dobro odglumio, čak, da ga je gledalište pozdravljalo na otvorenoj sceni. Od tog časa, dodao je, pozornica mu je postala život. Istaknuo je da ga najviše preokupiraju karakterni likovi i da ga klasika ne privlači. A uloga što ju je u tom trenutku priželjkivao bio je Hljestakov u režiji Jurija Verščagina. Kritičke opservacije o predstavi, nažalost, bile su vrlo šture, svedene samo na puku konstataciju da su se “u glavnim ulogama osobito istakli g. Novaković i g. Vučićević”. Za ulogu Glumca u drami “Na dnu” M. Gorkoga, isto je tako napomenuto da su “vrlo dobri bili gg. Novaković i Vučićević”.

Posljednja je rola Frana Novakovića u prvoj profesionalnoj sezoni Sarajevskog kazališta bila uloga Dr. Kellera u drami Hermana Sudermana “Zavičaj”. I o ovoj roli je kritičar Jovan Palavestra šturo zapisao u “Večernjoj pošti” da je Fran Novaković dao “sjajan tip filistra i čovjeka od položaja”. Druga je sezona počela izvedbom ekspresionističke drame Josipa Kosora “Požar strasti”. Kao redatelj se prvi put pojavio Rade Romanović, a kao scenograf Karlo Mijić. Dva glavna lika, Gušu i Ilariju tumačili su Dušan Radenković i Fran Novaković. Kritičar je i ovoga puta bio vrlo škrt: Radenković je “solirao” sa svojim Gušom, dok je Fran Novaković “imao veoma snažnih i dobrih mesta”.

Je li došlo do “zamora materijala” ili su neki drugi razlozi bili posrijedi, tek u trećoj sezoni Fran Novaković više nije bio u onolikoj mjeri angažiran kao u prvoj, pa, djelomično, i u drugoj sezoni. Štoviše, u podjelama uloga, njemu su pripadale one koje su se nalazile na dnu kastinga. Tek će u komediji Arkadija Averčenka “Igra smrću”, izvedenoj 9. veljače 1924. godine, kritika njegovu igru ponovno staviti u čelo svojih analiza. Redatelj je bio Jurij Rakitin. Kritičar “Večernje pošte” Jovan Palavestra predstavu je u cjelini ocijenio lošom ocjenom

izuzev g. Novakovića čiji je prvi čin bio odličan, upravo jedinstven u nizu g. Novakovićevih dobrih kreacija, ostali su se teško snalazili, zapadali u monotoniju svodeći svoju igru na nekoliko stereotipnih gesta.

Sezona 1924/25. počela je izvedbom Shakespeareova “Hamleta”. Viktor Bek je bio redatelj i tumač Hamletova lika, Marija Žegalova je bila Ofelija, Nikola Hajdušković je tumačio Polonija, Viktor Starčić Laerta, Zora Ćurčić je bila Gertruda, a Fran Novaković Klaudije. Bila je to prva postavka “Hamleta” u Sarajevskom kazalištu. Samoj izvedbi je prethodio opsežniji tekst Jovana Palavestre u kojem je, u širokom spektru, razotkrivao stvaralačku ličnost Viktora Beka koji je “veoma inteligentan glumac, sav od nerva, ne onog koji se manifestuje više u gestu nego u mimi. On ima temperamenta koji blesne, ali ne traži patetiku”. Palavestra će se još dva puta vraćati izvedbi “Hamleta” i u tekstu, objavljenom u “Večernjoj pošti”, za Novakovića će ustvrditi da je, ovom kreacijom, utemeljio svoj status velikog glumca “naročito u scenama kajanja i grižnje savjesti”. O prvoj Sarajevskoj izvedbi Shakespearova “Hamleta” opširno je pisao i Ivan Peserle u svome “Jugoslavenskom listu” i, prvi put, potpisan punim imenom i prezimenom, što dotad nije uobičajavao (potpisivao se šifrom “ip” ili nikako). I, dok je Jovan Palavestra ispisivao apoteozu i Bekovoj scenskoj realizaciji samoga Hamletova lika, a i njegovoj redateljskoj postavi, Ivan Peserle je bio vrlo kritičan, poričući mu upravo one kvalitete što ih je Palavestra posebno isticao – izrazitu stvaralačku invenciju (Peserle kaže “kulturnu intuiciju”) i jak i ugodan organ. S druge strane, koncentriranjem svoje pozornosti na Bekov rad, Palavestra je zapostavio sve ostale aktere, ili ih je spominjao u negativnoj konotaciji. Ivan Peserle je načinio pregled čitave skale kreacija. Na prvom je mjestu bila kreacija Frana Novakovića. Gotovo rezolutnim glasom on kaže:

