Umjetnost jača od zaborava

Na rubu dalekih, još dječačkih sjećanja, formiranih u vrijeme prvih odlazaka u kazalište, iskrsava preda mnom, poput bljeska sunčeva zraka, jedan lik zrele mladosti, žustrog, ali ritmički uravnotežena hoda, s blagim zakretanjem tijela na jednu ili drugu stranu pri svakom koraku, glava se kočoperila na nešto izduženu vratu dok se osmijeh zrcalio na licu čija je bjelina bila u snažnoj opreci s tamninom očiju i kose. Sjećanja se više vezuju za viđenje na ulici ili pred zgradom banjalučkog kazališta nego na sceni. Teško je razumjeti kako su se, u takvoj živosti, uspjela očuvati sjećanja na lik glumice Antonije Šimić, tada članice banjolučkog teatra.

Antonija Šimić! Ime koje je iščililo iz sjećanja i onih koji su s njom drugovali. Smrt je bila beskrajno nepravična: sklopila je svoj plašt nad njom suviše rano. Bila je tek zakoračila u trideset drugu godinu života. Za sobom je imala deset kazališnih sezona budući da je na scenu stupila vrlo rano, sa jedva napunjenih dvadesetak godina. Jedno od očuvanih sjećanja na nju jeste sjećanje legendarnog upravnika Mostarskog kazališta gospodina Safeta Ćišića. Za Antoniju Šimić on kaže da je njezina statura, njezina dikcija, artikulacija njezinih pokreta imala bitno drukčija obilježja od ostalih glumaca tih ranih poratnih godina, da se njezin duh odlikovao naglašenim urbanitetom koji je svoj puni izražaj mogao postići u dramama salonskog karaktera, i takve uloge su joj, u početku njezine karijere, i davane. Sjećao se nakon tri i po desetljeća:

Ona je bila jedan lik koji se rijetko nađe… djelovala je jedina kao urbana osoba, i po izgledu lica, načinu govora, nježnosti… imala je tamno-crnu kosu, odnjegovanu i dugu, po prirodi meku.

O njezinoj obitelji nismo uspjeli doći do pouzdanijih podataka, pa ni o njezinu ustaljenom obrazovanju i odgoju. Njezina životna biografija počinje usporedo s njezinom umjetničkom biografijom.

Rođena je u Sarajevu 1929. godine i prvi je angažman dobila u Mostarskom kazalištu 1950. godine. Prvi put je pred publikom nastupila 28. prosinca 1950. godine u predstavi “Tuđe dijete” Vasilija Škvarkina u liku djevojke Zine. Redatelj predstave je bio Safet Pašalić, a scenograf Mladen Soldo. Zapisa, niti kritičkih osvrta, o predstavi nema. Kao što ih nema ni o nizu drugih. Iduća je premijera uslijedila 15. travnja 1951. godine tumačila je lik Učiteljice engleskoga jezika u Nušićevoj “Gospođi ministarki”. Uloga je i suviše marginalna a da bi na nju trebalo obraćati pažnju. Vrijedno je zapisati samo to da joj je ta uloga dodijeljena, kako svjedoči gospodin Ćišić, zbog urbanih odrednica njezina osobnog lika.
U narednoj 1951/52. kazališnoj sezoni Antonija se – prvi put pojavljuje na premijeri “Hasanaginice” Alekse Šantića u ulozi Hasanagine sestre Emine. Tom predstavom je, zapravo, i počela ova sezona. Antonija još dobiva uloge iz donjeg dijela ispisa likova, ali, ipak, njezin lik ovaj put ima veću dramaturšku odgovornost od onih koje je dobivala u minuloj sezoni. U sljedećoj premijernoj izvedbi, u “Koštani” Borisava Stankovića, ona će tumačiti Kocu, drugaricu kćerke predsjednika općine, ali prvu vrjedniju ulogu dobit će u drami Emmanuela Roblesa “Monserrat” koja je u ono vrijeme bila veoma popularna i igrana u gotovo svim kazališnim kućama. Pripala joj je uloga djevojke Helene. Zatim su slijedile uloge Sofke, sobarice u komediji Koste Trifkovića “Čestitam”, pa u Sremčevoj “Zoni Zamfirovoj” uloga djevojke Katarine, i tek će u drami Arthura Millera “Svi moji sinovi” doći u gornji dio afiše tumačeći lik Ann Drever, a u Ćorovićevu “Zulumćaru” će tumačiti Mejru, jednu od Emininih drugarica.

