Za svojom zvijezdom

Smrt je uvijek iznenađujuća. Smrt Borisa Smoja bila je šokantna. Bio je tek zakoračio u šesto desetljeće, ali ga je njegovo djelo smjestilo u nezaborav. I ovaj naš zapis jeste jedan veliki memento.

Iako je već do neukusa istrošena misao o tome da život piše romane, čini se da je ona i danas ilustrativna za neke situacije pred kojima se zateknemo i pokušamo naći njezinu odgonetku. U takvom se labirintu nađemo kad pokušavamo načiniti zapis o stvaralačkom liku Borisa Smoja, nezaboravnog Leona Glembaja sarajevske pozornice. Slapovi njegovih životnih tokova uistinu nose nešto od romaneskne začudnosti.

Umro je u naponu svojih stvaralačkih moći (16. siječnja 1973.) u pedeset i trećoj godini života, kada znanje, iskustvo i unutarnje potencije srastaju u nerazrušivu cjelinu i rasplamsavaju se u svojoj krajnjoj zrelini. Zbog toga je njegova smrt i djelovala tako šokantno na sarajevsku kulturnu javnost što se ogleda i u činjenici da je “Oslobođenje” na prvoj stranici donijelo vijest o njegovoj smrti, što, možda, ni jedan glumac prije njega nije doživio. Danima su potom zapisivane izjave brojnih javnih i kulturnih radnika o Borisovoj umjetničkoj veličini. Tu zatečenost njegovom smrću je, vrlo sugestivno, izrazio Josip Lešić: “Uveče je zazvonio telefon. Vijest je bila kratka i porazna: Boris je umro prije pola sata! Kako? Šta se desilo? Zar je moguće?! Pa prije podne sam bio na generalnoj probi Gogoljeve “Ženidbe” i gledao ga u kostimu s maskom kako pokušava da oživi komični lik Ivana Pavloviča. Sjećam se da me je interesovalo kako će se snaći u ulozi koja je bila izvan njegovih glumačkih afiniteta”. Nešto dalje će o njegovoj glumačkoj ličnosti ovaj kazališni znalac reći i ovo:

Boris Smoje je umro u punoj zrelosti, u trenutku kad je pred njim stajala čitava galerija još neosvojenih i neostvarenih likova. Tridesetgodišnje iskustvo odjednom je počelo da donosi potpuno nove glumačke valere. Sjetimo se samo sa koliko je šarma, sugestivnosti, komike, briljantnog smisla za detalj i nijansu igrao ulogu Šarla u Vitracovoj komediji Victor ili djeca na vlasti (glumačka nagrada na prvom festivalu bosanskohercegovačkih pozorišta u Jajcu 1971.). pred njim je zaista bio novi svijet i nove mogućnosti.

O njegovoj su smrti i drugi listovi tadašnje Jugoslavije izvještavali svoje čitatelje, a jedna od poštovateljki Borisove umjetnosti, Marženka Milošević, napisala je pjesmu naivne retoričnosti:

Kao svjetla zraka na sceni si sjao,
ljepotom svoga glasa mnogo si nam dao,
kreacija bezbroj ostavljaš za sobom,
stoga danas mnogi tuguju za Tobom.

Boris Smoje je rođen 1920. godine u staroj splitskoj obitelji u kojoj se očuvala tradicija da im korijeni potječu od nekih francuskih doseljenika. Ocu mu je bilo ime Ante, a majki Tonka iz obitelji Mitrović. Pa ipak, iako je sve izgledalo idilično, životna je drama počela vrlo rano: otac, nemirna duha i sklon avanturi, napušta obitelj kad je Borisu bilo nepune dvije godine i odlazi u Argentinu. Majka, beskrajno strpljiva, čekala je nekoliko godina da joj se muž vrati, za koje joj je vrijeme sin živio bez imena – bit će kršten tek u osmoj godini i dobiti ime Boris. Rastao je uz majku i stariju sestru. Glavnu skrb o Borisu preuzele su obitelji majčinih sestara, njih četiri i majčin brat koji je bio tada direktor Jadranske plovidbe na Rijeci. Boris ipak nije dopuštao da se drugi staraju o njemu, jer kao sedamnaestogodišnjak kreće za svojom zvijezdom. Pritom su mu i neke pogodnosti išle na ruku: izgleda da je, u virjeme njegove odluke da sam krene svojim putem, u Splitu gostovalo Osječko kazalište. On se odmah uključio u njegov rad, da bi se potom uputio u Zagreb. Danas je teško u punoj mjeri rekonstruirati njegov boravak u Zagrebu pa se, stoga, oslanjamo na prisjećanja njegovih srodnika. Po tim prisjećanjima Boris je u Zagrebu usmjeravan na takozvanu salonsku glumu, što je pogodovalo njegovoj gracioznoj i gospodstvenoj staturi, nekonvencionalnoj ljepoti koja se nije zasnivala na plastičnim crtama lica već na njihovoj čvrstoći kao da su isklesane u kamenu, s izražajnošću svih elemenata lica, sa sonornošću glasa umekšana govornom melodikom splitskog žargona, i geste koja je, po svojoj izvornoj naravnosti, imala nešto od ritmične dograđenosti. Ali se ne smiju previdjeti ni ličnosti u čijem se društvu kretao. Bili su to Jozo Laurenčić, Viktor Starčić, Nevenka Urbanova, Lovro Matačić, Vjekoslav Afrić, Ljubiša Jovanović.