Najbolji ove večeri bio je, bezuvjetno, g. Novaković, u ulozi Kralja. Donio je on ovu ulogu, doduše malo klonuo, ali sa lijepim nijansama. Dobro je spomenuo jedan jučerašnji podnevni list, da bi, za kreaciju Hamleta (!) na našoj pozornici, svojim lijepim organom, dikcijom i impulsivnošću, bio sposoban jedino g. Novaković.

Sljedeći je angažman Fran Novaković imao u “tihodrami”, kako ju je nazvao Palavestra, “Liliom” Franca Molnara, ali je to bila epizodna uloga koju nisu pomenuli ni Palavestra ni Peserle. Jači dojam, po svemu sudeći, nije ostavila ni njegova kreacija Braka u Ibsnovoj “Hedi Gabler”, ali će, zato, Ivan Peserle istaknuti njegova župnika Hopea u drami Maxa Halbea “Mladost” i reći da bi Novaković mogao “ulogu župnika Hopea ubrojiti u svoje najbolje kreacije”, štoviše, “da nije bilo na momenat neke malaksalosti u trećem činu, bila bi to upravo savršeno odigrana uloga”. Istom uzvijorenom intonacijom će Peserle govoriti o Novakovićevoj kreaciji Joenne Hoedsrecht u komediji “Femina” malo poznatih autora Van Rossena i F. Soesmana. Komedija je u sebi imala niz scenskih slabosti i njezin je uspjeh mogao biti zajamčen samo pod uvjetom da su glumci te slabosti mogli svladati “živom konverzacijom i nervom”. Takvi su bili, upravo, Viktor Bek i Fran Novaković i – “dok je g. Bek bio vrlo dobar”, Novaković je bio “sjajan”, zaključuje kritičar Peserle.

Bilo je to doba pune stvaralačke zrelosti Frana Novakovića, taložile su se godine životnog iskustva i godine provedene na pozornici, sve je više u prošlost odlazio onaj trenutak kada je jedan mladi Zagrepčanin, nesuđeni trgovac, kročio na pozornicu, vezao se za nju i približavao se trenutku obilježavanja svoga boravka na toj sceni punih četvrt stoljeća. Na Sarajevskoj je pozornici njegovo ime blistalo punim sjajem. Nije se podavao rutinerstvu, shvaćao je da svaki lik u sebi ima svoj duhovni sustav, neponovljiv i nesvodiv na bilo kako raskošnu paradigmu. I nikada nije sumnjao u smisao umjetnosti kojom se bavio.

Posjedovao je neiscrpnu radnu energiju i još je bio među glumcima s najviše angažmana u jednoj sezoni. Tako je bilo i u ovoj, 1924/25. u kojoj je tumačio 17 likova različitih profila i različitih kreativnih zadanosti. Počeo je sa Shakespearovim Kraljem Klaudijem i Ibsenovim Brakom da bi, potom, ostvario nekoliko komičnih likova, među kojima je bio i Joenne Hoedsrecht. Istom su se sinusoidom kretali i naredni njegovi angažmani: od glavnih do sporednih uloga, od uloga sa snažnim dramskim nabojem i psihološkom složenošću do shematiziranih komičkih uloga. U jednočinki “Posljednji menuet” (dramska slika iz francuske revolucije) tumačit će Markiza, u “Čarobnom prstenu” (čarobnoj priči s glazbom, pjevanjem i baletom) pojavit će se u liku Rigomira, potom će uslijediti inscenacija “Keana” Aleksandra Dumasa gdje će igrati Kefelda, a u komediji “Jean Dassie” Charlesa Lemona bit će Berto.

