Ustrajnost kao veličina

Biće joj je bilo satkano od gracioznosti i blagoga nanosa prkosa svojstvenog ljudima sa urođenom samosvijesti i prenaglašenom inteligencijom (što je njezinoj ljepoti davalo osebujnu draž). Bila je obdarena sklonošću za glazbu i ples i sve joj je to davalo široke mogućnosti za postizanje lijepe karijere. Ali, Jolanda Đačić je imala i više od toga, možda ono najbitnije: fanatičnu predanost radu, neuništivu posvećenost idealima koje je postavljala kao životne ciljeve. Istina, nije postala virtuoz na violini, što joj je bio djetinji san, ali je postala glumicom, čemu se također djetinjski i prkosno protivila. Međutim, kad su je ozarila svjetla pozornice, njen je životni put krenuo stazom one predestiniranosti kojoj se nemoguće oprijeti.

Bilo joj je tada tek sedamnaest godina. Životni lom je, po osobnom svjedočenju, bio nenadan i potresan, vezan za spoznaju da je siromaštvo nepremostiva prepreka: nije u obiteljskom domu bilo ni kruha, a kamoli sredstava za ostvarenje snova djevojčice čija je duhovna sjemenka pala na surovo tlo i u surovo vrijeme. Molila je beznadno učitelja violine da je besplatno podučava i da mu ona vrati dug kad se bude uspela na pozornicu. Njezina je molba popraćena osmijehom u kojem, možda, i nije bilo zluradosti, ali je bilo životne gorčine, koja se u tom neimenovanom učitelju zgrudvala u opću apatiju i defetizam. Tad je, pokoravajući se sestrinom nagovoru, krenula u kazalište gdje su tražili horistice za operetu. Stala je na scenu “stiješnjena između ostalih i očima prikovanim u dirigentsku palicu” dok su kritičari, na dnu svojih prikaza zapisivali: “Solidne uloge ostvarili su Jolanda Đačić i ostali”. Identificirana je na sceni kao Druga učenica u opereti “Mamzel Nituš” čija je premijera izvedena 28.2.1924. godine, kao Daša u komadu “Zlotvori” Mihajla Arcibašova (premijera 15.3.1924.), Marieta u “Duploj punici” (premijera 7.4.1924.), kao Gahida u “Vračari”, “čarobnoj opereti u tri čina”, izvedenoj 20.12.1924. godine, kao vila Dragomila u “Čarobnom prstenu” (7.2.1925.), Anđelo u “Maskoti” (26.3.1925.).

A onda, “usamljene pozorišne daske kao da su, svojim dahom, tražile od mene sve više i više”, taj dah se ostvario jednom slučajnosti: primadona sarajevskog kazališta, Jelena Kešeljević, razboljela se i devetnaestogodišnja Jolanda Đačić je pozvana da “uskoči” i zamijeni primadonu. Dodijeljena joj je uloga Ciganke u drami “Almasa” Jovana Palavestre za koju je muziku, po narodnim motivima, napisao Beluš Jungić. Za svagda je utihnula violina, dobivena za deveti rođendan, otvarali su se drugi horizonti, svoju je dušu poistovjetila s duhom pozornice, postali su nerazrušivo jedinstvo: “Bila sam dio scene i svaka uloga, bliža glavnoj, činila me presrećnom”, potvrdit će sama, tri i pol desetljeća kasnije, u ispovijesti zapisanoj pod nazivom “Svjetla pozornice”, objavljenoj u časopisu “Život”. Gluma je postajala misterij što je zaokupio svu njezinu osjetljivost i ona “skrivena u nekoj sjenci, satima sjedi na njima (probama), do ponoći, nekad do zore” (Marko Marković).

Zvijezde njenog usuda vodile su je sigurnom putanjom zrenja i uzrastanja. Ona je ušla u kazalište kad su odnosi u njemu uistinu pogodovali njenom karakteru. To je trenutak kada se u repertoar uvode operete što je jednoj sedamnaestogodišnjoj subreti, glazbeno i plesno obdarenoj, iznimno pogodovalo. S druge strane, u sarajevskom kazalištu, pored redatelja sklonih tradicionalizmu, postojao je i jedan čijim su duhom strujili blagi vjetrovi stvaralačkog nemira. Bio je to tada tridesetpetogodišnji Rade Romanović u čijem su se stvaralačkom profilu osjećala i iskustva stečena u ranijim danima, u ljubljanskom teatru. Od prvih šest predstava u četiri će joj redatelj biti upravo Romanović. Teško je ustanoviti kakvoga je to utjecaja imalo na Jolandu, ali je sigurno da se nisu mimoilazili u ravnodušnosti. Isto se tako sretnom okolnošću može nazvati i činjenica da joj je već u sljedećoj predstavi (poslije “Almase”), u “Šerloku Holmsu”, redateljem bio Viktor Bek, koji je u sarajevsku kazališnu sredinu donosio iskustva bečkoga teatra – pedantnost, vjernost tekstu i sklonost prema modernoj komediji i psihološkoj drami.

S dvadeset godina već će imati malu galeriju odigranih likova, istina epizodnih i, uglavnom, iz operetnih predstava, ali je imala i dva učitelja koji su mogli odigrati određenu ulogu u njezinom stvaralačkom zrenju. Bili su to Lidija Mansvjetova i Vojislav Turinski. U svojim ih ispovijestima nije spominjala. Pa ipak, činjenica da je njezinoj mladosti i njezinoj sklonosti prema glazbi i plesu odgovarala opereta, a da je Vojislav Turinski u to vrijeme bio i iskusan glumac i dobar operni pjevač te da ga je Branislav Nušić kao redatelja i doveo iz Beograda u Sarajevo , nisu činjenice bez interesa. U sezoni 1925/26. Jolanda će biti angažirana u pet njegovih postavki, “Stambolskoj ruži”, “Gejši”, “Ciganskoj ljubavi”, “Dolarskoj princezi”i “Lukreciji Bordžiji” (posljednje dvije predstave su iz sezone 1926/27.). U međuvremenu je glumila i u postavkama Viktora Beka – “Tomaida” i “San” Branislava Nušića; s Borivojem Jevtićem sudjeluje u “Zlatiji” Osmana Đikića (lik Fatme) i Strindbergovoj Gospođici “Juliji”. Sa Lidijom Mansvjetovom, prilikom njezina prvoga boravka u Sarajevu, u 1926/27. sezoni, neće ni nastupiti na pozornici, ali ako je Marko Marković ustvrdio da je ona “skrivena u nekoj sjenci” do jutra promatrala pripremu predstava, moguće je zamisliti da su upravo postavke Lidije Mansvjetove u njoj pobuđivale ustrajnost u motrenju ovih priprema, onda kad sama nije bila angažirana. Međutim, kad se Lidija Mansvjetova ponovno nađe sa sarajevskim ansamblom, Jolanda Đačić će u dvije sezone (1932./33. i 1933./34.) sudjelovati u šest njenih postavki. Tad će ona već biti zrela umjetnica, nositeljica repertoara iako neće imati ni trideset godina. To je razdoblje kada kritičari drukčije i ne govore o njoj nego kao o rasnoj glumici čija se vrijednost može izraziti najvišom ocjenom. Punu provjeru svoje stvaralačke zrelosti doživjet će u sezoni 1934/35. što će ju provesti u skopskom teatru. Zaigrat će pred novim auditorijem, kritičke sudove o njoj izricat će oni koji nisu mogli imati nikakvih sentimentalnih veza s njom. I trebat će samo jednu predstavu odigrati pred tom novom publikom koja će ju prigrliti, a kritičari će ispisivati hvalospjeve kojima će, opet, potvrđivati sudove sarajevskih kritičara. Ime je Jolande Đačić postalo jednim od najzvučnijih što se ikad pojavilo u bosanskohercegovačkoj dramskoj umjetnosti. I jedno od rijetkih koje je poteklo s domaćega tla. Sve se, dakle, steklo u njenom imenu. A ona je najčešće igrala naslovne uloge, kristalizirala svoj stvaralački i svoj duhovni profil. Moglo se pitati: tko je Jolanda Đačić na sarajevskoj sceni? Kao što se pitalo za velikane zagrebačke i beogradske scene. To što njezino ime nije imalo tako snažan odjek kao što je imalo, recimo, Marije Ružičke – Strozzi, Nine Vavre, Vike Podgorske ili, pak Milke Grgurove, Vele Nigrinove i Mare Taborske, razlogom je i sredina koja još uvijek nije imala onog nužnog duhovnog urbaniteta koji je mogao podržati moć njezinoga stvaralačkog agona i onu profilaciju duha koju je ona ostvarivala na sceni. Otud kritičari nisu ni pitali tko je, zapravo, Jolanda Đačić na sceni iako je bilo vidljivo tko su likovi koje je ona na njoj ostvarivala. A tko su bili ti likovi?

U vrijeme kad Jolanda Đačić surađuje s Lidijom Mansvjetovom, doba horistica, subreta i operetnih junakinja, bilo je minulo (bez obzira što će se ona i u ovo vrijeme ponekad pojaviti u takvim ulogama). Ona je dramska umjetnica koja više ne realizira likove koje su joj povjerili pojedini redatelji, ona sada kroz likove koje kreira izražava svoju filozofiju, svoj stav prema životu. Gracioznost nije izgubila, ali oni blagi nanosi prkosa kao izraza samosvijesti i moćne inteligencije sad su se preobražavali u unutarnju eruptivnu energiju kroz koju je izražavala nepomirljivost prema uzusima što su čovjeku nametani njegovom “bačenošću” u povijest. Ona razmiče skučene obale takvoga života, ona izražava filozofiju nepomirljivosti sa svim onim što sputava čovjeka da se manifestira u suglasnosti sa svojim unutarnjim previranjima, bez obzira hoće li se to u nekim etičkim kodeksima zavesti kao pozitivan ili negativan oblik te pobune. Njeni likovi su osobe bujnog, prebujnog unutarnjeg života, njihov karakter je i njihov usud, oni su ustrajno u sukobu sa sredinom u kojoj žive jer ta sredina ne može u svoje okvire smjestiti te nemire To su Krležini i Andrićevi, Samokovlijini i Stankovićevi, Pirandellovi i Ibzenovi likovi, a kada joj karijera već bude pri kraju, uspet će se na scenu kao Brehtova Majka Kuraž. Ostvarila je na pozornici preko dvije stotine likova, ali su svi bili odlučujući za njenu stvaralačku veličinu, za nju kao umjetnicu čije se ime ne može zaboraviti. To su likovi podjednako fatalni i po sebe i po sredinu u kojoj žive. Oni raskidaju koprene privida u takvoj sredini, rastvaraju ustaljene kodekse ustanovljene nepisanim pravlima jedne patrijarhalne sredine ili uzuse koji se uspostavljaju određenim zakonskim normama. Jolanda Đačić stvara te likove žestinom svojega karaktera, impulzivnošću svojega intelekta, nemirom svoje stvaralačke duše, uznemirenošću svoje podsvijesti. Gracioznošću izaziva pijetet u svojoj okolini, ushićenost onih koji je poznaju, na sceni tu sredinu stavlja na kušnju jer protiv njih usmjeruje svoju stvaralačku uznesenost. Nije to dvojnost osobnosti već upravo čudesna unutarnja konzistencija u čijoj se punini svakodnevni život ukazuje u svoj svojoj efemernosti i na važnosti dobiva tek kad se utka u umjetničku zbilju. Ona ta dva svijeta ne poistovjećuje, svaki za sebe ima svoje dimenzije, ali su one smisaono sasvim drukčije određene, ona nije glumica izvan pozornice, kao što su to bili neki velikani, u životu ona je građanka koja svoje odnose uređuje svojom gracioznošću, ako je uopće imala vremena za privatnost.