Nakon tri godine vratio se u Split. Zapis o njemu nalazimo u Spomenici izdanoj prigodom svečanog otvorenja Hrvatskoga narodnog kazališta krajem prosinca 1940. godine “Kao srednjoškolac – piše tu – ulazi u kazalište i sudjeluje u radu osječkog kazališta na gostovanju u Splitu, i Splitskih kazališnih dobrovoljaca. Tri godine provodi kao volonter na radu u zagrebačkoj drami, sada je u Splitu inspicijent i glumac, kojem mladost daje nadu u razvoj”.

U Splitu se nije dugo zadržao, tek nešto oko pola sezone. Imamo podatke o tri predstave u kojima je sudjelovao: 14. prosinca je nastupio u predstavi Splite, grade, za koju je projekt načinio Vojmil Rabadan. Nalazio se u skupini “Renesansne mladeži” s Ivanom Susarićem i Milošom Jeknićem. Sljedećeg je dana nastupio u četvrtoj reprizi Hamleta, kojega je na pozornicu splitskoga kazališta postavio Zvonimir Rogoz, a Boris je tumačio Guildersterna. 16. sječnja 1941. godine nastupa u drami Gene Senčića “Slučaj s ulice”, koju je režirao Vatroslav Hladić, scenograf je bio Milan Tolić, a Borisu je bila povjerena uloga Novinara.

Iz Splita je prešao u Banja Luku. Prema dozvoli za putovanje, koju su mu izdale talijanske vlasti u Splitu, u Banja Luku je krenuo 20. kolovoza 1941. godine. Bio je tek dvadesetogodišnjak, ali je već za sobom imao i izvjesno iskustvo. U Banjoj Luci je proveo dvije sezone. U prvoj sezoni je ostvario sljedeće uloge: Tepko u predstavi “Žaromil” Ruže Petelinove; Avdo u “Mošćanice, vodo plemenita” Rasima Filipovića, Georga u “Čovjek koji je vidio smrt” Viktora Eftimiua; Egista u “Scampolu” Maria Nikodemia, Dr. Marića u “Parnom stroju” Františeka Svobode, Balinta u “Riđokosoj” Šandora Lukaczija; Fabinga i Vodopije u “Sirotici” Lutdviga Krenna i Karla Lindaua; Kao karakterni glumac pojavio se u predstavi “On i njegova sestra” Bernarda Buchbindera. Bio je to repertoar koji nije pružao veće mogućnosti za iskazivanje stvarnih stvaralačkih mogućnosti i, osim dječje predstave “Žaromil” i folklorne drame “Mošanice, vodo plemenita”, ostale su predstave temeljene na stranom površnom repertoaru, vodviljima kojima se pokušavalo dodvoriti neizgrađenome ukusu tadašnjega banjolučkoga gledateljstva.

Prva premijera u narednoj, 1942/43. godini, koliko se moglo trenutačno utvrditi, bila je premijera “Zlatareva zlata” u režiji Tomislava Tanhofera i scenografskoj obradbi Jurja Driženka. Boris Smoje je igrao Lermana. Premijera je izvedena 30. rujna. Sljedeća je premijera održana 28. listopada, a na pozornici se našla Schillerova drama “Spletka i ljubav”. Te predstave Josip Lešić uopće nema registrirane u svojoj monografiji o banjolučkome kazalištu. Boris je tumačio Ferdinanda, a u kritičkom zapisu lista “Ustaška mladež” u Banjoj Luci zapisano je: “Divna igra Olge Hajder, Borisa Smoje, Alberta Di Cecco, Ljudevita Galica, Lucijana Lattingera, Manje Figenwald-Driženko i ostalih… Oduševila nas je i priredila nezaboravni umjetnički užitak”. Teško je povjerovati u ovako intonirani kritički zapis, ali je sigurno da kritičar, makar kako mu prag kritičnosti bio nizak, ne bi smio, s takvom eklatantnošću, govoriti o uspjehu predstave ako tog uspjeha ipak, barem u osnovi, nije bilo. Sljedećeg mjeseca, 25. studenoga, na banjolučkoj je pozornici izvedena i opereta u tri čina “Barun Trenk”, za koju je glazbu napisao Srećko Albini, režirao Anton Harastović, dirigirao Ivan Slaby, a Boris Smoje tumačio Glasnika. Sljedeća je premijera bila drama Franje Jovića “Bošnjaci”, koju, također, profesor Lešić nije registrirao u Monografiji, iako ju je zapisao u svojoj knjizi “Jedan vijek BiH drame”. Glazbu je za “Bošnjake” napisao Ivan Slaby, a Boris Smoje je tumačio Marijana Josipovića.