Uslijedila je postava drame švedskoga pisca Adolfa Paula “Govor ptica”, zasnovana na orijentalnoj pripovijesti s elementima preuzetim iz Biblije. Dramsko čvorište je istkano na ravnom trokutu između Solomona, njegove žene Abisage i roba Sabuda. Kao literarna tvorevina, drama nije udovoljavala kriterijima ni Palavestre ni Peserlea, ali je sama izvedba bila korektna, s raznovrsnom igrom pojedinaca. Redatelj je bio Viktor Bek, Abisagu je tumačila njegova supruga Mila Bek-Bogdanova, roba Sabuda Sima Ilić, a Solomona – Fran Novaković. I ovaj je put Ivan Peserle iznad svih izdizao Franovu kreaciju ostvarenu “sa skalom uvjerljivih i umjetnički zaokruženih tonova”, dajući snažnog, “na mjestima čak i velikog” Solomona.

Pri kraju sezone Fran Novaković će još jednom liku udahnuti snažan scenski duh: bit će to Nušićev junak Radoje iz “Velike nedelje”, za kojeg je Ivan Peserle rekao da je bio “grandiozan – Radoje, u kome je bio usredotočen sav idealizam i sva etika rase”; kroz njega je Novaković dao “idealizovanu psihu tog tipa, dok, najzad, nije ona pred očima gledalaca stajala kao stvarnost i plod jedne idealne, realističke igre”.

Sezona 1925/26. počela je izvedbama Nušićeve tragedije “Nahod” i drame Stjepana Miletića “Tomislav”, koja je bila uokvirena obilježavanjem jedne velike obljetnice, jednog tisućljeća od krunidbe prvoga hrvatskog kralja. Bio je to, kako je zabilježio u svojoj kritici Milan Ćurčić, “živopisni mozaik slika u bljesku i prelivima boja, koje su nam dočarale veličinu prošlosti, koncentrisanu u historijskoj, velikoj ličnosti prvog krunisanog kralja naše krvi i roda – Tomislav”, koji kao da je, pri kraju, “u efektnoj poenti” dao “sintezu svoga karaktera i tipa: stojeći pred krunom – on – veliki rob svoje misli, stajao je pred našim očima kao veliki kralj – rob naroda svoga, koga je ujedinio i oslobodio”. Gledalište je bilo, zapisuje Ćurčić, ispunjeno do posljednjeg mjesta i gledatelji su “s oduševljenjem pratili tok igre”. Franu Novakoviću su bile povjerene dvije epizodne uloge: Simeuna Velikog i Dužda, pa ipak, Ćurčić zaključuje:

Poentirana i majstorski diferencirana igra g. Novakovića u dvije epizodne uloge – Simeuna i Dužda – bila je mjesto neosporne umjetničke vrijednosti.

Nakon “Nahoda” Nušić će se ponovno naći na Sarajevskoj pozornici: bit će upriličena praizvedba njegove drame “Tako je moralo biti”, napisane još 1900. godine, ali sada prerađene i dograđene. Drama prati sudbinu jednoga bračnog para koji su u zajednicu stupili s različitih pozicija: muž je siromašan i ambiciozan, supruga, pak, hirovita bogatašica, koja se udala da bi se osvetila mladiću što ju je ostavio. Iz toga proistječu polarizacije na emotivnom planu: supruga ne voli muža, muž, pak, žrtvuje sve da zadobije njezinu ljubav, odlučuje se, čak, i na pronevjeru novca. U klimaksu radnje supruga shvaća veličinu ljubavi svoga muža, pokušava ga spasiti zalažući svoje bračno dostojanstvo kod nekadašnjeg ljubavnika, i to je završna kadenca tragičke radnje – muž joj ne može oprostiti i ona presuđuje sama sebi, s defetističkom poentom: “Tako je moralo biti”.