Kao god što nije poistovjećivala svakodnevni život i život na pozornici, Jolanda Đačić je pravila još jednu jasnu distinkciju. Iako to ne možemo posvjedočiti nekom njezinom izravnom izjavom, hermeneutičkim iščitavanjem kritičkih sudova o njoj, moguće je ustvrditi da je ona imala duboko povjerenje u stvaralačku intuiciju, u onaj nesvjesni poriv u stvaranju na sceni, ali mu se nikad nije bezrezervno predavala. Ona nije stvarala u hipu već je u svoj rad unosila iznimno naglašeni racionalni element, snažno promišljanje i temeljit studij lika. O toj će strani njenoga genija Borivoje Jevtić zapisati u povodu glumičina tridesetogodišnjeg jubileja na sceni:

Ona je rano saznala da je gluma, kao, uostalom, svaka umetnost, veoma ozbiljan i složen posao, da zahteva požrtvovanost bez ostatka, duge noći studija i krajnji napon živaca, da nije, dakle, stvar samo talenta i otisak, isključivo, nadahnuća. To ju je sačuvalo, na samom pragu karijere, od onih razornih uobraženja scene koja se hrane sopstvenim nekritičkim samouverenjem da bi se najzad tragično rasplinula. Ako je imala mana – a imala ih je i ima ih – ona ih ublažava inteligentno samokontrolom, nastojeći da im otupi oštricu. Otud, opet, njene vrline, koje nisu male, dolaze uvek do punog izraza, smišljeno usredsređene na ono što je bitno u jednoj ulozi. Jolanda Đačić izvrstan je primer glumice koja zna šta hoće i koja je, usto, svesna krajnjeg dometa svojih mogućnosti. Ona ne da da je ponese temperament onde gde to nije potrebno, što predstavlja osoben lik jedne razvijene scenske svesti i jedne jake stvaralačke volje. A kad povezuje psihotehničke elemente svoga teksta sa onim vizuelnim, to jest glumačko-tehničke prirode, ona to čini s jednom racionalnošću koja kao da ide ponekad na štetu svežine i spontanosti njene tvoračke ekspresije. Ali to je, najzad, ipak mera i ipak stil jedne glume, određena i odmerena proporcija u jednom glumačkom izrazu koja se kod nas retko susreće.

Umnost u njezinom stvaralačkom radu isticana je u brojnim kritičkim prikazima njenih ostvarenja.

Seriju je tumačenja svojih velikih junakinja počela Jolanda Đačić sa Salomom Oskara Vajlda. Bilo joj je 25 godina. Premijera je bila 19.2.1931. godine, a redatelj Rade Pregarc. Pod naslovom “Uspjela premijera” nepotpisani kritičar Jugoslavenskog lista je zapisao:

Glavnu ulogu knjeginjice Salome ponijela je gđica Jolanda Đačić sa neobičnim temperamentom… Gđica Đačić je u prvom dijelu svoje uloge bila premalo poetična, premalo djevojačka, pa je odmah dala oduška strasti, koja se morala postepeno da razvija. Ali drugi dio, osobito od časa kada, ležeći po strani, ostaje pasivna prema okolini i upušta se u sanje pune seksualne čežnje za usnama Juhanana, proroka, pa do njenog strastvenog poljupca na mrtvim usnama odrubljene glave, bila je dramski vanredno jaka. Pokazala je čitavu skalu perverzne strasti, ne samo u glasu, već svakom kretnjom, čitavim tijelom. Sva se uživila u ulozi. Ovu može gđica Đačić da ubroji među svoje najbolje uloge do sada i ona joj opravdava nadu u veće uspjehe na pozornici…” Očito je da kritičar ne raspolaže razvijenom terminološkom (i teorijskom) nomenklaturom i da pribjegava deskriptivnoj maniri svojstvenoj vremenu u kome je pisao (ne samo sredini), ali na srazu htijenja i tog nedostatka očituje se istina glumačkog pregnuća Jolande Đačić. Ona tumači viziju lika, a ne njegov tekstualni predložak, ona traga za idejom, a ne za scenskim efektom, nju preokupira dramatika događanja koja se kondenzira u njenom poljupcu odsječene glave i, čini se, da je tu do izražaja došao onaj “racionalitet” o kome je Borivoje Jevtić govorio. I bez obzira što je dramu režirao jedan od najboljih redatelja koji su djelovali u Sarajevskom kazalištu, Rade Pregarc, njena igra s odrubljenom glavom se prelijevala preko redateljske zadaće. To nije prihvaćanje smrti kao tragičkog čina, već opsesivna igra sa smrću koju će kritičar nazvati “perveznom strašću.

Funkcionalniju sintagmu i nije mogao izgovoriti bez obzira što ona, u krajnjem podtekstu, zvuči i pleonastički. Saloma Jolande Đačić je bila lik koji se do tada, sigurno, nije vidio na sarajevskoj sceni, ili ga kritičari nisu znali naznačiti. Ovdje su naznake ipak bile dovoljno evidentne da smo kroz njih mogli “providjeti” stvarni lik koji je Jolanda Đačić ostvarila tek nekoliko dana nakon svog dvadeset petog rođendana!

Pri kraju iste godine na scenu će se popeti njezina druga heroina na čijoj suptilnosti zasnivamo svoj ispis duhovnosti umjetničkog lika Jolande Đačić. Bit će to “Hanka” Isaka Samokovlije čija je premijera održana 10. listopada 1931. godine. Bio je to lik koji je odgovarao stvaralačkoj vrelini ove glumice: jedna od tipoloških vertikala u kojoj se žena ukazivala u životnom kovitlacu, pomičući granice ustaljenih odnosa i tražeći za sebe više životnog prostora, premda je to traženje najčešće bilo pogubno ili za sredinu u kojoj se takav lik pojavljivao ili pogubno za sam lik. Takvim likovima je Jolanda Đačić davala onu životnost kojom su se oni oslobađali svog literarnog okvira i oglašavali sa pozornice moćima unutarnje simbolizacije ili uzdizanja do kategorijalnosti kroz koju je sama Đačićeva iskazivala svoju filozofiju, svoj životni credo s druge strane njene osobne biografije građanke koja korača bijelom stazom uravnoteženosti sa svojom sredinom. Jolanda je Đačić mogla ono što mnogi nisu mogli: sačuvati bitnu distancu između sebe kao građanke i lika kojim je ispovijedala svoja shvaćanja, nije bila glumica u životu niti je sudbinu svojih likova prenosila u osobni život. Otud se javlja još jedan moment koji se ukazuje u svoj svojoj bitnosti kada govorimo o ovoj umjetnici: lik koji je tumačila na sceni, rekli smo već, bio je obrazac kojim se ona legitimirala kao mislilac, zapravo stvaralac-mislilac, ali s druge strane, ona je svoje likove preobražavala i u uzorke stvaralačkog govora. Ovaj moment je, možda, i najbitniji u njezinoj glumi. Istina, ona nije pružala nove obrasce stvaralačkog izričaja, to nije ni mogla u jednoj sredini koja za takve pothvate nije bila dorasla, ali je u već ustaljene forme unosila toliko energije da su se oni, po toj energiji, doslućivali kao novi. Taj stupanj stvaralačke invencije ni kritika nije mogla uobličiti u svoj kritički sud i zato smo prisiljeni u određenim njihovim deskripcijama pokušati dokučiti ono što su oni tek doslućivali. Zato, za oličavanje njezine Hanke na sceni Narodnog pozorišta u Sarajevu, koristimo samo jedan zapis iz Jugoslavenskog lista u kome je recenzent zapisao sljedeće:

Ulogu Hanke kreirala je g-đica Jola Đačić rutiniranošću odlične glumice i ona je pokazala sve vrijednosti svoje glume u ovom žanru. Ona je u punoj mjeri iskoristila zanimljive mogućnosti koje joj pruža ova uloga, da stvori pravi tip Ciganke, žene temperamenta i uzavrele krvi, žene uvrijeđene ljubavi. U momentima čežnje i erotike bila je vanredna. U početku nešto rastrešena, kasnije se dizala iz scene do scene kulminirajući u finalu drugog čina i početku trećeg da bi na kraju četvrte slike, opet, nešto popustila u snazi. Svakako, ovu ulogu može g-đica Đačić da ubroji među svoje najbolje do sada.

Kritički prikaz je pisan naoko deskripitivnom metodom, ali se može, pomnim čitanjem, dokučiti borba kritičareva da nađe funkcionalni izraz za ono što je Jolanda Đačić stvarala na sceni. On koristi termin “rutiniranošću” ne s ciljem da kaže da glumica svoj lik gradi sa već usvojenim kalupima, već da to čini sa elementarnom stvaralačkom puninom gdje se između stvaralačkog agona i lika koji se uobličuje mogu staviti znakovi jednakosti, pojmom “rutiniranošću” on imenuje sve ono što lik nema u svojoj literarnoj izgrađenosti i čime ga je, na sceni, ispunila Jolanda Đačić. On, također, upotrebljava sintagmu “zanimljive mogućnosti”, preuzetu iz deskriptivne nomenklature, ali u kontekstu njegove analize to su upravo oni elementi koje Jolanda Đačić ugrađuje u lik, kojima uobličuje svoju filozofiju i kojima razvija stvaralački uzorak što ga je koristila i, svojom stvaralačkom magijom, dograđivala. Postoji još jedna kvalifikacija u ovom tekstu koja zvuči punom naivnosti kad se iščitava s frontalne strane, ali kad se preokrene ili čita u konveksnom zrcalu skrivenog smisaonog loma, otkriva se punina stvaralačke izražajnosti Jolandine kreacije. To je sintagma ili, bolje rečeno, puna misao koju je recenzent formulirao na sljedeći način:

U momentima čežnje i erotike bila je vanredna.