Krajem istog mjeseca na pozornici će se naći i “Charleyeva tetka”, komedija u tri čina Thomasa Brandona, gdje se, kao redatelj ponovno pojavljuje Tomislav Tonhofer, a scenograf je Juraj Driženko. Boris će tumačiti lik Jacka Chesneya.

U narednoj će godini uslijediti još nekoliko premijera. Bit će izvedena drama Ahmeda Muradegovića “Rasemin sevdah” o čijoj smo izvedbi našli kratki zapis upravo o kreaciji Borisa Smoja, u kojoj se kaže: “Posebnu pažnju zavređuje Smoje koji je tešku ulogu Reška dao s mnogo razumijevanja”. Slijedila je, potom, drama Gene Senčića “Neobičan čovjek” u režiji Antona Harastovića, u kojoj je Boris Smoje tumačio Tajnika. Pri kraju su sezone izvedene jopš tri premijere u kojima je Boris Smoje bio angažiran. Tako su 28. travnja izvedeni “Graničari” Josipa Freudenreicha u režiji Milana Orlovića, a Borisu Smoju je bila dodijeljena uloga ađutanta Uljarevića. Posljednjeg su mjeseca ove sezone, u lipnju 1943. izvedene dvije premijere: 9. lipnja je izvedena drama Branka Špoljara “Iza ponoći” u režiji Lojzeta Štandekera, u kojoj je Boris Smoje tumačio lik ing. Slavkovića, a 23. lipnja bit će postavljena drama Ivana Stodola “Kariera”, u kojoj će Boris tumačiti Komesra redarstva.

Iako je to danas teško provjeriti, ipak postoje indicije da je, u jednom trenutku, Boris Smoje bio osumnjičen od ustaških vlasti u Banjoj Luci kao partizanski suradnik i da je pripremano njegovo uhićenje. Doznavši to, izvjesna ga Bahra Tokmo obaviještava, i on se, uz pomoć prijatelja, uspijeva izvući iz Banje Luke i vratiti u Split.

Iz dokumentacije je vidljivo i to da je Boris Smoje 21. prosinca 1941. godine dobio desetodnevni dopust da iz Banje Luke ode u Split kad se, najvjerojatnije, oženio glumicom Brankom Kučan. Iz tog braka će se roditi sin Vanja, koji će, godinu dana pred Borisovu smrt, prilikom posjeta Sarajevu, izvršiti samoubojstvo tako da Boris njegovu smrt neće moći preboljeti.

Dvije sezone, provedene u Banjoj Luci, pridonijele su, nesumnjivo, njegovu stvaralačkom sazrijevanju, budući da se radilo o mladom čovjeku. Svaka predstava, bilo kojeg žanra bila, za njega je bilo propitivanje vlastitih mogućnosti, stjecanje sigurnosti i nužne samosvijesti u kojoj se, s podjednakom snagom, ogledalo i praktično iskustvo, a ne kroz školsko dograđivanje. I, reklo bi se, gotovo sudbinski, kada je trebalo srediti sve ono što se u njemu nakupljalo kroz neposredno iskustvo, a ne kroz školsko dograđivanje, on se vraćao u Split! To je učinio nakon početnih iskustava u Zagrebu, sada je to dolazilo nakon već izgrađena svog stvaralačkog profila iz kojeg je trebalo izvesti one bitne rezultate nakon kojih je mogao nastupiti sa svom svojom stvaralačkom uobličenošću.