U samom čvorištu radnje bili su Jelena Kešeljević (Supruga) i Nikola Jovanović (Muž). Fran Novaković dolazi iz drugog reda aktanata, kao otac Suprugin, ali je kazališna kritika, koja je cijeloj izvedbi dala visoku ocjenu, morala Franovu kreaciju staviti u središte svoje pozornosti, ističući da je on

u vrlo snažnoj i interesantnoj ulozi oca, rastao od momenta do momenta, pa sve do velikih scena, koje su bile po spontanom izrazu snage i jačine velika mjesta prave umjetničke vrijednosti.

“Bajka o vuku”, drama Ferenca Molnara o sanjalicama i njihovu sukobu s nemilosrdnom zbiljom, priča je, ponovno, o jednom bračnom paru – supruzi, koja leti na krilima snova, i ljubomornu mužu. Muža je tumačio Fran Novaković. Bila je to još jedna kreacija koja je izdizala Frana Novakovića iznad razine prosječnoga, pa je kritičar Milan Ćurčić zapisao da je:

igra g. Novakovića u ulozi muža bila u punom smislu riječi kreacija. Sugestivnom snagom umjetnosti prenio je on komad života na pozornicu. S tehničke strane, iskoristio je g. Novaković sva sredstva. Upotrijebio je sve osobine svoga organa sa skalom diferenciranih tonova uz harmoničnu i diskretnu mimiku i prirodan gest adekvatne vrijednosti.

I u narednoj će predstavi, “Starom Heidelbergu” Wilhelma Meyera – Forstera, Fran Novaković svome liku dati “naročitu notu svoje jake, umjetničke individualnosti”, kao što će i u “Velu sreće” Georga Clemenceaua, glavnom junaku ove drame, slijepom mandarinu Čoang – Jenu (koji – kad progleda – shvata da je zbilja sasvim drukčija od one koju je oblikovao iza vela svoje sljepoće, pa odlučuje da sam sebe oslijepi, “jer slijep jedino može biti sretan”) dao istinsku scensku živost. Ovoj Novakovićevoj kreaciji kritičar Ćurčić je posvetio čitav pasus, što se, u tadanjoj kritici, rijetko dešavalo:

Glavnu ulogu slijepoga mandarina igrao je g. Novaković, koji je u neobično dugačkom monologu pri kraju komada našao za sve peripetije momenata izraza i koji se, u času povraćanja vida, uvjerava o lažnosti svoje sreće i kad, opet, sam sebi oduzima vid, da bi, samo kao slijep, bio sretan.

To je bila kronika scenskog života Frana Novakovića u Sarajevskom Kazalištu, kronika koja je počela i prije nego što je bilo formirano profesionalno kazalište u ovome gradu, u jeku Prvoga svjetskog rata, negdje 1917. godine, gdje je došao sa svojom putujućom družinom, u društvu s Nikolom Hajduškovićem i Radivojem Dinulovićem, Dobrotvornim kazalištem koje će, nakon okončanja rata, biti preimenovano u “Bosansko-hercegovačko narodno pozorište. Kronika je okončana posljednjim ulogama u sezoni 1925/26.