U modernom kritičarskom govoru ova bi rečenica dobila svoju fenomenološku determinaciju. Jolanda Đačić je, uobličavanjem ovog Samokovlijina lika, prenapinjala kritičarsku misao svojega recenzenta i njegov zapis je bio znatno bogatiji no što to na prvi pogled izgleda. Istodobno, ova zapažanja nas upućuju na činjenicu da moramo biti znatno oprezniji kad čitamo kazališne kritičare ranijih vremena, dakako, kada se oni bave glumačkim rješenjima na sceni a ne razradom literarnoga predloška, što je karakteristika najvećega broja kritičarskih zapisa.

U galeriji likova koje je Jolanda Đačić ostvarila na sceni, nalazi se i Stankovićeva Sofka. Čini se da je to prirodni slijed stvari. I Sofka je bliska srodnica Salomi i Hanki. Zapravo, ona se nalazila između jednog biblijskog lika kao simbola univerzalne životne tajne i lika uvedenog u literaturu iz njegove životne realnosti. I Sofka je uzeta iz života, ali se ona, svojom bujnom senzualnošću i svojim fatalizmom, prelijeva preko tog životnog ruba i tim “suviškom” se ugrađuje u stvaralačku ideju Jolande Đačić, u njezin credo koji smo već nekoliko puta naglašavali. Zato nam se čini da je njezin stvaralački uzorak sa Sofkom dobio neka dodatna ozračenja kojih nije bilo u Hanki. Ako je Hanki pristupila, recimo, metodom “uživljavanja”, preuzetom iz poetike Stanislavskog, u tumačenju Sofke ona je inzistirala na ideji fatumskog čija se strjelica usmjeravala k biblijskim odsjajima Salominim. Istina, kritičar iz istog lista, s potpisom Đ(Ivan Stražičić), nije s istom invencijom uspio uobličiti svoje vizije ove kreacije, isuviše se utapao u opće formulacije pa iz njih i ne možemo dokučiti svu stvaralačku puninu do koje smo dospijevali analizom zapisa o Hanki. U tom zapisu on kaže:

Gđica Jolanda Đačić dala je savršeno strast u drugom činu, osobito u zajednici sa Magom (gospođa Irena Jovanović) koja joj je odlično sekundirala. Ali Sofka u daljim činovima izgubila je karakter koji je trebalo da nosi do kraja (između strasti i patnje). To uostalom nije samo njena krivnja. Igra joj je bila prirodna, neusiljena, a igra očiju (iako malo pretjerano) dala je više naslutiti nego je to dramatizator dao u riječima.

Ono što je recenzent stavio u zagradu kao uzgredno zapažanje mi smatramo ključnim momentom u njegovim razmišljanjima jer upravo “strast i patnja” jesu oni momenti koji su se prelijevali preko ruba realistične formulacije ovoga lika i što je Jolandi Đačić i poslužilo kao poticaj za njezino stvaranje.

Sa Andrićevom “Anikom” Jolanda Đačić je stizala do novih obala, do stvaralačkih pejzaža koji su, u nijansiranju njezine stvaralačke duhovnosti, otvarali nove aspekte, nove vizije iz kojih je ova umjetnica, još jednom, morala izići pobjednicom. To joj je nalagao i njezin status. Iako je još bila u mladenačkoj dobi, budući da nije bila prekoračila tridesetu, ona je bila prvakinja, o njoj se govorilo s onom ozbiljnosti s kojom se govorilo samo o osvjedočenim veličinama. Ali je bila i dovoljno zrela da se mogla oslobađati uzusa čiste maštovitosti i snage uživljavanja i krenuti putem psihološke analitike koja je za sarajevski teatar bila, ipak, novina. S druge strane, ako je svoju kreaciju Sofke gradila na elementima koji su se prelijevali preko ruba realističnih vizura, a kod Hanke uranjala u sirovu materiju jedne duše koja se predavala svojim divljim strastima, u Salomi se prepuštala čistim stvaralačkim vizijama, kod Anike se sve to transponiralo u magmatske potrese duše, u orljavu duševnih potresa koji se više nisu oslanjali samo na puste instinkte već tamo gdje je i um, transponiran u sam čin volje, sve to uglazbljivao u jedan sustav u kome jedan lik nije nosio u sebi snagu fatumskog nego je to fatumsko ugrađivao u svijest kao kriterij životnih manifestacija. Zato za Jolandu i nije bilo bitno što je Anika na scenu stizala iz jedne čvrsto strukturirane narativne cjeline jer nju nije ni interesirala njezina literarna profilacija već jedna cjelovita uzbuna i osjetila i uma istovremeno. Bio je to ispit za ovu glumicu, bez obzira na njenu zrelost, poseban ispit. Shvaćali su to i svi njezini suradnici u predstavi, čak i redatelj. Po jednom kritičaru, redatelj (Borivoje Jevtić) je čitav ansambl podijelio u tri cjeline i prema tim cjelinama usmjeravao svoj redateljski postupak. Na jednoj je strani bila gomila, na drugoj oni koji su bili uzrokovatelji Anikine “objave” i”uzbune” i, na trećoj strani, sama Anika. Drugi kritičar će biti još eksplikativniji u svome iskazu: “Gospodin Jevtić je čitav ansambl pritegao, a Aniki dao punog zamaha da što jače odskoči njezina slika i njezin temperament (Kao njezino unutarnje osjećanje)…”. Bile su to, dakle, otvorene koncesije jednoj velikoj glumici, ali i duboka vjera da Jolanda Đačić može, unutarnjom stvaralačkom disciplinom, u punoj mjeri uvažiti te povlastice i uzvratiti na najdostojanstveniji način. Zapisi o ovoj kreaciji, iako su oni znatno analitičniji no što je to bilo uobičajeno za to vrijeme, nisu uspjeli inkorporirati onu opću atmosferu koja je vladala u vrijeme scenske izvedbe ove Andrićeve pripovijetke. Samo se po naznakama može naslutiti da je to bio neponovljiv događaj koji se riječima i ne može zapisati. Svoj lik Jolanda je gradila vlastitim tkivom, možda je to bio onaj trenutak njezinih uzavrelih stvaralačkih strasti koje će ponoviti na završetku svoje karijere, u liku Brehtove Majke Kuraž. Iako je uvijek razlučivala umjetnost i život, ovdje se ta razlika gubila, život i umjetnost su se poistovjećivali, možda je u tome bilo i izvjesnog verizma, ali je taj verizam nadrastan još jednom komponentom koja je ovdje došla do izraza: poetski duh njezin koji nije dozvolio da se izgubi u naturalističkim nanosima, uostalom kao što je to i sam Andrić uspijevao. Bio je to impuls teatra surovosti u vrijeme kada se o njegovim teorijskim uobličenjima još nije govorilo. Slutimo to iz zapisa Ivana Peserlea, jednog od najinventivnijih kazališnih kritičara u Sarajevu između svjetskih ratova:

Gđica Jola Đačić uspjela je da prikaže ženu uzavrele krvi, a ujedno ženu svačiju i ničiju, ženu osvete i bijesa, ženu u teškim unutarnjim trzavicama i borbama. Ovu složenu psihološku ulogu dala je g-đica Đačić visoko umjetnički, jedino na momente odviše oštro, valjda po uputi reditelja. Vanredna je bila u prvom činu kada obračunava sa Ristićem i u sceni prema Alibegu.

Nigdje nikakvih naznaka o patosu kao glumačkoj maniri koji se lako mogao udomiti u ovakvoj kreaciji. Ona razgrađuje literarnu tvorevinu da bi dokučila unutarnju strukturu lika i, potom, tim elementima dala scensko uobličenje koje je kritičar mogao u svojoj ocjeni iznositi u antitetičkim formulacijama.

Analitički još pregnantnije će o ovom liku progovoriti Jovan Palavestra. Jednim dijelom ovog zapisa smo se već poslužili, ali ćemo ga ponoviti zbog cjeline iskaza:

Režija se kretala u tri pravca koji su se dopunjavali: prvi, onaj sa gomilom, drugi, onaj sa Anikom i, treći, onaj sa figurama koji su krivci njene “objave” i “uzbune” (Mihajlo, Jakša, Prota). Dok je igra ovih trećih bila u okviru stiliziranog realizma, a gomile između ovoga i naturalizma, dotle je uzbuna Anike (g-đica Đačić) išla do smjelijih, gotovo grubljih naglasaka, do drastičnih izliva bijesa i ogorčenja. Ti akcenti nisu mogli da učine vjerodostojnijom onaj tragični kraj Anikin gdje je zlo rođenje, gotovo suđenje dovodi do herojstva i, uznosi do tragičnog, jer sama sebi sudi. Ali se ne može mimoići istina: da je g-đica Đačić i u ovu ulogu unijela sve vibracije svoga glumačkog temperamenta i sve lijepe osobine svoga talenta, slično kao u Sofki i Hanki.

Sve je tu. I mora se reći još nešto: Jolanda Đačić nije velika umjetnica samo po tome što je stvarala velike kreacije na sceni, ona je velika i po tome što je kazališnu kritiku tog vremena, literarnu u svojoj biti, deskriptivnu u svome uobličenju, prisiljavala da se vine do istinskih stvaralačkih visina i da se, u svojim svijetlim bljeskovima, izjednači s kritikom pisanom u razvijenijim sredinama, pa da je i nadraste nekim svojim analitičkim proplamsajima kao što su bili zapisi Ivana Peserlea i Jovana Palavestre.

“Anikina uzbuna” (kako je preimenovana Andrićeva pripovijetka “Anikina vremena”) izvedena je na samom početku 1934. godine. Jolanda nema još ni 28 godina niti puno desetljeće stvaralačkog rada, ali je put od nesuđene violinistice do velike glumice već bio pređen. Ona je ugledna glumica i taj će ugled doći do punog izražaja kad se, sljedeće sezone, nađe u skopskom teatru. Tamo će postati velikim tumačem Krležinih junakinja. Istina, Melitu, junakinju iz “Lede” već je tumačila u Sarajevu, ali će u Skoplju pristupiti uobličenju Laure Lenbahove, a nakon Drugog svjetskog rata bit će i barunica Kasteli-Glembaj.