O splitskom razdoblju, koje je bilo svedeno samo na jednu sezonu, 1943/44. ne možemo temeljitije govoriti, napomenut ćemo da je posebno bio vezan za dramski studio u Splitu i da je nastupao ne samo kao glumac već i kao redatelj. Iz dokumentacije, koju nam je dala na uvid njegov supruga Nera, našli smo i nekoliko plakata, najvjerodostojnijih dokumenata, iz kojih je vidljivo da je nastupao u komediji “Dva tuceta crvenih ruža”, tada popularnog talijanskog komediografa Alda Benedettija, zajedno s poznatom sarajevskom glumicom Azaleom Đačić. Početkom 1944. godine na repertoaru Dramskog studija se našao “Dundo Maroje”. Redatelj je bila Azalea Đačić, a istovremeno je tumačila i Petrunjelu, dok je Boris Smoje igrao Mara. A onda je uslijedila komedija Brandona Thomasa “Charleyeva tetka” u kojoj je Boris već nastupao u Banjoj Luci. U postavci u Splitu on se pojavljuje i kao redatelj. Kao glumac tumačio je lik Jacka Chesneya, kojega je tumačio i u Banjoj Luci. Zanimljivo je da je, prilikom trećeg izvođenja ove komedije, kada je došlo do izmjene glumaca, Boris ustupio svoju ulogu Franji Perojeviću, a on se prihvatio tumačenja lika lorda Francourta Babberleya.

Međutim, najznačajniji projekt, izveden u ovoj sezoni u splitskom Dramskom studiju, bila je tragedija Fridricha Schillera “Spletka i ljubav”. Boris Smoje je ponovno u ulozi redatelja, ali i tumača čvorišne ličnosti – Ferdinanda, nositelja osnovne ideje, ideje čistote pročišćavane ljubavlju prema nježnoj orguljaševoj kćerci Luisi Müller, protiv čega se buni njegov otac, predstavnik iskvarene aristokracije, pa ljubavnici nalaze jedino moguće rješenje – u smrti, popivši otrov iz istog bokala. Ovoj smo ulozi posvetili nešto veću pozornost zbog onoga što je slijedilo: Intendant Hrvatskoga dramskog kazališta u Sarajevu Ahmed Murdbegović uveo je u praksu povremeno pozivanje značajnih glumačkih ličnosti iz drugih kazališnih sredina da gostuju u pojedinim predstavama koje su se nalazile na repertoaru ovog kazališta. Tako se i Boris Smoje, krajem svibnja 1944. godine, obreo u Sarajevu i na prvoj reprizi nastupio upravo u Schillerovoj tragediji kao tumač Ferdinanda (na premijeri je Ferdinanda tumačio Mile Pany). O tom je Borisovu nastupu sačuvan i plakat na kojem je naznačeno da “gostuje Boris Smoje, član splitskog kazališta”, a kazališni kritičar Vladimir Jurčić je u tisku to registrirao. Iz Juričićeva pronicljiva zpisa doznajemo o manama i o kvalitetama Borisovim. Evo što je o Borisovoj kreaciji zapisao:

U ulozi Ferdinanda upozorio nas je Smoje na stanovite odlike svoga talenta, kao što su pali u oči nedostaci, propusti nedotjeranost njegovog oblikovanja. Intenzitet Smojine kreacije za sada je posve u vanjskim izražajnim sredstvima, više u patetici nego li proživljenosti, više u naučenoj teatralnosti, nego li u intimnom saživljavanju.

Smoje bi se lakše snašao u ulozi ljubavnika (salonske komedije, realistička djela), ali zasada nikako ne u okviru ukočenih i određenih dramskih djela, za čiju je izvedbu potrebno detaljno poznavanje stila glume, koji ne može redatelj sustavno izložiti u svojim napomenama.

Smojin glas je ugodan, ali još nije u njegovoj vlasti, pa se događa, da ga glas iznevjeri u najodsudnijem momentu.

Iz Jurčićeva analitičkog zapisa pred naše oči izlazi jedan mladi dramski umjetnik u punoj svojoj plastičnosti, s jasno omeđenim prostorom u kojem je trebalo još sazrijevati, još više širiti svoju stvaralačku paletu, od salonskog glumca, za što se, kako smo vidjeli, pripremao još u Zagrebu, do tragičara kakav je bio njegov Ferdinand u “Spletki i ljubavi”.

Ovaj ga je debi opredijelio da je ostao u Sarajevu, gdje se već u narednoj sezoni uvrstio među glavne aktere sarajevskog kazališta u kojem je djelovalo nekoliko izuzetnih stvaralačkih ličnosti (Jelena Kešeljević, Avdo Džinović, Miro Kopač, Safet Pašalić, Luka Delić, Esad Kazazović, Nikola Hajdušković, Jolanda Đačić), i naći će se u podjeli prve predstave u sezoni 1944./45. Bila je to drama Josipa Kosora “Požar strasti”, u kojoj je tumačio, istina, epizodnu ulogu, ali je Vladimir Jurčić bio ponukan zabilježiti da je “Smoje izvrstan kao slijepac”.