Slijedila je posljednja poenta: u ožujku 1926. godine Fran Novaković je obilježio 25 godina svoga umjetničkog rada. Bilo je u to vrijeme uobičajeno da se proslavljaju određene obljetnice glumcima, što je bio i svojevrstan vid materijalnog pomaganja umjetnicima koji su oduvijek bili na margini društvenog itneresa (nekada glumcima nisu dozvoljavali niti da se u grobljima pokapaju!). Franovoj je obljetnici pridavan poseban pijetet, što se može posvjedočiti i najavama u tisku gotovo mjesec dana ranije. “Jugoslavenski list” će, također, petnaestak dana ranije tiskati noticu o sjednici u Kazalištu, na kojoj je raspravljano o upriličavanju ove obljetnice. Sjednici je prisustvovao i sam župan Nikolić. Odlučeno je da proslava bude upriličena 10. ožujka 1926. godine. Nekoliko dana pred proslavu pojavila se još jedna notica o tome da će organizacija proslave biti povjerena Udruženju glumaca i Upravi Narodnog pozorišta, a pokroviteljem će biti Počasni odbor građana grada Sarajeva. U tekstu je dana i glumačka putanja Franova, od prvih zakoračenja na pozornicu nakon bijega iz kuće svoga ujaka, viđenoga zagrebačkog trgovca, gdje se i Fran pripremao za trgovačkog radnika – pa do smirenja na pozornici Sarajevskog kazališta: “Tada, kao dječak od nepunih 18 godina, on napušta kuću svoga hranitelja, ujaka, i bježi iz Zagreba u Karlovac, gdje tada gostovaše Varaždinsko pokrajinsko kazalište, pod upravom Dragutina Freudenreicha. Mladi Fran – s torbom punom želja i ljubavlju prema pozorištu, bi primljen u ovu trupu s dužnošću – da gleda i da se brine za rekvizite”. To je bilo 1901. godine. Na toj prvoj turneji on glumi, prvi put, na Sušaku (Grofa Kancenštajnskog u komadu “Posljednji Zrinski”). Kada se raspala trupa Dragutina Freudenreicha, pristupio je trupi Dragoljuba Miloševića, kojega je zatekao u Bosanskoj Dubici, s njim proputovao Hrvatsku, Srijem, Banat, Bačku, Bosnu, Dalmaciju i Crnu Goru, da bi se 1905. godine obreo u Niškom kazalištu i ostao u njemu do 1916. godine (veliki mu je kazališni učitelj bio Kosta Delini, francusko-grčkog podrijetla). Nakon bijega od Bugara, koji su tada okupirali Niš, pojavit će se u Gradskom kazalištu u Bjelovaru.

Posljednji trag o boravku Frana Novakovića u Sarajevskom kazalištu (osim kasnijih gostovanja) nalazi se u “Jugoslavenskom listu” od 28. kolovoza 1926. godine: u notici se kaže da toga dana Fran Novaković igra oproštajnu predstavu “kod Anđelka” (gdje je tog ljeta gostovalo i HNK iz Zagreba s nizom predstava). Otišao je u Split, gdje je proveo dvije sezone, a onda prešao u Beograd i u njemu ostao do 1957. godine, gdje je umro u 75. godini života.

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrografija: Uloge Frana Novakovića

Sezona 1921/22.

Branislav Nušić: Protekcija
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 23. 10. 1921.
Uloga: Sava Savić

Jean Baptiste Poquelin, Móllière: Uobraženi bolesnik
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 24. 10. 1921.
Uloga: Berald

Mihailo Arcibašev: Ljubomora
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 25. 10. 1921.
Uloga: Sergej Petrovič

Anton Pavlovič Čehov: Soba broj 6
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 3. 11. 1921.
Uloga: Gromov

Leonid Andrejev: Dani našeg života
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 5. 11. 1921.
Uloga: Gluhovijev

Ivo Vojnović: Ekvinocij
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 8. 11. 1921.
Uloga: Paroh

Karl Guzkov: Uriel Akosta
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 12. 11. 1921.
Uloga: Urijel Akosta

Tadeuš Končinski: Krila smrti
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 15. 11. 1921.
Uloga: Vaclav Savić

Victor Sardou: Siprijena
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 22. 11. 1921.
Uloga: Ademar

Srđan Tucić: Truli dom
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 23. 11. 1921.
Uloga: Dobrunov

William Shakespeare: San ljetnje noći
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 29. 11. 1921.
Uloga: Franja Frula

Risto Odavić: Hej, Sloveni
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 1. 12. 1921.
Uloga: Fon Mah

Brana Cvetković: Istra
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 1. 12. 1921.
Uloga: Istranin

Jean Baptiste Poquelin, Móllière:
Skapenove podvale
Ražija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 8. 12. 1921.
Uloga: Skapen

Branislav Nušić: Svet
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 11. 12. 1921.
Uloga: Sima

August Strindberg: Otac
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 15. 12. 1921.
Uloga: Pastor

Petar Pecija Petrović: Pljusak
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 18. 12. 1921.
Uloga: Jevrić

August Šenoa: Zlatarevo zlato
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 25. 12. 1921.
Uloga: Ivan Jakopović

Janko Veselinović – D. Brzak: Đido
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 7. 1. 1922.
Uloga: Petar