Svojom virovitom riječju i vihornom mišlju svojih junaka, Miroslav se Krleža dosta kasno popeo na scenu bosanskohercegovačkih kazališta. Zbilo se to tek 1931. godine: novi se intendant sarajevskog kazališta osmjeljuje početi sezonu 1931./32. Krležinom dramom “Gospoda Glembajevi”. To je, inače, trenutak punog ozdravljenja ovog kazališta, kad se znatno povećava publika, kronični deficit se zamjenjuje suficitom, a to doprinosi i konsolidaciji ansambla. Gospodin Janjušević, “mlad, zdrav Hercegovac”, kembiriški student, uspijeva ponovono za svoj teatar vezati Lidiju Mansvjetovu, angažirati nekoliko novih značajnih glumaca, među njima i Olgicu Babić.

I gledateljstvo i kritika su svesrdno pozdravili postavu ove drame. U oduševljenosti je prednjačio Jovan Kršić. Uspoređujući Krležin dramaturški postupak s postupkom Maksima Gorkog u njegovoj drami “Na dnu”, Kršić kaže: “Zato je Gorki od svojih tipova mogao da stvori samo jednu impresivnu dramsku sliku dok je Krleža dao istinsku dramu koja bi se mogla nazvati modernom tragedijom sudbine (Schicksalstragödie), dramu s unutrašnjim elanom i s radnjom bogato diferenciranom, ali ipak bez digresija”.

Impresioniran prijemom “Gospode Glembajevih”, Janjušević iste sezone postavlja i drugu Krležinu dramu, “U agoniji”, ali će kritika ovo djelo prihvatiti sa znatnom rezervom, a kad se, u sezoni 1933./34., pojavi i “Leda”, na Krležu će se osuti čitava lavina osuda.

U to je vrijeme Jolanda Đačić već umjetnica širokog iskustva, provjerenog u svim oblicima scenskog iskaza. Što sve nije igrala! Na temelju kataloga, izdanog u povodu izložbe o njenom djelu priređene u Muzeju književnosti i kazališne umjetnosti, 1989. godine, do ove sezone je imala preko šezdeset kreacija. Spomenimo da je nastupila u djelima Strindberga, Móllièrea, Pirandella, Bernarda Shawa, Dostojevskoga, Tolstoja, Victora Hugoa. Pojavljivala se i u dramama gotovo svih domaćih dramskih stvaratelja: u ulozi Emine u Ćorovićevom “Zulumćaru”, u ulozi Ruže u drami Joze Ivakića “Majstorica Ruža”, u ulozi Mis u drami “Veliki skandali” Jovana Palavestre, u ulozi Spasenije u Jakšićevom “Stanoju Glavašu”, igrala je u svim Nušićevim dramama koje su postavljane u ovom kazalištu.

Pa ipak, čini se da prvi susret ove glumice sa Krležinim djelom nije imao onaj sjaj koji se mogao očekivati. Čak, nije jasno je li uopće i nastupila u “Gospodi Glembajevima”. U Monografiji sarajevskog kazališta piše da je tumačila barunicu Castelli-Glembay, u Katalogu izložbe – sestru Angeliku, dok dr. Josip Lešić u svome prikazu ime Jolande Đačić taođer ne spominje, a u ulozi barunice Castelli-Glembay navodi Jelenu Kešeljević. I “U agoniji” nije bila angažirana, tek će biti evidentno da je nasutpila u ulozi Melite u “Ledi”.

Ovu treću dramu iz kruga Glembajevih režirala je Lidija Manvjetova, a premijera je bila 30. rujna 1933. Kritika je ovu dramu dočekala “na nož”. Viktor Rubčić, kritičar Jugoslovenske pošte, ističe da kod Krleže “nema radnje”, “psihologija je uvijek ista i uvijek jednako površna”, sa potpunom odsutnosti humora. Za Ivana Stražičića, kritičara Jugoslavenskog lista, u “Ledi” je Krleža “od ničega stvorio scensko djelo” s mršavom radnjom i neznatnom fabulom, pesimistički “ružno, gadno, cinički brutalno”.

Ali, istodobno, kad počnu govoriti o glumačkim kreacijama, svi će isticati domete aktera. Viktor Rubčić će zapisati: “Naši glumci dali su sve što se moglo dati. I svi su, od reda, bili dobri”. Stražičić će napomenuti da su svi bili “na visini”, a Palavestra da je predstava uspjela i na rediteljskom i na glumačkom fonu.

O kreaciji Jolande Đačić izricat će se vrlo laskavi sudovi. Jovan Palavestra, u kritici “Klackanje repertoara”, objavljenoj u Pregledu, ovako je razmišljao o Jolandi Đačić:

U režiji gđe Mansvjetove Leda je imala uspelu podelu, premda dosta riskantnu, jer je, na primer, gđica Đačićeva imala da se čuva, da ovu tananu psihološku pređu Melitinog karaktera, ne malo literarnu, ne pokida temperamentom iz onog faha u kome smo ovu glumicu do danas gledali. Dramski obojene i literarno-psihološki složene uloge izlažu ovu mladu i talentovanu glumicu opasnosti, da tumačenje duševnih kriza bude lišeno iskrene dramatičnosti i neposrednosti, a reč da ostane bez pravog akcenta i ubedljivog modulisanja. Ovaj put, međutim, interpretkinja je pažljivim i ambicioznim studijem izbjegla tu opasnost. Sem izvesnih šupljina u tonu, u poslednjem činu, koje su došle kao posledica izdašno trošene intenzivnosti pažnje, gđica Đačićeva je uspela da donese disciplinovanu i uverljivu psihološku skalu, tim težu, što je cela ljubavna igra tragikomično poentirana.

Viktor Rubčić će biti kraći:

Pa ipak, treba posebno istaknuti gđicu Jolandu Đačić u ulozi Melite. Od prvog čina do posljednjeg, a u posljednjem naročito, ona je dala potpuno istinsku ženu iz života, u okviru svoje uloge. Mi mislimo da je to uopšte najbolja uloga koju je g-ca Đačić igrala. Kad bi Leda mogla da ostane na repertoaru, trebalo bi joj preporučiti da samo izbrusi neke datalje pa da u svom repertoaru ima odličnu ulogu.

I Ivan Stražičić će isticati prefinjenost glumačke igre ove umjetnice, reći će da “iz njene Melite zračilo je mnogo prefinjenih osjećanja sentimentalnosti i nježnosti. Osobito u sukobu sa Klanfarom i razočarenju sa Aurelom”. Iz Stražičićeva zapisa kao da možemo dokučiti melodijski sklad Jolandina govora u polumračnoj atmosferi u kojoj je izmjenjivala replike sa tumačima Aurela, Klanfara, i viteza Olivera Urbana. U Meliti i jeste skoncentrirana ona literarna tananost kojom je Krleža gradio njezin lik i koja jeste jedan od biljurnih momenata u Krležinoj ukupnoj dramaturiji, što se Palavestri činila upravo dramaturškom slabosti, i zbog čega je, najvjerojatnije, strepio što će učiniti jedna mlada glumica. Međutim, Palavestra će istaknuti jedan momenat koji smo već ranije i sami isticali: glumačku discipliniranost Jolandinu i, nadasve, njen “ambiciozni studij uloge. Ona se nije oslanjala na svoj mladalački polet i mladalačku stvaralačku zaošijanost. Zato nam se čini da je puna istine sentenca Viktora Rubčića da je to uopšte najbolja uloga koju je g-ca Đačić igrala”.

S Melitom počinje dvadesetogodišnje drugovanje Jolande Đačić s junakinjama Krležinog dramskog svijeta. Ono će se manifestirati u dvije etape. Jedna će uslijediti već sljedeće sezone, ali ne u Sarajevu.

Na jednom isječku, sačuvanom u Jolandinoj ostavštini, iznad naslova “Sarajevsko pozorište i njegova publika”, drhtavim rukopisom je zapisano: “Jolanda je rekla upravniku da povišicu, koju joj nudi, može dati svojoj kućnoj pomoćnici, i zato odlazi”. Tekst se, inače, obrušava na intendanta Janjuševića i na sarajevsku duhovnu klimu i, onda, zaključuje:

Da nije sve u redu u sarajevskom pozorištu, najbolje svjedoči činjenica da ga glumci, koliko se vidi, dosta rado ostavljaju. Početkom ovog mjeseca, kad su se potpisivali angažmani za iduću sezonu, nisu ga potpisali pet-šest glumaca”. Bez njih Kazalištu neće biti lako “jer ne odlaze sporedne sile, već one, koje su nosile sav repertoar. Odlaze gospoda M. Kopač, R. Letić, Lj. Stojčević, g-ca Jolanda Đačić i g-ca Irena Astrova… G-ca J. Đačićeva igrala je ovdje više seozna i zauzela prvo mjesto u ženskom dijelu ansambla. Ansambl će napustiti i g. Duje Biluš (koji je, također nosio titulu prvaka) i sa g-com Đačićevom činio je vodeću dvojku u umjetnosti sarajevske pozornice.

Iduće sezone, 1934/35., Jolanda Đačić će se naći u ansamblu skopskog teatra, i već 4. rujna u listu Vardar izići će opsežan tekst pod naslovom “Pozorišna sezona u Skoplju je počela u znaku umetničkog stvaranja”, a u podnaslovu je stajalo: “Uspeh g-đice Jolande Đačić u Krležinoj drami “U agoniji”. Tekst je ilustriran njezinom fotografijom iz predstave Eugenea O'Neilla “Ana Kristi” (Anna Christie), sa senzualnim nabojima. Autor kritike Jov. D. Kostić je o Jolandinoj kreaciji napisao:

G-ca Jolanda Đačić je sa blistavim uspehom nosila ulogu barunice Lenbah. Nesumnjivo, ozbiljno prostudirana uloga i inteligentno shvaćena sredina i karakter zbivanja, osigurali su uspeh g-ce Đačićeve kao Laure. Ono što je upadljivo u njenoj igri, to je njena intelektualnost, svestrano potpomognuta vibriranjem svih nerava. Potpuno uživljavanje u ulogu, uživljavanje koje ide do samozaboravnosti, trzanje nerava na sceni, sve to kontrolisano jednom zdravom neumoljivom logikom deluje moćno, sugestivno do te mere, da g-ca Đačić postaje gospodar scene, da zanosi gledaoca. Rutinirana glumica, ona se igra sa scenom, gospodari ulogom i vlada celom situacijom.
Ako postoji sugestivna gluma, predstavljanje koje uverava u postojanje onoga što se postavlja na scenu, onda je g-ca Đačićeva nesumnjivo glumica koja raspolaže baš tim svojstvima. Ona ne nosi krik nerava samo u glasu, u mimici – svaki njen pokret je trzaj nerava. U glasu, u očima, na licu, u pokretu ramena g-ca Đačićeva drhti po jedan nerv, koji nas ubeđuje u psihička zbivanja jedne komplikovane osobe kao što je barunica Lenbah.