Sljedeći angažman će imati u drami Frana Galovića Tamara, nadahnutoj motivima iz poeme Mihaila Ljermontova. Bila je to, zapravo, komorna igra sa svega tri lica, dva ženska i jednim muškim, kojoj kritičari nisu posvetili posebnu pozornost. Odmah, potom, naći će se u drami iz sarajevskog povijesnog života “Dva Morića – dva Pašića”, koju je napisao Jakša Kušan, a režirao Vaso Kosić. Tumačit će janjičarskog agu, epizodnu ulogu koja je samo upotpunjavala opću sliku povijesnih zbivanja oko ubojstva braće Morića. Nakon toga će nastupiti u drami Marka Foteza “Četvorka”, u drami Maxa Halbea “Mladost”, u kojoj je, po riječima kritičara Ive Vladila, tek djelomično zadovoljio i, najzad, najznačajniji pothvat u ovoj sezoni bit će mu nastup u ulozi Cassija u Shakespearovu “Otelu”. I o ovoj je njegovoj kreaciji Vladimir Jurčić ostavio zanimljiv zapis:

Smoje se dobro snašao u ulozi plemenitog poručnika. Istina, bio je nešto ženskasto čipkast, s premalo muževnosti, ali je napose lijepo djelovao u susretu s Dezdemonom. Pijanstvo mu nije bilo uvjerljivo.

Svršetkom Drugog svjetskog rata i dolaskom Centralne pozorišne grupe Bosne i Hercegovine u Sarajevo, nastupa novo razdoblje u povijesti sarajevskog kazališta koje će morati preživljavati nove ideološke zahtjeve, tražiti nove mogućnosti svoga potvrđivanja i dokazivanja o svojoj funkciji bez obzira što su se “carstva mijenjala”. Najveći dio ansambla se sjedinio sa skupinom glumaca Centralne pozorišne grupe i nastavio svoj hod. Među njima se nalazio i Boris Smoje. Dotadanji je repertoar bio suspendiran, a na sceni Kazališta se izvode predstave koje su već izvedene u Jajcu, bilo onakve kakve su se davale na terenu, ili s određenim promjenama. Tako, recimo, u izvedbi Nušićeva “Sumnjivog lica”, 13.5.1945. godine, pored Nikole Hajduškovića, Luke Delića, Milana Lekića i Faika Živojevića, nastupio je i Boris Smoje u ulozi Đoke. A kada je počela nova sezona 1945/46. (otvorena Gogoljevom “Ženidbom”), Boris Smoje će nastupiti u drugoj premijernoj izvedbi “Roditeljskom domu” Valentina Katajeva (u “Najezdi” Leonida Leonova, izvedenoj 22.6.1945. Boris je imao beznačajnu ulogu “Momčeta u šinjelu”). O premijernoj izvedbi je pisao Ilija Kecmanović, ali bez one analitičke prodornosti koju smo sretali kod Vladimira Juričića, pa, stoga, nema i onih plastičnih zapažanja od kojih smo, i nakon ovolike vremenske distancije, mogli predočiti sebi uvjerljivu sliku o stvaralačkom Smojevu pothvatu u određenim ulogama. Ipak, navest ćemo ono što je Kecmanović zapisao: “Boris Smoje (Vasja) dao je pretežno ujednačenu i dobru kreaciju svoje uloge. Uspjeli su mu naročito finiji prijelazi nametnuti razvojem drame i njegove uloge u njoj. Sukob između njega i Zine za ručkom nije najsretnije akcentiran”.

S ovom je predstavom nastupilo treće razdoblje stvaralačkog razvitka Borisa Smoja, nastupalo je vrijeme njegova iskoračenja iz mladićkog doba, približavao se trenutak prvog desetljeća njegova boravka na pozornici od Zagreba, preko Splita, Banje Luke do Sarajeva. Ako je Vladimir Jurčić u svojim pronicljivim kazališnim raščlambama uviđao i neke nedograđenosti u Borisovu oblikovanju likova, to je samo značilo da se on intenzivno razvijao, da je neposredno, kroz predstave stjecao znanja, uobličavao sebe kao umjetnika koji će, u punoj svojoj zrelosti, biti u samom glumačkom vrhu tadašnjeg jugoslavenskog glumišta koje je, nesumnjivo, bilo izuzetno zahtijevno. U takvom stvaralačkom habitusu provest će još četvrt stoljeća: tri će sezone boraviti u Beogradu, dok će sve ostalo vrijeme biti angažiran u sarajevskom kazalištu.

Vrijeme se razrastalo u umjetniku, u njegovu četvrtu dimenziju, ispunjavalo ga smislom, ali je umjetnik uspijevao očuvati i svoju izvornost, onu izvornost s kojom je i iskoračio na pozornicu, još nedorastao, kao sedamnaestogodišnjak. Bio je Boris Smoje samonikla mladica na imaginarnom stablu umjetnosti, samu je sebe pothranjivala, gojila i razvijala.