Ferenc Molnar: Đavo
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 11. 1. 1922.
Uloga: Ivo

Gabrijela Zapoljska: Njih četvoro
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 24. 1 1922.
Uloga: Ljubavnik

Aleksandar Nikolajevič Ostrovski:
Bez krivice krivi
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 31. 1. 1922.
Uloga: Neznamov

Milan Begović: Biskupova sinovica
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 11. 2. 1922.
Uloga: Biskup

Grigorij Ge: Kazna
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 18. 2. 1922.
Uloga: Vikentije Ljvovič

Branislav Nušić: Put oko sveta
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 23. 2. 1922.
Uloga: Sava Cvetković, Srbin, Voki

Rober Flerra – Gaston Arman Caillavet: Buridanov magarac
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 7. 3. 1922.
Uloga: Žorž

Ilija Okrugić – Sremac: Šokica
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 12. 3. 1922.
Uloga: Ljubibratić

Victor Sardou: Prisni prijatelj
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 14. 3. 1922.
Uloga: Tolosan

Jacques Aicard: Papa Lebonar
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 22. 3. 1922.
Uloga: Doktor Andre

Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Revizor
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 25. 3. 1922.
Uloga: Hljestakov

Maksim Gorki: Na dnu
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 29. 3. 1922.
Uloga. Glumac

Ljubinko Petrović: Suđaje
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 16. 4. 1922.
Uloga: Srđan

Henrik Ibzen: Nora
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 20. 4. 1922.
Uloga: Helmar

Morice Ordono – Albin Valabregue:
Diran i Diran
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 25. 4. 1922.
Uloga: Diran, bogati bakalin

Ernest Blum – Raoul Toché:
Madam Mongonden
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 3. 5. 1922.
Uloga: Fužerol

Herman Suderman: Zavičaj
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera: 16. 5. 1922.
Uloga: Dr Keler

Sezona 1922/23.

Josip Kosor: Požar strasti
Režija: Rade Romanović
Premijera: 2. 9. 1922.
Uloga: Ilarija

Ilja Surgučev: Jesenje violine
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 3. 9. 1922.
Uloga: Baranovski

Jovan Dragašević: Hajduk Veljko
Režija: Dušan Radenković
Premijera: 10. 9. 1922.
Uloga: Mula Paša

Jovan Sterija Popović: Rodoljupci
Režija: Radivoje Dinulović
Premijera. 12. 9. 1922.
Uloga: Gavrilović

Carlo Goldoni: Mirandolina
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 23. 9. 1922.
Uloga: Fabricij

Jean Baptiste Poquelin, Móllière:
Građanin plemić
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premjera: 5. 10. 1922.
Uloga: Kovijel

Sofokle: Kralj Edip
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 19. 10. 1922.
Uloga: Kreont

Lav Nikolajevič Tolstoj: Živi leš
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 29. 10. 1922.
Uloga: Karenjin

Victor Sardou – Emil Moro: Madam San – Žen
Režija: Aleksandra Ljeskova
Premijera: 19. 11. 1922.
Uloga: Vineger

Alexandre Henry Bisson: Gospođa X
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 22. 11. 1922.
Uloga: Valmorel

Alexandre Dumas, sin: Gospođa s kamelijama
Režija: Miodrag Ristić
Premijera: 28. 11. 1922.
Uloga: Žorž Dival

Milovan Glišić: Podvala
Režija: Miodrag Ristić
Premijera: 19. 12. 1922.
Uloga: Vule

Herman Suderman: Ivanjske vatre
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 21. 12. 1922.
Uloga: Hartvig

Josip Freidenreich: Graničari
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 1. 1. 1923.
Uloga: Andrija Miljević

Anđelo Kana: Vukodlak
Režija: Rade Romanović
Premijera: 13. 1. 1923.
Uloga: Florenco de Vjana

Branislav Nušić: Knez Ivo od Semberije
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 23. 1. 1923.
Uloga: Drugi starac

Pol Meredit Poter: Trilbi
Režija: Mihajlo Isailović
Premijera: 3. 2. 1923.
Uloga: Geko

Henrik Ibzen: Narodni neprijatelj
Režija: Mihajlo Isailović
Premijera: 10. 2. 1923.
Uloga: Petar Stokman