Ovo nije kritika već studija ispisana vrlo profinjenim kritičkim jezikom, sa izvanrednim zapažanjem cjelokupnog vokabulara kojim se Đačićeva koristila na sceni. Kritičar to zove nervom, a to, zapravo, označuje svu onu plastičnost lika koja je ostajala u gledateljevu doživljaju nakon Jolandine igre. Nerv, to su oni tragovi dlijeta koji ostaju na površini neke monumentalne skulpture, ali kroz koju, istodobno, isijava i sva liričnost samog djela. Posebno je to značajno kada se ima na umu da je “studija” nastala u sredini u kojoj se ona tek obrela, s kojom se tek trebala saživljavati. Sve te postupnosti u procesu upoznavanja Jolanda Đačić je preskočila ponudivši djelo koje je jednog kritičara prisililo da napiše malo kritičarsko remek-djelo. I, ako je pisanje o ovoj glumici ičim osmišljeno, onda je to učinjeno iznošenjem ove “studije” o njenoj kreaciji koja se, jednostavno, mogla istopiti pod debelim naslagama neumoljivog praha zaborava.

Refleksije o ovoj kreaciji Jolande Đačić neće se završiti na opservaciji Jov. D. Kostića. Petnaestak dana kasnije, 19. rujna, u beogradskom listu Vreme pojavit će se tekst pod naslovom “Svakog utornika – premijera”. I on će biti ilustriran fotografijama ispod kojih će pisati: “G-ca Jolanda Đačić, primadona Narodnog pozorišta u Skoplju”. Autor sa inicijalima T.M. (Todor Manojlović) zapisao je:

“Premijera Krležine drame U agoniji značila je bukvalno redak događaj. Tu se prvakinja Jolanda Đačić predstavila svojom visokom koncepcijom Laure Lenbahove, svojim širokim mogućnostima izvanrednog glumačkog talenta i jednom solidnom respektivnom inteligencijom i kulturom. Opšte simpatije publike, koje je ona osigurala za sebe, zaslužene su”.
Na žalost, ne možemo – u sadašnjoj situaciji – dati cjelovitu stvralačku sliku njenog boravka u Skoplju makar imamo podataka o uspjehu u nekoliko predstava. Za ilustraciju njenog boravka u Skoplju navest ćemo jednu noticu koja ne dolazi iz kazališta već s jedne gradske priredbe. U notici piše:

Na balu pod maskama, koje priređuje Građanski sportski klub 13. aprila ove godine u Oficirskom domu uzeće učešća i g-ca Jolanda Đačić, simpatična članica skopskog Narodnog pozorišta. G-ca Đačić interpretiraće jedan od najmodernijih šlagera na način koji je svojstven samo njoj.
Još je svakako svima u najprijatnijem sećanju njena “Dorite” sa dočeka Nove godine, koji je priredio isti klub. U toj divnoj igri došli su do punog izražaja njeni vanredni umetnički kvaliteti, kao i savršena gracioznost njenih sjajno stilizovanih pokreta.

Drugi je svjetski rat provela u Sarajevu, ali nije htjela nastupati. Nakon rata će se po treći put sresti sa Krležinim junakinjama, još jednom će se naći u ulozi Laure Lenbach, partneri će joj biti Safet Pašalić kao barun Lenbach, Miro Kopač kao dr. Ivan Križovec, Olgica Babić kao Madeleine (Madlen) Petrovna, Faik Živojinović kao Prosjak i Slavija Kopač kao Sobarica. U Oslobođenju će Slavko Mićanović istaknuti da je Jolanda Đačić “bila uzbudljivo istinita, ljudska”. Ista predstava bit će obnovljena u sezoni 1952/53. i s njom će se pojaviti na prvom Sterijinom pozorju. Za tu igru bit će zapisano u “Oslobođenju” da “izvanredno sugestivna na kraju drugog čina, ona je uspjela da nam dočara nešto od onog štimunga i atmosfere koje ova drama u mnogome ima”.

I sa barunicom Castelli-Glembay srest će se dva puta, najprije u sezoni 1952/53., a potom iste godine u Beogradu. U “Oslobođenju” smo čitali:

Jolanda Đačić je izvanredno uspješno glumila barunicu Kasteli-Glembaj. Njena barunica ne samo da je imala onog rafinmana, koji je kod nje vještina i plod njene ‘erotičke inteligencije’, već i one brutalne izražajnosti djevojke iz ‘šund’-hotela, koja – pokradena, prevarena od onog koga je i sama mislila, u svojoj erotičkoj inteligenciji, da ga je prevarila, šarmirala i zaludila. Ona je sa jednom glumačkom superiornošću vladala svim nijansama svoga glasa i sa impresivnom uživljenošću dala svoju ulogu naročito u trećem činu.

O nastupu u beogradskom Narodnom pozorištu 22. svibnja 1953. godine, autor, potpisan inicijalima M.Đ. (Miralem Đaković) je istaknuo:

Jolanda Đačić se prikazala kao glumica velikog i sigurnog iskustva, kulturna i inteligentna, sa razvijenom sposobnošću psihološkog i dikcijskog nijansiranja.

Mogao se čovek i ne složiti u svemu sa koncepcijom u kojoj je Jolanda Đačić donela Krležin lik, ali je njenom interpretacijom bio istinski zahvaćen. Publika je ovu darovitu umetnicu pozdravila spontano i veoma srdačno.

Pred umjetničkim djelom Jolande Đačić nije postojala barijera. Svladavala ih je kopernikanskom moći. O nastupu u Beogradu sama Jolanda će reći:

Vasi Kosiću najviše dugujem za svoje uloge u Krležinim Glembajevima. S njim sam ostvarila Lauru Lenbah, moju veliku ljubav sa scene… Zatim Šarlotu Kastel-Glembaj. Gostovala sam u beogradskoj predstavi sa Rašom Plaovićem kao Leonom. Nismo imali ni jednu probu, a naša režija se, naročito u mizanscenu, razlikovala od beogradske. Nisam krila tremu pred izlazak na scenu. Raša mi je rekao: ‘Jolo, teraj stručno!’ I ja sam ‘terala’ kako sam najbolje znala. Bio je to veliki uspjeh.

Posljednje njezine riječi bi, zapravo, trebalo biti motto njenim kreacijama Krležinih junakinja: Bio je to veliki uspjeh!

Ime Jolande Đačić sve je moćnije urastalo u povijest bosanskohercegovačkiog kazališta, postajući neizbrisivim, čak, do nekog stupnja i emblamatičnim. Rijetka su imena koja su se s njezinim mogla uspoređivati. Takvom dostojnošću možemo uokviriti još samo imena Safeta Pašalića, Vase Kosića, Jelene Kešeljević, Olgice Babić. Niska se njezinih kreacija sve više širila. U prvoj sezoni nakon Drugog svjetskog rata tumačila je Polinu Nikolajevnu Voljuškinu u “Roditeljskom domu” Valentina Katajeva, Hanifu, ženu iz mahale u komediji Skendera Kulenovića A šta sad, Jasnu Kraljić u drami Miroslava Feldmana “Iz mraka”, Robinjicu Vlahinju u Ogrizovićevoj “Hasanaginici”. Nezaobilazne su bile i junakinje Nušićevih komedija, a onda su slijedile: Laura (u Držićevu “Dundu Maroju”), Gonerila (u Shakespeareovu “Kralja Learu”), Irina Nikolajevna Arkadina (u Čehovljevom Galebu), Majka (u “Krvavim svadbama” F.G.Lorce), Jokasta (u Sofoklovu “Caru Edipu”), Gertruda (u “Hamletu”), Karobočka (u Gogoljevim “Mrtvim dušama”). Koja se glumica može pohvaliti takvim opusom?! Bila je to grimizna ogrlica koju je Jolanda Đačić nosila oko bića svoga duha!

Kazališna je kritika onog vremena, međutim, bila sasvim nedostatna: niti je bila redovita, a kad bi se i pojavila, autori su joj bili književnici, često bez elementarne kazališne kulture, pa su svoju pozornost usredotočili na raščlambu književnog djela, onoga što je tek predložak kazališnog čina; glumcu je posvećivana tek rečenica – dvije, katkad ni toliko. Zato će nam ostati vječita tajna kako je izgledala Držićeva Laura u interpretaciji Jolande Đačić, kako Ninočka (iz Sterijinih “Rodoljubaca”), Dara iz “Gospođe ministarke”, Gertruda iz “Hamleta”. Najraniji podatak što smo ga uspjeli pronaći je onaj iz Feldmanove drame “Iz mraka”, izvedene 14. ožujka 1946. godine u režiji Skendera Kulenovića. Kritičar Ilija Kecmanović je zapisao da je Jolanda Đačić, tumačeći lik Jasne, “na istoj visini” na kojoj je bio Safet Pašalić za koga je, opet, rečeno da je dao “bezprijekornu kreaciju”. Drugi će kritičar, Puba Mateović, u listu “Svijet”, za Jolandino tumačenje Jokaste reći da ju je ona ostvarila “na emocionalnoj platformi koja je povremeno prelazila u predimenzioniran patetični manir. Više u govoru nego u gesti”. S istim odsustvom smisla za raščlambu bit će propraćeno i njezino tumačenje Majke u Lorcinoj “Krvavoj svadbi”:

Jolanda Đačić u ulozi majke najvjernija je bila u finalnoj sceni.

Znatno inventivnije će autor prikaza, potpisan inicijalima V.B., u “Omladinskoj riječi” zapisati u povodu Jolandina tumačenja Kiti Uorn u Shawovoj drami “Zanat gospođe Uorn”:

Gospođu Uorn tumačila je prvakinja sarajevskog Pozorišta Jolanda Đačić u velikom stilu, temperamentno i živo. Naročiti kvaliteti ove glumice izbili su u četvrtom činu, gdje je u seriji različitih osjećanja izvela pravu glumačku egzibiciju koju je publika srdačno pozdravila.

Predstava je izvedena 29. siječnja 1953. godine. Jolanda je na vrhuncu svojih stvaralačkih moći i u punoj životnoj zrelosti. Obasuta je punim štovanjem, koje će doživjeti svoj vrhunac kad bude obilježila tridesetogodišnjicu svog umjetničkog stvaranja. Učinit će to s dramom engleskog dramskog pisca Terensa Retigena (Terenesa Ritigana) “Duboko plavo more”. Zašto je baš ovu dramu izabrala za obilježavanje svoga jubileja? Sama umjetnica je to obrazložila:

“Djelo je, može se reći, pisano tako da je shvatljivo svakome. Ali, kada sam ga analizirala, vidjela sam da ono sadrži mnogo elemenata psihološke drame, teške za izvođenje, ali neobično zahvalne. Svaki je lik u njoj tako snažno okarakteriziran da tumači moraju ostati konzekventni likovima u djelu. Retigan je uspio da pronađe tempo suvremenog života, davši nekoliko veoma interesantnih likova”.