Nastupala je nova epoha koju je sa sobom donijela tzv. socijalistička revolucija, s vlastitim duhovnim čvorištima kroz koje je trebalo proći. Boris Smoje je, priličnom sigurnošću, uspio prijeći svoj Rubikon. U prvoj poslijeratnoj sezoni na scenu je izlazio šest puta u novopostavljenim djelima. To su bili, pored već psomenutih, “Misija mister Perkinsa u zemlji boljševika” Aleksandra Kornejčuka, Shakespearov “Otelo”, dječija igra “Ivica i Marica” Adelaide Vet, Molliereov “Škrtac” i njegov “Tartuf”. Repertoar je, mora se priznati, bio na zavisnoj visini, a redatelji su mu bili: Vaso Kosić, Lidija Mansvjetova i Nika Milićević.

Međutim, u sljedeće tri sezone, iz razloga koje nismo uspjeli razjasniti, Boris Smoje će biti uistinu rijetko angažiran, tek jedanput u tijeku sezone. Tako, u sezoni 1946/47. Nastupit će smao u drami “Večer u Sorentu” Ivana Turgenjeva, u narednoj sezoni u Kulenovićevoj “Djelidbi” (koja će biti skinuta s repertoara odmah nakon premijere), a u sezoni 1948/49. bit će angažiran dva puta – u drami “Duboko je korijenje” Jamesa Gowa i D'Usseaua i u Moliereovu “Don Juanu”.

Kako smo već istaknuli, kazališna je kritika bila neredovita i s naglašenim literarnim značajkama. Neredovitost kritike je pridonijela da su brojne predstave nestale iz vidnog kruga svih koji se, na bilo koji način, bave kazalištem. Predstava “Duboko je korijenje” čini izuzetak: na njezinu je izvedbu reagirano u nekoliko navrata. U časopisu “Život” o njoj je pisao Ahmed Hromadžić, a u časopisu “Brazda” Nedo Zec.

Drama razmatra problem rasne diskriminacije u Americi domah nakon Drugoga svjetskog rata. Osnovno je čvorište svijest mladog američkog poručnika koji se viteški borio protiv fašizma, ali kada se vratio u svoju crnačku sredinu, zatekao je isto stanje kao i prije rata. Sukob se razvija na relaciji mladog osviješćenog američkog poručnika crne puti i obitelji senatora Lengtona u čijoj kući radi poručnikova majka kao ropkinja. Dramska se tenzija pojačava i činjenicom da u samoj senatorovoj obitelji dolazi do polarizacije: na jednoj je strani on sa starijom kćeri, dok se mlađa kćer priklanja poručniku čije je, inače, ime Bret Jams. Breta je upravo tumačio Boris Smoje.

Oba se kritičara, i Zec i Hromadžić, slažu u tome da je Smoje samo djelomice uspio oživjeti lik poručnika Breta iako su polazili sa različitih stajališta. Iz raščlambe teksta, redateljskog postupka i odnosa glumca prema svojem liku, jasno se daje naslutiti da je Nedo Zec svoje kazališne kriterije izgradio na teoriji uživljavanja Stanislavskog. On, otprilike, tako i zaključuje o Smojevoj kreaciji:

Boris je Smoje uspio samo djelomično ostvariti ovaj složeni lik Breta, koji je, bez sumnje, veoma težak i za najiskusnijeg prvaka drame. Umjesto da se pokuša uživjeti barem u izvjesne tananosti ovog lika, on je od prvog nastupa na sceni pa sve nadalje nastojao dominirati iznad ostalih – svojim krutim ispršenim stavom, pomalo nadmenom grimasom i nepotrebnim isturanjem pred rampom. Ipak, je uspio pružiti nekoliko uvjerljivih scena s Alisom (starijom Senatorovom kćeri) i sa Nevi (mlađa kćer). Smoje ima u sebi i mekanijih izražajnih mogućnosti, toplijih akcenata, i te bi svoje osobine trebao više njegovati i iskoristiti u svojoj interpretaciji. Ozbiljnim produbljivanjem on će moći postići mnogo potpunija i umjetnički bogatija ostvarenja na sceni.