Svetozar Ćorović: Aiša
Režija: Dušan Radenković
Premijera: 17. 2. 1923.
Uloga: Rašid – beg

Janko Veselinović: Hajduk Stanko
Režija: Dušan Radenković
Premijera: 28. 2. 1923.
Uloga: Jova

Oskar Blumental – Gustav Kadelburg:
Kod Bijelog konja
Režija: Andra Ćurčić
Premijera: 7. 3. 1923.
Uloga: Oto Sidler

Antun Pavlović Čehov: Jubilej
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 8. 3. 1923.
Uloga: Šipučin

Hudson Bayret: Mali lord
Režija: Rade Romanović
Premijera: 1. 4. 1923.
Uloga: Derinkurt

Tadeuš Ritner: Glupi Jakov
Režija: Joza Ivakić
Premijera: 15. 4. 1923.
Uloga: Ljekar

Aleksandar Starickin: Na poselu.
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 22. 4. 1923.
Uloga: Homa

Henri Bernstein: Izrael
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 5. 5. 1923.
Uloga: Tibo

E. Brižek – E. Nis: Pariska sirotinja
Režija: Rade Romanović
Premijera: 29. 5. 1923.
Uloga: Prvi putnik

William Shakespeare: Otelo
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 2. 6. 1923.
Uloga: Otelo

Tereza Megerle: Čiča Tomina koliba
Režija: Rade Romanović
Premijera: 7. 6. 1923.
Uloga: Šipers

Sezona 1923/24.

Herman Solomon Mosental: Debora
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 29. 9. 1923.
Uloga: Učitelj

Petar Pecija Petrović: Duše
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 4. 10. 1923.
Uloga: Bez naziva

Bernard Shaw: Pigmalion
Režija: Rade Romanović
Premijera: 13. 10. 1923.
Uloga: Bez naziva

Alfredo Testoni: Ono nešto
Režija: ?
Premijera: 18. 10. 1923.
Uloga: Bez naziva

Victor Sardou: Otadžbina
Režija: ?
Premijera: 17. 11. 1923.
Uloga: Bez naziva

Branislav Nušić: Svetski rat
Režija: Ilija Vučićević
Premijera: 24. 11. 1923.
Uloga: Tešić

Sem Beneli: Bezdušna šala
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 5. 1. 1924.
Uloga: Žanet

Arkadije Averčenko: Igra smrću
Režija: Jurij Rakitin
Premijera: 9. 2. 1924.
Uloga: Taldikin

Mihailo Arcibašev: Zlotvori
Režija: ?
Premijera: 15. 3. 1924.
Uloga: Petar Aleksandrovič

Menyhert Lengyel: Tajfun
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 22. 3. 1924.
Uloga: Bez naziva

Alexandre Henri Bisson: Dupla punica
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 7. 4. 1924.
Uloga: Anri Dival

Sezona 1924/25.

William Shakespeare: Hamlet
Režija: Viktor Bek
Premijera: 23. 9. 1924.
Uloga: Klaudije

Ferenc Molnar: Liliom (Ljiljan)
Režija: Viktor Bek
Premijera: 4. 10. 1924.
Uloga: Policijski koncipista

Henrik Ibzen: Heda Gabler
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 23. 10. 1924.
Uloga: Brak

Gabriel Dregeli: Dobar frak
Režija: Viktor Bek
Premijera: 13. 11. 1924.
Uloga: Martin Sanberg

Milan Ćurčić: Ceo svet traži oca
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 20. 11. 1924.
Uloga: Serafim Popović

Maks Halbe: Mladost
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 13. 12. 1924.
Uloga: Župnik Hope

Lav Nikolajevič Tolstoj: Vaskresenje
Režija: Viktor Bek
Premijera: 4. 1. 1925.
Uloga: Nikašin