Više podataka o piscu dao nam je Luka Pavlović u svome tekstu, pisanom za katalog predstave. Od njega smo saznali da je drama na sarajevsku pozornicu stigla samo četiri godine nakon njezine londonske praizvedbe. Autor je bio poznat kao pisac scenarija za niz tada čuvenih filmova, među kojima su bili “Mladi Vinslou”, “Brauningova verzija”, “Zvučna barijera”. Ali, kaže Pavlović, Retigen je prvenstveno dramski pisac. Debitirao je kao dramatičar (godine 1934. “prva epizoda”) i proslavio se kao dramatičar. Možda i zbog toga što je, kako kaže jedan kritičar, izgleda jedini savremeni engleski pisac srednje generacije koji nastoji da svoja dramska traženja, svoje zahtjeve i koncepcije u drami, u dramskom djelu, nadoveže na nordijsku tradiciju 19. vijeka”. U predstavi se Jolanda Đačić pojavljuje u dvostrukoj ulozi: kao tumač glavne uloge, ali i kao redatelj. O njezinim ćemo redateljskim realizacijama kasnije govoriti, ali i o njezinu tumačenju glavnog lika, Hester Kolijer, koja napušta mirni život malograđanke i otiskuje se nizbrdicom životne nesigurnosti. Kritičar, potpisan inicijalima B.R.M., zapisao je:

Ako kažemo da je Jolanda Đačić igrala Hester Kolijer u onom stilu, pod onim svjetlom kakvo smo na taj lik herojine 20. vijeka bacili u predgovoru, automatski smo rekli da je glumica bila izvrsna. Teška, rastrgana borba koja kao da vadi tijelo koje se polako utaplja u živom mulju, dovodi čovjeka svome cilju. A cilj istraživača naših dana nije sjaj, ni bogatstvo, ni dekor – to je on sam. Pošto je to bilo svakom gledaocu jasno, ova rekreacija i čitava proslava jubileja pravi su trijumf čitave naše jugoslovenske scene. Jer, Jolandu Đačić primamo kao njen apsolutan izraz.

U drugoj kritici, objavljenoj u listu “7 dana”, čiji su autori opet bili potpisani inicijalima M.G. i I.S., naglašeno je:

Ona ni kao protagonistkinja u ovoj drami nije simulirala efekte, ona je istinski bila na granici života i smrti i pokazala jednu komplikovanu borbu sa samom sobom, sa svojim iznijansiranim ljubavnim nazorima, do mučeništva, do hagiografske spremnosti da se potpuno preda čovjeku koji je po svojoj naravi daleko od svake analize događaja i ljudi.

Značajnija su od kritičih refleksija o njezinu tumačenju Retigalnove junakinje, refleksije onih koji su godinama surađivali s njom i s njom dijelili tvrdi glumački kruh. Nemoguće je i ovog puta zaobići Borivoja Jevtića koji će, u povodu njezina jubileja, reći:

Inteligentna, široke scenske kulture, sa smislom za psihološku analizu i određen pozorišni stil, jedna vanredno upečatljiva kombinacija glumačkog talenta, punog vatre, sa razvijenim osjećajem za kontrolu nad njim, ona je ovih dana prelazila, besumnje, red po red, ceo svoj glumački slučaj… Glavna karakteristika Đačićkine glume je u ovome: brz razvoj bez predaha, od složenijeg složenijem, psihološki težem, sa jednom glumačkom intuicijom koja pogađa pravo u cilj. Ona prilazi piscu sa strahopoštovanjem i, ako nema odmah reakcije na ulogu koja joj je dodeljena, ona, kao što sama veli, provodi noć bez sna dok ne uoči značajno u datom liku, u celini i u podrobnostima. Đačićeva kao da ponavlja Stanislavskog, svakako, svoga najznačajnijeg teatarskog učitelja, kad veli, u jednoj nedavnoj izjavi, da svaka uloga zahteva sistematsku obradu i razradu, dakle, pun i predan planski studij. Nije dovoljan sam talenat, iako je, u svakom slučaju, neophodan. Glumac, veli ona, treba da nauči ne samo tekst, već i da shvati podtekst do poslednjeg detalja. Inače, kako bi mogao da oživi sva ona osećanja i raspoloženja koja nosi u sebi ličnost koju prikazuje… Treba samo pregledati neku njenu režisersku knjigu pa videti s koliko je savesnosti obuhvaćena, u njenim rediteljskim napomenama, celokupna struktura jednog dela, ona vizualna i ona sadržajna, koliko je i kako ujednačena kompozicija svake uloge u cilju celovitosti predstave. Sa koliko je scenske logike obeleženo svako mizanscensko rešenje, sa koliko pažnje podvučena neka značajnija reč ili naglašena i tonski neka psihološka nijansa važna i karakteristična u opštem sklopu i za osnovni izraz jednog lika. To važi i za napomene uz svaku njenu ulogu (zato reditelji i nemaju nekih naročitih napora kad je uvode u svoju koncepciju jednog dela – prethodan proces studiranja datog lika izvršila je već sama Đačićeva).

Sa lirskom raspevanošću, koja je celu ponese u lirskim pasažima, u nezaboravnoj Hanki, u tragičnoj Aniki, Đačićeva veže, uvek pravilno intoniran, psihološki vid jednog lika. Reklo bi se da to ona čini bez ikakvog napora, toliko je intenzivan proces njena saživljavanja sa drugom, tuđom, prirodom, u Šarloti Glembaj ili u Lauri, na primjer. To totalno saživljavanje i čini draž njene scenske umetnosti, u tome je tajna te umetnosti.

Svoje duboko poštovanje ovoj glumici odat će i drugi velikan bosanskohercegovačke pozornice, Safet Pašalić:

Ne zaboravlja se Jolanda Đačić ulogama: Salome, u istoimenom komadu Oskara Vajlda, kao Ibzenova Heda Gabler, pa Ana Kristi O'Nila i kao gospođa Uorn Šoova… Slavljenici nećemo odati dovoljno priznanja ako se ne spomene da je mnogo doprinijela popularisanju naše domaće dramske književnosti tumačeći tekstove gotovo svih naših dramskih pisaca: Jakšića, Vojnovića, Stankovića, Jevtića, Palavestre i drugih.

U drugom svome zapisu, Safet Pašalić će podsjetiti na njezinu prvu kreaciju, lik Almase u istoimenoj drami Jovana Palavestre za koju je glazbu napisao Beluš Jungić:

Dramaturg i reditelj pozorišta Bora Jeftić dodijeli Jolandi naslovnu ulogu koja joj je odgovarala i eksterijerno i po pjevačkim i plesačkim mogućnostima. Na premijeri se pokazalo da je ona i dramski tekst kazala s logičkim i naglašenim temperamentom.

Na kraju, dozovimo u našu nazočnost i eho lirskog zapisa o Jolandi Đačić iz pera pjesnika, i pjesnika scene, Miodraga Žalice:

Sjećam se da sam je kao đak gledao u Nušićevom Putu oko sveta u svim baletskim točkama koje su se u toj komediji izvodile. Ali to nije bio njen izraziti umjetnički put. U tim dječačkim danima, u kojima su se, zajedno sa oduševljenjem, primali prvi ozbiljni pojmovi o teatru, gledali smo je i u Vernerovoj drami Ljudi na santi leda. Tada sam možda prvi put, intimno osjetio pravu scensku umjetnost. Ona je tome mnogo doprinijela. Njeno je ime Jolanda Đačić.

Trideset godina su se palile i gasile svjetlosti rampe. A ništa se na pali tako tiho kao te svjetlosti pod kojima se rađa zanos i ljubav za jednu divnu ljudsku riječ, jedno divno “ogledalo vremena” čije je ime teatar. Služiti tim divnim paljenjima i smirajima teško je kao – biti zadovoljan. Jer svaka ljepota pruža nemir. A ona je sve to svladala. Njen uspjeh je potpun. Njeno ime je Jolanda Đačić.

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrologija: Uloge Jolande Đačić

Sezona 1922/23.

E. Brižek – E. Nis: Pariska sirotinja
Režija: Rade Romanović
Premijera: 29. 5. 1923.
Uloga: Klodeta

Sezona: 1923/24.

Henri Meilhac – Arthur. Milhaud:
Mamzel Nituš
Režija: Rade Romanović
Premijera: 28. 2. 1924.
Uloga: Druga učenica

Mihailo Arcibašev: Zlotvori
Režija: Rade Romanović
Premijera: 15. 3. 1924.
Uloga: Daša

Alexandre Henri Bisson: Dupla Punica
Režija: Nikola Hajduković
Premijera: 7. 4. 1924.
Uloga: Marieta

Sezona: 1924/25.

M. Milo – Davorin Jenko: Vračara (Opereta)
Režija: Rade Romanović
Premijera: 20. 12. 1924.
Uloga: Gahida

F. Miečinski – Viktor Parma: Čarobni prsten
Režija: Rade Romanović
Premijera: 7. 2. 1925.
Uloga: Vila Dobromila

Alfred Diri – Anri Šivot: Maskota
Režija: Rade Romanović
Premijera: 26. 3. 1925.
Uloga: Anđelo

Connan Doil – Ferdinand Bon: Šerlok Holms
Režija: Viktor Bek
Premijera: 30. 5. 1925.
Uloga: Gospođica Lenoks

Sezona: 1925/26.

Osman Đikić: Zlatija
Režija: Borivoje Petrović
Premijera: 1. 10. 1925.
Uloga: Fatima

Leo Fal: Stambolska ruža
Režija: Vojislav Turinski
Premijera: 21. 11. 1925.
Uloga: Bil Bil

Jules Lemaitre: K'smet
Režija: Rade Romanović
Premijera: 12. 12. 1925.
Uloga: Druga igračica

Sidney Johns: Gejša
Režija: Vojislav Turinski
Premijera: 2. 1. 1926.
Uloga: O Kinkota San

Franz Lehar: Ciganska ljubav
Režija: Vojislav Turinski
Premijera: 11. 4. 1926.
Uloga: Ilona

Sezona 1926/27.

Branislav Nušić: Tomaida
Režija: Viktor Bek
Premijera: 6. 11. 1926.
Uloga: Agosa

Branislav Nušić: San
Režija: Viktor Bek
Premijera: 31. 12. 1926.
Uloga: Sobarica

Sezona: 1927/28.