Sud Nede Zeca o Borisu Smoju je zanimljiviji po onome što mu on upisuje kao mane jer se upravo u tim elementima zrcali osebujnost njegova dara: on je gromadan, nepresušive energije, teži za dominacijom, prostor scene u kojem se on osjeća najsigurnije, jest njezin prednji dio, prostor u kojem je svjetlo najintenzivnije i u kojemu je on sam na rubu uspjeha i pada. On želi da gledatelj primjećuje pokret svakog mišića na njegovu licu, da primijeti s kolikim naporom on obuzdva svoju kretnju sve dotle dok ne eksplodira i svoj iskaz ne dovede do moćne ekspresije. On nije umjetnik nijansi, blagih prelijeva, već naglih promjena stanja, jukstaponiranja podjednako energičnih elemenata iskaza u najneposredniji odnos, kao što slikar snažnog duktusa slaže raznorodne boje, ali istog unutarnjeg intenziteta. Takvim stvaralačkim sustavom, svakako, umjetnik uvijek dovodi sebe u poziciju da svome liku nametne i suviše osobnih individualnih značajki, da prisili lik da se preseli u njegovu osobnost i postane komponenta njegova životopisa. Stoga je sud Ahmeda Hromadžića, koji svoje suđenje o teatarskom činu nije zasnivao na unaprijed stvorenim shemama već ga je zasnivao na vlastitom razumijevanju scenskoga čina, bliži istini o kreaciji Borisa Smoja, iako se njegov sud, čak i u nijansama, podudara sa sudom Nede Zeca. “Boris Smoje je u ulozi crnca Breta uspio mjestimično postići potrebno umjetničko ostvarenje, ali na mahove njegov nastup djeluje kruto, tumačenje teksta kod njega je više zasnovano na deklarativnoj patetici nego na dubokom unutarnjem proživljavanju uloge Crnca”.

U sljedećoj sezoni, 1949/50. Boris Smoje će se pojaviti u dvjema dramama Branislava Nušića: “Pokojniku” (kao Ljubomir Protić) i dramoletu “Pod starost”, zatim u satiričnoj igri Skendera Kulenovića “Zbor derviša” i u drami Branka Ćopića “Major Bauk”. U sezoni, pak 1950/51. Smoje će se naći u četiri premijerne izvedbe, najprije u Mollièreovu “Uobraženom bolesniku” kao Cleant, zatim u drami Johna B. Priestleya “Inspektor zvoni”, u drami Hamze Hume “Tri svijeta” i, na kraju, u drami Milana Đokovića “Raskrsnica”. Nakon toga će postupiti kao i niz drugih glumaca s ovoga prostora: zaputit će se u Beograd i pristupiti ansamblu Beogradskog dramskog teatra. U njemu će provesti tri sezone. Njegov puni angažman u ovom kazalištu iziskuje temeljitije istraživanje. Ono, pak, što nam je trenutačno dostupno, to su dosta brojni kritički prikazi tiskani u dnevnim listovima i tjednicima. Jedna od predstava u kojoj se pojavio bila je drama Normana Krasne Draga Rut. Redateljsku postavku je obavio Marko Fotez, a za igru Borisa Smoja je rečeno da je on svoj glumački napor bio usmjerio na to “da maskom postigne sličnost s glumcem koji u filmu tumači rolu Alberta”. Iz tiska doznajemo da je Smoje nastupio i u dramatizaciji romana Fjodora Dostojevskog “Zločin i kazna” kao Ilja Petrovič, a odmah zatim u drami dvojice američkih dramskih pisaca Bena Hehta i Charlesa McArtura “Naslovna strana” koja govori o nevoljkom novinarskom životu. Jednoga od njih, u alternaciji s Radom Markovićem, novinara Stantona, tumačio je Boris Smoje i svojom kreacijom pridonio da s nekoliko drugih dramskih stvaratelja (Mihailo Viktorović, Vladimir Stojiljković, Predrag Laković), “svaki s ponekom jače naznačenom karakternom crtom, ilustriraju svi zajedno tipičan lik prosječnog američkog novinara”, kako je u svome prikazu zapisala Olga Božičković.

Boris Smoje će se pojaviti i u Krležinu “Vučjaku” s redateljskom postavkom Predraga Dinulovića, ali iz prikaza Čede Kisića u “Borbi” nismo uspjeli odgonetnuti koju je ulogu Smoje tumačio. Posebnu pozornost kritike privukla je predstava “Noći gnjeva” suvremenoga francuskog pisca Armana Salacroua. Zanimanje je, nesumnjivo, pojačano i činjenicom da je premijeri prisustvovao i sam pisac. Jedan je od kritičara bio Milenko Misailović koji je, u “NIN”-u, za Borisa Smoja rekao:

Boris Smoje, tumačeći najnegativniji lik u komadu – narodnog izdajnika – uspeva da ostvari nekoliko impresivnih momenata kako u gesti tako i u govornoj intonaciji (kad prvi put dolazi u dom Bernara). Međutim, njegova uloga – uzeta u celini – zahteva veliki razvoj da bi svojim kvalitetima osetnije upotpunila predstavu”. U ulozi kritičara pojavio se i Hugo Klajn koji je o Borisovoj kreaciji govorio s naglašenom kritičkom distancijom tvrdeći da Boris nije uspijevao oživjeti lik podlaca “koji je za života umeo da se snađe, dok se posle svoje smrti ne interesuje za žive.