Prvi ćemo zapis o njezinim glumačkim vrijednostima naći u tekstu, napisanom u povodu premijere “Dovitljive djevojke” Lope de Vega. Kritičar, koji se krije iza inicijala Ma-Bo, zapisao je tom zgodom:

Herardu je glumila Antonija Šimić i u alternaciji Franciska Dulić. Šimićevoj je bolje ležala ova uloga i ona se u nju više uživjela, pa je bila prirodnija, naročito u sceni na balkanu. U tom momentu ona je bila prava koketa, svjesna svojih čari i vlasti nad Lusindom.

Ovaj zapis, makar koliko lapidaran bio, govori nam kolika je šteta što se i ostale njezine kreacije nisu pratile barem i na ovakav način jer bismo u njima, nesumnjivo, nalazili dovoljno potvrda o snazi umjetničkog dara Antonije Šimić kao što nalazimo i u ovom. Ovako, sve je otišlo u nepovrat, stvaralačka snaga jednog mladog umjetnika, darovita bez sumnje, podijelila je sudbinu umjetnosti kojoj se i zavjetovala – da traje onoliko koliko traje sam čin događanja.

Gospodin Safet Ćišić, koji je Antoniju Šimić i doveo u Mostar i bio joj prvi intedant, ne sjeća se zašto je napustila Mostarsko kazalište nakon provedene dvije i pol sezone i obrela se, u sljedećoj 1953/54. godini, u Kragujevcu, gdje je, kako smo uspjeli dokučiti, igrala u “Karolini riječkoj” Drage Gervea. Poslije toga se preselila u Banja Luku, i tu će ostati najdulje, pune četiri sezone. Ovdje će ostvariti i svoje najznačajnije kreacije. Iz monografije o ovom kazalištu ustanovili smo da je imala oko dvadesetak uloga. Prvi angažman je dobila u drami Georgesa Rollanda “Obrađujemo u miru naše bašte”. I već joj je u ovoj predstavi pripala glavna rola, lik Simone. Kritičar lokalnih novina, Kemal Halimović, zapisao je:

Nalazimo da je ipak potrebno istaknuti da je centralna ličnost ovog djela, Simon, u interpretaciji Antonije Šimić, bila veliki uspjeh ove umjetnosti. Ona je ovdje umjela da s velikom vještinom koristi sve registre svojih izražajnih mogućnosti i da, ponirući u dubine ove zamršene i kompleksne ličnosti – simbola, ostvari jedan lik koji će nam dugo ostati u sjećanju.

U idućoj sezoni je zatječemo u ulozi Melite u Krležinoj “Ledi”. Isti kritičar je bio manje nadahnut u ispisu svoje kritike i davao je samo sumarne ocjene. Ta ocjena glumačke igre svedena je u sljedeći sud:

Ansambl ovog komada rijetkim zalaganjem i svestranom umjetničkom i glumačko-zanatskom međusobnom saradnjom do u detalje je oživio ove likove. Radilo se to o Urbanu (Ljudevit Gerovac) u kome je akumulirana sva perfidnost klase kojoj pripada, ili, temperamentu i punoj koncentraciji Ibre Demirovića kao Klanfara, nikotiniziranog i morbidnog lika Melite u realizaciji Antonije Šimić, Klare Eme Kifner – Majetić, ili fino rađenih epizodnih, malih ali upečatljivih uloga (Hajro Hadžikarić, Nevenka Šajin, Desa Knežević i Blanka Kulijer) – svi su nam donijeli igru koja podsjeća na dane stare slave našeg pozorišta i dali mnogo pouzdanja da očekujemo veće uspjehe.

U ovoj sezoni još jednom će se ime ove glumice naći na čelu afiše s ispisanim likovima i njihovim tumačima. U drami Eugenea O'Neille tumačit će naslovni lik, lik Anne Kristy. Kritičar Veljko Jelovac zapisao je:

Antonija Šimić, kao Ana, punim saživljavanjem sa koncepcijom režisera, gdjekad je otišla u patos. Njena uloga imala je puno izgrađenih finesa i vrlo produhovljenih osjećanja – ali mjera za dramske momente jačeg stila, pa i afekte, kojim obiluje ovo djelo, traži ujednačenost sa svim izvođačima. Ona je previše stršila, iako vrlo dobro igrajući svoju ulogu.

Sud o urbanitetu karaktera ove glumice, s kojom smo se sreli na samom početku ovih naših refleksija, ovdje je došao do krajnjeg izražaja. Antonija Šimić se našla u miljeu koji je, u svim svojim dimenzijama, odgovarao njezinu mentalitetu i moralo se dogoditi ono što je kritičar dosta nevješto formulirao da je “previše stršila, iako vrlo dobro igrajući svoju ulogu”. Ali, ona se morala zadovoljiti samo trenutačnim proplamsajima svoje stvaralčke snage budući da je živjela u vremenu kada se od umjetnosti zahtijevalo da služi aktualnom trenutku, a kazališna umjetnost je, pritom, morala podilaziti i nerazvijenu umjetničkom ukusu gledališta kojemu je više odgovarao repertoar s rustikalnom, foklorno obojenom tematikom (koje se, možda, ni do danas nije oslobodilo).