Stevan Geci: Divljuša
Režija: Jovan Gec
Premijera: 2. 6. 1928.
Uloga: Bosa

William Shakespeare: Romeo i Julija
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 16. 6. 1928.
Uloga: Baltizar

Sezona: 1928/29.

Borisav Stanković: Tašana
Režija: Mihajlo Vasić
Premijera: 16. 9. 1928.
Uloga: Naza

Karel Čapek: R.U.R.
Režija: Velimir Živojinoviž – Masuka
Premijera: 20. 9. 1928.
Uloga: Jelena

Jean Baptiste Poquelin Moliere: Gospodin od Pursignaka
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 24. 9. 1928.
Uloga: Solo igračica

Luigi Pirandello: Šest lica traži pisca
Režija: Velimir Živojinović – Masuka
Premijera: 25. 9. 1928.
Uloga: Glumica

Pietro Mascagni: Kavalerija Rustikana
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 28. 9. 1928.
Uloga: Prva žena

Walter Hasenklever: Bolji gospodin
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera:13. 10. 1928.
Uloga: Alina

Charle Moris Enken – Pierre Weber: Predsjednikovica
Režija: Mihajlo Vasić
Premijera: 3. 11. 1928.
Uloga: Gobeta

Eugene Scribe: Adrijena Lekuvrer
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 15. 11. 1928.
Uloga: Atenaida

Bernard Shaw: Cezar i Kleopatra
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 8. 12. 1928.
Uloga: Treća žena

William Shakespeare: Bogojavljenska noć
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 15. 12. 1928.
Uloga: Viola

Bernard Shaw: Carica Katarina Velika
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 3. 1. 1929.
Uloga: Varinka

Jules Verne – Adolf Eneri:
Put oko zemlje za 80 dana
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 24. 1. 1929.
Uloga: Anda

Louis Verneuil – Georg Berr: Advokat Bolbek i njegov muž
Režija: Mihajlo Vasić
Premijera: 31. 1. 1929.
Uloga: Koleka Bolbek

Jovan Palavestra: Savesti na vetru
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 16. 2. 1929.
Uloga: Marija

Uroš S. Dojčinović: U zatišju
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 28. 2. 1929.Uloga:
Uloga: Lepša Brančić

Bayard Viler: Suđenje Meri Dogan
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 6. 3. 1929.
Uloga: Dagmar Lori

Giacomo Puccini: Madam Baterflaj
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 11. 4. 1929.
Uloga: Tetka

Fjodor Mihajlović Dostojevski: Idiot
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 27. 4. 1929.
Uloga: Aglaja Ivanovna

Luigi Antoneli: Čovjek koji je sreo sama sebe
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 30. 5. 1929.
Uloga: Sonja

Sezona 1929/30.

Branislav Nušić: Gospođa Ministarka
Režia: Jovan Jeremić
Premijera: 15. 9. 1929.
Uloga: Anka

Luigi Chiarelli: Maska i lice
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 19. 9. 1929.
Uloga: Vanda Sereni

Coward Noël: Vikend
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 28. 9. 1929.
Uloga: Sorel

Velja Miljković: Bunjevka
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 10. 10. 1929.
Uloga: Bunjevka

Fred Angermajer: Mis Ganimed
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 19. 10. 1929.
Uloga: Harijet

Julio Bersl: Dover – Kale
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 7. 12. 1929.
Uloga: Gladis O Haloran

Zigfrid Gojer: Mala komedija
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 18. 1. 1930.
Uloga: Mici

E. Zebić: Nasradin hodžini ršumi i rusvaji
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 6. 2. 1930.
Uloga: Robinja

Đura Jakšić: Stanoje Glavaš
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 13. 2. 1930.
Uloga: Spasenija

Valter Nitak – Stan: Život Isusa Hrista
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 5. 4. 1930.
Uloga: Marija Magdalena

Gianino Anton – Traversi: Koketa
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 26. 4. 1930.
Uloga: Koketa

Fjodor Mihajlović Dostojevski: Ujkin san
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 21. 6. 1930.
Uloga: Bez imena

Sezona: 1930/31.

Todor Manojlović: Centrifugalni igrač
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 14. 9. 1930.
Uloga: Liliana

Andre Lord – Pierre Chen:
Naš popa kod bogatih
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 25. 9. 1930.
Uloga: Gospođa Kizin

Ferdinand Rajmond: Raspikuća
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 1. 11. 1930.
Uloga: Bez imena

Mihajlo Miron: Herceg Stjepan
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 27. 11. 1930.
Uloga: Jelisaveta Fjorentinka

Jovan Palavestra: Veliki skandal
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 20. 12. 1930.
Uloga: Mis

Joza Ivakić: Majstorica Ruža
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 17. 1. 1931.
Uloga: Ruža

Oskar Vajld: Saloma
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 19. 2. 1931.
Uloga: Saloma

Ferenc Molnar: Olimpija
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 5. 4. 1931.
Uloga: Olimpija

Isak Samokovlija: Hanka
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 2. 5. 1931.
Uloga: Hanka

Sezona: 1931/32.

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 9. 1931.
Uloga: Barunica Kastelli

Ben Johnson – Stefan Cvajg: Volpone
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 26. 9. 1931.
Uloga: Kanina

Josip Kulundžić: Misteriozni Kamić
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 3. 10. 1931.
Uloga: Kamićeva žena

Isak Samokovlija: Hanka
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 10. 10. 1931.
Uloga: Hanka

Milutin Bojić: Kraljeva jesen
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 24. 10. 1931.
Uloga: Konstanca Morozoni

Leopold Maršan: Baltazar
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 14. 11. 1931.
Uloga: Žermena

Joza Ivakić: Vrzino kolo
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 10. 1. 1932.
Uloga: Puštenica

Somerset Maugham: Sveti plamen
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 31. 1. 1932.
Uloga: Stela

Charl – Moris Heneken: Radosti svoga doma
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 8. 3. 1932.
Uloga: Anžela

Milan Ćurčić: Olivera
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 2. 4. 1932.
Uloga: Olivera

Sezona 1932/33.

Rene Blum – Grorges Delakey: Pjesnikove ljubavi
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 24. 9. 1932.
Uloga: Amelija

Ladislav Fodor: Uspavanka
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 10. 1932.
Uloga: Mici

Jelisije Kalacanović: Vječiti bol
Režia: Borivoje Jevtić
Premijera: 12. 11. 1932.
Uloga: Bez imena

Robert Fler . Gaston Arman de Caillavet: Zeleni frak
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 20. 11. 1932.
Uloga: Bez imena

Isak Samokovlija: Plava Jevrejka
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 26. 11. 1932.
Uloga: Dona Gracija

Beluš Jungić: Na Struga dukjan da imam
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 15. 12. 1932.
Uloga: Bez naziva

Josip Eugen Tomić: Barun Trenk
Režija: Đorđe Trbuhović
Premijera: 9. 2. 1933.
Uloga: Bez imena

Borivoje Jevtić: Fra Jukićevo znamenje
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 18. 3. 1933.
Uloga: Zubeida

John Golssvorthy: Borba
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 1. 4. 1933.
Uloga: Medž Tomas

Borisav Stanković – Nečista krv
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 22. 4. 1933.
Uloga: Sofka

Milica Miron: Vodeni ženik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 10. 5. 1933.
Uloga: Bez imena

Sezona 1933/34.

William Shakespeare: Mletački trgovac
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 9. 9. 1933.
Uloga: Porcija

Miroslav Krleža: Leda
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 30. 9. 1933.
Uloga: Melita

Milan Ćurčić: Napoleon
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 11. 11. 1933.
Uloga: Nepoznata figura

Eugen O'Neil: Ana Kristi
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 9. 12. 1933.
Uloga: Ana Kristi

Hans Jaraj: Je li Žeraldina anđeo?
Režija: Rade pregarc
Premijera: 23. 12. 1933.
Uloga: Žeraldina

Ivo Andrić – Borivoj Jevtić: Anikina uzbuna
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 18. 1. 1934.
Uloga: Anika

Velimir Živojinović: Čovjek snuje
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 11. 3. 1934.
Uloga: Bela

Hugo fon Hofmanstal: Čovjek
Režija: ?
Premijera: 28. 3. 1934.
Uloga: Milovanje

Georges Ohne: Livničar
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 4. 1934.
Uloga: Klara

Sezona: 1935/ 36.

Đura Jakšić: Jelisaveta, knjeginja crnogorska
Režija. Jovan Jeremić
Premijera: 7. 9. 1935.
Uloga: Jelisaveta

Bernard Shaw: Ljubavnik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 19. 10. 1935.
Uloga: Greis Tranfild

Karen Bronson: Sreća
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 16. 11. 1935.
Uloga: Edita

Petar Pecija Petrović: Bećaruša
Režija: Milan Orlović
Premijera: 7. 12. 1935.
Uloga: Ranka Jelićeva

Thomas Forster: Kobna ogrlica
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 4. 1. 1936.
Uloga: Bez imena

Fridrich Schiler: Marija Stjuart
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 18. 1. 1936.
Uloga: Jelisaveta

Greta i Žak Konfino: Plagijat
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 25. 1. 1936.
Uloga: Ivanka

Petar Pecija Petrović:
Kad to ne sme niko znati
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 22. 2. 1936.
Uloga: Bilježnikovica

Momčilo Milošević: Automat
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 4. 1936.
Uloga: Grofica

Tadeuš Ritner: Don Huan
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 2. 5. 1936.
Uloga: Kristina

Valentin Katajev: Putem cvijeća
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 6. 6. 1936.
Uloga: Vera
Sezona: 1936/37.

Fridrich Schiller: Don Karlos
Režija: Viktor Bek
Premijera: 5. 9. 1936.
Uloga: Kneginja Eboli

Bratko Kreft: Kreature
Režija: Milan Orlović
Premijera: 28. 11. 1936.
Uloga: Breda

Milan Đoković: Dogovor kuću gradi
Režija: Milan Orlović
Premijera: 23. 1. 1937.
Uloga: Lula

Velmar Janković: Sreća A: D.
Režija: Raša Plaović
Premijera: 27. 2. 1937.
Uloga: Ita

Petar Pecija Petrović: Mača
Režija: Milan Orlović
Premijera: 25. 3. 1937.
Uloga: Mača

Radomir Plaović – Milan Đoković:
Voda sa planine
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 22. 5. 1937.
Uloga: Gordana

Sezona: 1937/38.