C. P. Rosem – J. F. Soesman: Femina
Režija: Viktor Bek
Premijera: 10. 1. 1925.
Uloga: Egbert Hoedstreht

J. Benavente: Posljednji menuet
Režija: Viktor Bek
Premijera: 31. 1. 1925.
Uloga: Markiz

F. Miečinski – Viktor Parma: Čarobni prsten
Režija: Rade Romanović
Premijera: 7. 2. 1025.
Uloga: Rigomir

Charl Lomon: Žan Dasije
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 21. 2. 1925.
Uloga: Berto

Adolf Paul: Govor ptica
Režija: Viktor Bek
Premijera: 5. 3. 1925.
Uloga: Solomon

Branislav Nušić: Velika nedelja
Režija: Viktor Bek
Premijera: 20. 4. 1925.
Uloga: Radoje

Connan Doil – Ferdinand Bon: Šerlok Holms
Režija: Viktor Bek
Premijera: 30. 5. 1925.
Uloga: Doktor Mors

Svetozar Ćorović: Adem – beg
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 31. 5. 1925.
Uloga: Adem – beg

Eduard Knoblauch: Faun
Režija: Viktor Bek
Premijera: 4. 6. 1925.
Uloga: Lord Stanberi

Sezona 1925/26.

Branislav Nušić: Nahod
Režija: Branislav Nušić
Premijera: 6. 9. 1925.
Uloga: Teodosije

Stjepan Miletić: Tomislav
Režija: Fran Novaković
Premijera: 8. 9. 1925.
Uloga: Simeon Veliki

Paul Gavault – Robert Charve: Gospođica Žozeta, moja žena
Režija: Nikola Jovanović
Premijera: 20. 9. 1925.
Uloga: Dipre

Osman Đikić: Zlatija
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 1. 10. 1925.
Uloga: Selim paša

Branislav Nušić: Tako je moralo biti
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 3. 10. 1925.
Uloga: Jakov

Ferenc Molnar: Bajka o vuku
Režija: Nikola Jovanović
Premijera: 24. 10. 1925.
Uloga: Eugen Keleman

Wilhelm Mayer – Förster: Stari Hajdelberg
Režija: Nikola Jovanović
Premijera: 5. 11. 1925.
Uloga: Kelerman

Georges Clemanceau: Veo sreće
Režija: Branislav Nušić
Premijera: 7. 11. 1925.
Uloga: Čoang – Jeng

Alfred Savoir: Osma žena
Režija: Branislav Nušić
Premijera: 19. 11. 1925.
Uloga: Monfera

Alexandre Dumas: Gospodin Alfonso
Režija: Fran Novaković
Premijera: 26. 11. 1925.
Uloga: Oktav

Jules l Lemaitre: K'smet
Režija: Rade Romanović
Premijera: 12. 12. 1925.
Uloga: Hadžo

Oktav Mirbo: Posao je posao
Režija: Vojislav Turinski
Premijera: 10. 3. 1926.
Uloga: Isidor Leša

Victor Sardou: Toska
Režija: Fran Novaković
Premijera: 20. 3. 1926.
Uloga: Skarpio

Ilija Stanojević: Dorćolska posla
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 31. 3. 1926.
Uloga: Nikola

Menyhert Lengyel: Antonija
Režija: Miro Kopač
Premijera: 6. 4. 1926.
Uloga: Bela Kovač

Milivoj Predić: Pukovnik Jelić
Režija: Nikola Jovanović
Premijera: 10. 4. 1926.
Uloga: Mića

Vladislav Tmuša: Šefka Hasanova
Režija: Fran Novaković
Premijera: 23. 5. 1926.
Uloga: Huseinaga

Pol Bilo – Moris Anaken: Neli Rozije
Režija: Nikola Jovanović
Premijera: 3. 6. 1926.
Uloga: Lavret

František Langer: Deva kroz iglene uši
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 19. 6. 1926.
Uloga: Džo Vilim

Sezona 1926/27.

Ferenc Molnar: Đavo
Režija: Viktor Bek
Premijera: 9. 6. 1927.
Uloga: Ivo

Sezona 1931/32.

Menyhert Lengyel: Antonija
Režija: Miro Kopač
Premijera: 27. 2. 1932.
Uloga: Bela Kovač

Sezona 1933/34.

Branislav Nušić: Svetski rat
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 16. 9. 1933.
Uloga: Tešić