Ali, ni u ovom kazalištu nije sustavno praćen repertoar u javnim glasilima; mnoge njezine kreacije ostat će nezabilježene kao što su Fini u Leharovoj “Zemlji smješka”, Betti Leugsen Finerovog “Kukavičijeg jajeta”, Gospođa Protićka u Nušićevu “Dr”, u drugoj godini svoga boravka, zatim Liza u “Vasi Železnovoj” Maksima Gorkog, Marlen Lonan u Rasenovoj “Kad naiđu djeca”, Sobarica u Shawou “Pigmalionu”, Ulita u “Šumi” Ostrovskog, Uršula u Goldonijevim “Ribarskim svađama”.

U posljednjoj sezoni u Banjoj Luci Antonija Šimić će tumačiti nekoliko likova iz domaće i inozemne dramske književnosti. Gledateljstvo ju je vidjelo u liku Taske u Sremčevoj “Zoni Zamfirovoj”, Lule u Dobričaninovu “Zajedničkom stanu”, Mis Hige Džige u Patrickovoj “Čajdžinici na augustovskoj mjesečini”, Martirije u Lorkinu “Domu Bernarde Albe”, Morgane u “Veselim snovima” Mihalkova, Juliške u Kulenovićevoj “Djelidbi”. Malo je, kako se vidi, ovdje bilo uloga koje bi odgovarale njezinu karakteru. Najviše joj je, bez sumnje, odgovarao lik Martirije u Lorkinoj drami. Za tu će ulogu kritičar reći:

Martirija Antonije Šimić svakako je Bernardina kći koja nam je bila najinteresantnija. Martirija nije privlačila pažnju samo zbog svojih fizičkih mana (grbe na leđima, ružna u licu) nego i zbog unutarnjeg psihološkog života, nagomilane djevojačke gorčine prema besperspektivnom životu, i po čuvenom sukobu sa svojom sestrom Adelom (ljubav prema Pepe Ramoniju). Antonija Šimić donijela nam je potpunu Martiriju, do kraja prostudiranu. Bilo je tako lijepih scena i glumačkih poteza koji Šimićevu svrstavaju u red članica drame sa lijepim izgledima na još veće uspjehe.

Nemir duha će je još jednom nagnati da promijeni stvaralačku sredinu. Ovaj put će otići u Sombor, a onda će se preseliti u Zenicu, nastupati u Krasoneovoj drami “Drveće umire uspravno”, u Figueiredovoj drami “Lisica i gorzd” i u drami “Glumci i rode” Miodraga Žalice i Safeta Pašaića. U drami “Lisica i grozd” Antonija je tumačila lik Kleje, o kojoj će Sead Fetahagić kratko reći:

Antonija Šimić kao Kleja insistirala je na ciničnom izgledu putene žene, svakako uspješno.
Osvrt je pisan na repriznu predstavu, rad redatelja i tumačenje glavne uloge, Ezopa, ocijenjeni su negativnom ocjenom ističući troje ostalih aktera u predstavi: Saliha Tumbića, Antoniju Šimić i Mekremu Vukotić kao aktere čija su »glumačka ostvarenja pružila užitak da gledamo stvarne glumce, vrijedne pomena”.

Posljednji put se pred licem Antonije Šimić, koliko smo mogli ustanoviti, sklopio zastor 8. listopada 1960. godine na premijeri drame Arsena Diklića “Pozdrav šerifu”, u kojoj je tumačila lik Irene. Naredne godine će se zauvijek sklopiti njezine oči. I počet će se taložiti prah zaborava, čije će naslage učiniti da su je zaboravili i oni koji su drugovali s njom. U tom prahu gubilo se i njezino djelo koje je samo u nekim odsjevima stiglo do nas, ali i takvo, iako se nije uspjelo razviti do pune svoje zrelosti, dovoljno veliko da se prema njemu trebamo odnositi s pijetetom i žaliti što se nije razvilo u svoj svojoj moći.

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrografija: Uloge Antonije Šimić

MOSTAR
Sezona 1950/51.

Vasilij Škvarkin: Tuđe dijete
Režija: Safet Pašalić
Premijera: 28.12. 1950.
Uloga: Zina

Branislav Nušić: Gospođa ministarka
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 15. 4. 1951.
Uloga: Učiteljica engleskog jezika

Sezona: 1951/52.