Klabund (Alfred Henschke): Krug kredom
Režija: Slavko Lajtner
Premijera: 18. 9. 1937.
Uloga: Ui – Pej

J. Bekefi – A Stela: Neispričani časovi
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 25. 9. 1937.
Uloga: Ilonka

Alfred Neuman: Patriota
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 9. 10. 1937.
Uloga: Ana Petrovna

Isak Samokovlija: Fuzija
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 6. 11. 1937.
Uloga: Vera

Luigi Pirandello: Život koji sam ti dala
Režija: Slavko Lajtner
Premijera: 13. 11. 1937.
Uloga: Lučija Maubel

Branislav Nušić; Pokojnik
Režija: Milan Orlović
Premijera: 11. 12. 1937.
Uloga: Rina

Semjon Solomonovič Juškevič:Priča o gospodinu Sonjkinu
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 25. 12. 1937.
Uloga: Manjička

Geno Senečić: Slučaj s ulice
Režija: Slavko Lajtner
Premijera: 8. 1. 1938.
Uloga: Prva “ona gospođa”

Aldo de Benedetti: Ne poznam te više
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 15. 1. 1938.
Uloga: Luiza

Fjodor Mihajlovič Dostojevski – Tito Stroci: Braća Karamazovi
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 29. 1. 1938.
Uloga: Katarina Ivanovna

Maksim Gorki: Vasa Železnova
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 12. 3. 1928.
Uloga: Ratela

Roman Nivjarovič:
Žena može što đavo ne može
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 2. 4. 1938.
Uloga: Vindzetska

Emil Vahek: Peć
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 4. 4. 1938.
Uloga: Marfa

Ladislav Bus – Fekete: Žan
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 16. 4. 1938.
Uloga: Jelena

Sezona: 1938/39.

František Langer: Broj 72
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 10. 9. 1938.
Uloga: Harlova

Luigi Pirandello: Tako je kako vam izgleda
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 10. 1938.
Uloga: Gospođa Ponza

Velmar Janković: Građanska komedija
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 22. 10. 1938.
Uloga: Jelisaveta

Aldo Benedetti: Trideset sekundi ljubavi
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 24. 12. 1938.
Uloga: Gracija

Vasilij Škvarkin: Noćna smotra.
Režija: Vera Greč i Polikarp Pavlov
Premijera: 14. 1. 1939.
Uloga: Natalija

Alfred Jary: Na posljednjem spratu
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 1. 4. 1939.
Uloga: Irena

Radomir Plaović – Milan Đoković:
Rastanak na mostu
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 6.5. 1939.
Uloga: Doktorova žena

Sezona: 1939/40.

Ladislav Fodor: Umjetnici
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 16. 9. 1939.
Uloga: Marija

Radomir Plaović – Milan Đoković:
Kad je sreda – petak je
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 21. 10. 1939.
Uloga: Prijateljica Stanojevićeva

Tito Strozzi: Kameleoni
Režija: Tito Strozzi
Premijera: 16. 12. 1939.
Uloga: Klod

Vasilij Škvarkin: Pozajmljena lira
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 16. 12. 1939.
Uloga: Graal – Haremska

Mihajlo Delibašić: Pod točkovima
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 7. 2. 1940.
Uloga: Gospođa Ćorić

Gabrijel Dregeli: Muž gospođice
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 9. 3. 1940.
Uloga: Lizbet

Nikola Jovanović: Čarobna fotelja
Režija: Milan Orlović
Premijera: 16. 5. 1940.
Uloga: Gošća

Andre Birabeau: Je li moguće?
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 1. 6. 1940.
Uloga: Mariana Solner

Sezona: 1940/41.

Cezar fon Arks: Izdaja kod Novare
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 7. 9. 1940.
Uloga: Amaj

Luigi Pirandello: Da bi se odjenula golotinja:
Ražija: Vaso Kosić
Premijera: 19. 10. 1940.
Uloga: Ersilija Drei

Todor Manojlović: Nahod Simeon
Režija: Milan Orlović
Premijera: 16. 11. 1940.
Uloga: Opatica

Janos Bokay: Supruga
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 21. 12. 1940.
Uloga: Jelena

Lorens Emet Huxley: Veliko čišćenje
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 25. 1. 1945.
Uloga: Vivijen

Rossi di San Sekondo
Režija: Đuro Karmelić
Premijera: 21. 6. 1941.
Uloga: Alda

Sezona: 1941/42.

Teodor Muche: Večera u dvoje
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 25. 9. 1941.
Uloga: Flora

Marian Hemar: Glumica
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 22. 11. 1941.
Uloga: Helena Otocka

Ahmed Muradbegović:
Srdžba podzemnog Boga
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 7. 12. 1941.
Uloga: Sfinga, Tutankamonova sestra

Eugen Gerber: Rajski vratar
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 20. 12. 1941.
Uloga: Anita

Sezona: 1942/43.

Sule Alečković: Zulfagine pohode
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 25. 9. 1942.
Uloga: Munevera

Marin Držić: Dundo Maroje
Režija: Branko Gavella
Premijera: 14. 11. 1942.
Uloga: Laura

Friz Piter Buch: Valjan momak
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 13. 1. 1943.
Uloga: Julija

Jozef Maria Frank: Džungla
Režija: Slavko Midžor
Premijera: 13. 2. 1943.
Uloga: Virginija

Ahmed Muradbegović:
Huseinbeg Gradaščević
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 3. 3. 1943.
Uloga: Munevera

Enver Čolaković: Moja žena krpi čarape
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 17. 3. 1943.
Uloga: Manon de Pajtoni

Joza Ivakić: Majstorica Ruža
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 1. 5. 1943.
Uloga: Ruža

August Strindberg: Uskrs
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 22. 5. 1943.
Uloga: Kristina

Slavko Midžor: Siroče sa Bistrika
Režija: Slavko Midžor
Premijera: 25. 5. 2943.
Uloga: Hedija

Sezona: 1943/44.

Milivoj Dežman Ivanov – August Šenoa: Zlatarevo zlato
Režija:Hinko Tomašić
Premijera: 4. 9. 1943.
Uloga: Klara Gruberova

Eugene Skribe: Kraljica Ana (Čaša vode)
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 16. 10. 1943.
Uloga: Vojvotkinja Marlboron

Beluš Jungić:
Kad ja pođoh na Bendbašu, na vodu
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 22. 11. 1943.
Uloga: Zlatija

Valentin Katajev: Roditeljski dom
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 13. 10. 1945.
Uloga: Polina Nikolajevna

Skender Kulenović: A što sad?
Režija: Skender Kulenović
Premijera: 8. 11. 1945.
Uloga: Bez imena

Miroslav Feldman: Iz mraka
Režija: Skender Kulenović
Premijera: 14. 3. 1946.
Uloga: Jasna Kraljić

Milan Ogrizović: Hasanaginica
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 4. 5. 1946.
Uloga: Bez naziva

Sezona: 1946/47.

Jovan Sterija Popović: Rodoljupci
Režija: Nika Milićević
Premijera: 29. 11. 1946.
Uloga: Nančika

Miroslav Krleža: U agoniji
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 8. 3. 1947.
Uloga: Laura Lenbah

Branislav Nušić: Gospođa Ministarka
Režija: Predrag Milanov
Premijera: 14. 7. 1947.
Uloga: Dara

Sezona: 1947/48.

Marin Držić: Dundo Maroje
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 16. 5. 1948.
Uloga: Laura

Sezona: 1950/51.

John Priestley: Inspektor zvoni
Režija: Predrag Dinulović
Premijera: 13. 3. 1951.
Uloga: Sibila Berling

Milan Đoković: Raskrsnica
Režija: Milan Đoković
Premijera: 26. 6. 1951.
Uloga: Stana

Sezona: 1951/52.

Svetozar Ćorović: Adembeg
Režija: Ahmed Muradbegović
Premijera: 25. 11. 1951.
Uloga: Dudija

Sezona: 1952/53.

Bernard Shaw: Zanat gospođe Vorn
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 29. 1. 1953.
Uloga: Gospođa Kiti Vorn

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 16. 4. 1953.
Uloga: Barunica Kasteli – Glembaj

Sezona: 1953/54.

Miroslav Krleža: U agoniji
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 5. 6. 1954.
Uloga: Laura Lenbahova

Sezona: 1954/55.

William Shakespeare: Kralj Lir
Režija: Vaso Kosić i Boro grigorović
Premijera: 21. 11. 1954.
Uloga: Gonerila

Terens Ratigan: Duboko plavo more
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 27. 1. 1955.
Uloga Hester Kolijer

Sezona: 1956/57.

Anton Pavlović Čehov: Galeb
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 10. 2. 1957.
Uloga: Irina Nikolajevna Arkadina

Bertold Brecht: Majka Kuraž i njena djeca
Režija: Borislav Grigorović
Premijera: 5. 4. 1957.
Uloga: Majka Kuraž

Sezona: 1958/59.

Jakov Ignjatović: Večiti mladoženja
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 5. 10. 1958.
Uloga: Fran Sokolović

Federico Garcia Lorca: Krvave svadbe
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 12. 11. 1958.
Uloga: Majka

Sezona: 1959/60.

Sofokle: Car Edip
Režija. Hugo Klajn
Premijera: 19. 9. 1959.
Uloga: Jokasta

William Shakespeare: Hamlet
Režija: Marko Fotez
Premijera: 23. 1. 1960.
Uloga: Gertruda

Sezona 1960/61.

Artur Adamov: Mrtve duše
Režija: Boro Drašković
Premijera: 2.2. 1961.
Uloga: Korobočka

KAMERNI TEATAR

Đorđe Lebović: Srebrno uže
Režija: Josip Lešić
Premijera: 21. 1. 1967.
Uloga: Matora

---

REŽIJE

POZORIŠTE MLADIH

1952. godina
Dramska scena

Vojmil Rabadan: Mali Palčić
Režija: Jolanda Đačić

Milica Miron: Mačak u čizmama
Režija: Jolanda Đačić

Evgenije Švarc: Crvenkapa
Režija: Jolanda Đačić

1954. godina

Norbert: Nojgebauer: Pekarev Miško
Režija: Jolanda Đačić

1955. godina

Blanka Chudoba: Kutijica sviralica
Reditelj: Jolanda Đačić

1959. godina
Lutkarska scena

Oskar Wilde: Srećni Kraljević
Reditelji: Jolanda Đačić i Adolf Pomezny

1960: godina
Lutkarska scena

Karlo Goci: Kralj Jelen
Reditelj: Jolanda Đačić

1962: godina
Lutkarska scena

Hans Kristijan Andersen:
Djevojčica sa šibicama
Reditelj: Jolanda Đačić

1965: godina
Lutkarska scena

E. Borisov: Tajna zlatnog ključića
Reditelj: Jolanda Đačić

KAMERNI TEATAR

Miroslav Krleža: legende (Maskerata, Adam i Eva)
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 28. 11. 1962.