Aleksa Šantić: Hasanaginica
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 17. 11. 1951.
Uloga: Emina, Hasanagina sestra

Bora Stanković: Koštana
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 19. 11. 1951.
Uloga: Koca

Emanuel Robles: Monserat
Režija: Josip Lešić
Premijera: 14. 2. 1952.
Uloga: Elma

Kosta Trifković: Čestitam
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 29. 3. 1952.
Uloga: Sofka, sobarica

Sezona: 1952/53.

Stevan Sremac: Zona Zamfirova
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 11. 10. 1952.
Uloga: Katarina, djevojka

Arthur Miller: Svi moji sinovi
Režija: Ognjenka Milićević
Premijera: 23. 10. 1952.
Uloga: Ann Deever

Svetozar Ćorović: Zulumćar
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 28. 2. 1953.
Uloga: Mejra

Jovan Jovanović Zmaj: Šaran
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 16. 5. 1953.
Uloga: Druga žena

---

BANJA LUKA
Sezona: 1954/55.

Georges Rolland:
Obrađujmo u miru naše bašte
Režija: Miran Hercog
Premijera: 18. 11. 1954.
Uloga: Simon

Anonim: Andro Stitikeca
Režija: Dujmo Biljuš
Premijera: 11. 12. 1954.
Uloga: Petruša

Eugen O’ Neill: Ana Kristi
Režija: Slobodan Sedlar
Premijera: 12. 10. 1954.
Uloga: Ana Kristi

Sezona: 1955/56.

Branislav Nušić: Dr
Režija: Stanko Kolašinac
Premijera: 8. 10. 1955.
Uloga: Protićka

Miroslav Krleža: Leda
Režija: Ferdo Delak
Premijera: 22. 10. 1955.
Uloga: Melita

Franz Lehar: Zemlja smiješka
Režija: Đuka Trbuhović
Premijera: (Obnova): Bez naznačenog datuma 1955.
Uloga: Fini

Kalman Mesarić: Poslovne tajne
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 17. 12. 1955.
Uloga: Tereza Frigan
(Alternacija: Nevenka Šajin)

Irma i Walter Firner: Kukavičje jaje
Režija: Franjo Majetić
Premijera: 26. 1. 1956.
Uloga: Betty

Sezona: 1956/57.

Maksim Gorki: Vasa Železnova
Režija: Ferdo Delak
Premijera: 15. 9. 1956.
Uloga: Liza

Carlo Goldoni: Ribarske svađe
Režija: Franjo Majetić
Premijera: 22. 9. 1956.
Uloga: Uršula

Andre Roussin: Kad naiđu djeca
Režija: Fedor Škubonja
Premijera: 8. 11. 1956.
Uloga: Marlen

Bernard Shaw: Pigmalion
Režija: Vjekoslav Afrić
Premijera: 23. 12. 1956.
Uloga: Sobarica

Aleksandar Nikolajevič Ostrovski:
Režija: Vera Crvenčanin
Premijera: 6. 4. 1957.
Uloga: Ulita

Sezona: 1957/58.

Stevan Sremac: Zona Zamfirova
Režija: Miho Politeo
Premijera: 10. 6. 1957.
Uloga: Taska

Dragutin Dobričanin: Zajednički stan
Režija: Franjo Majetić
Premijera: 4. 6. 1957.
Uloga: Lula

John Patrick: Čajdžinica na augustovskoj mjesečini
Reditelj: Miho Politeo
Premijera: 19. 10. 1957.
Uloga: Mis Higa – Džiga

Federico Garcia Lorca: Dom Bernarde Albe
Režija: Miho Politeo
Premijera: 28. 11. 1957.
Uloga: Martirija

Sergej Vladimirovič Mihalkov: Veseli snovi ili Tri narandže
Režija: Ljudevit Gerovac
Premijera: 2. 1. 1958.
Uloga: Morgana

Branislav Nušić: Put oko sveta
Režija: Branko Ćurčić
Premijera: 22. 2. 1958.
Uloga: Juliška

Skender Kulenović: Djelidba
Režija: Ahmed Muradbegović
Premijera: 12. 4. 1958.
Uloga: Druga seljanka

---

ZENICA
Sezona.1959/60.

Alejandro Casona: Drveće umire uspravno
Režija: Vlastimir Radovanović
Premijera: 5. 3. 1960.
Uloga: Amelija

Guilherme Figueiro: Lisica i grozd
Režija: Zoran Panić
Premijera: 26. 12. 1959.
Uloga: Kleja

Miodrag Žalica – Safet Pašalić: Glumci i rode
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 7. 5. 1960.
Uloga: Mima