Na isti je način propraćena i scenska postavka drame Jožefa Debrecenija Smjena. Hugo Klajn je, u tjedniku “Revija”, zapisao za kreaciju Borisa Smoje sljedeće:

Boris Smoje u teškoj ulozi fašističkog protivnika Šandorovog (odvjetnik i komunist, tumačio ga je Ljuba Tadić) i Ante Pejić u ulozi bogoslova koji govori samo citate iz Svetoga pisma – bili su nenametljivi, ali i bez mnogo snage i izrazitosti.

Momčilo Milankov, pak, u svojoj kritici, tiskanoj u “Mladoj kulturi” bio je znatno izdašniji:

Na istoj visini bila je odmerena, sugestivna i vrlo određena igra Borisa Smoja kao Volfa. On je imao najteži zadatak: da od prilično crno-belog fašiste načini čoveka koji pati, koji se bori i koji ima ponosa. Sigurnom glumačkom tehnikom on je savladao ono što je izgledalo teško izvodljivo.

U prikazu izvjesnog D. Dragovića, u sumarnoj ocjeni, kreacija Borisa Smoja je stavljena u istu razinu s kreacijama Ljube Tadića, Ksenije Jovanović i Miodraga Popovića. Skrećemo pozornost na još jednu kreaciju Borisa Smoja u njegovom beogradskom razdoblju. Bila je to uloga Pola u drami Johna B. Priestleya “Otkad postoji raj”. Komedija se razvijala kroz djelatnost tri bračna para. Drugi su par tumačili Boris Smoje (Pol) i Danica Mokranjac (Rozmeri). U njihovoj je igri bilo “upečatljivih mesta” s tim što je “Boris Smoje bio izrazitiji u scenama gde je trebalo izraziti ravnodušni stav prema Rozmeri”, dok je već spominjani D. Dragović zapisao da su Smoje i Mokranjčeva uspjeli prikazati sve faze bračnih odnosa i da su “svojim raznovrsnim predstavljačkim sposobnostima mogli s puno humora ilustrirati pričanje Predraga Tasovca i Olge Ivanović (bračni par – komentatori) o istini jednog bračnog života”.

Potom se ponovo vratio u Sarajevo. Nova sezona, 1954/55. u Sarajevskom narodnom pozorištu počela je izvedbom izvanredne drame Tenneeseea Wiliamsa “Ljeto i dim”, zasnovane na sukobu duha i tijela, požude i ideala, senzualizma ljeta i spiritualizma zime, ali i na ljudskom licemjerju kojim se remete ustaljeni odnosi i ljudi, žrtve licemjerja bivaju izloženi iskušenjima koja dovode do novih vizija i prelomljenih perspektiva. Žrtva je mlada djevojka, odgajana u patrijarhalno zatvorenoj obitelji i u strogom puritanskom duhu, a nositelj duha licemjerja je mladi liječnik koji je zavodi, a potom, kada se djevojka, nakon posrnuća, nađe u kalu razvrata, počinje izigravati mladića podložnog poštovanju strogih moralnih načela. Ove su dvije zamamne uloge bile povjerene novoangažiranim glumcima u Kazalištu – Mirjani Kodžić, koja je došla iz Novog Sada i Borisu Smoju, koji se, nakon četiri sezone, ponovo vratio u Sarajevo. Redatelj je bio Boro Grigorović i kritika mu je zamjerala da je suviše inzistirao na poetskom ključu ove drame. Teško je reći s ove, gotovo polustoljetne udaljenosti, je li kritika osuđivala upravo ono što je drami i predstavi davalo onaj dignitet kojim se ona dugo pamtila. Kritici se, međutim, mora odati i priznanje da je ostavila dosta temeljite zapise o ostvarenjima glumaca, napose Borisa Smoja. Taj zanos možemo iščitavati i u sumarnom zapisu Čede Kisića koji je istaknuo:

Bilo je lijepih trenutaka kod svih glumaca u ovoj predstavi, bilo je nečega ponesenog i uživljenog kod Mirjane Kodžić (Alma), Marije Aljinović (Neli), Borisa Smoja (Džoni), Safeta Pašalića (Vajnmiler), Vesne Prodanov (Roza Konzales), Elke Macol (Gospođa Baseti), posebno kod Olge Babić (gospođa Vajnmiler) koja je izvela čitavu jednu nadahnutu orkestraciju psiholoških nijansa.

Znatno je određeniji bio kritičar I. S. (Isak Samokovlija) koji je za kreaciju Borisa Smoja rekao:

Boris Smoje, kome je ovo, poslije povratka iz Beogradskog dramskog, takođe prvi sarajevski nastup, imao je možda najtežu rolu. Zato je, možda, i pored nekoliko odlično danih mjesta, njegova gluma ostala nepotpuna: njegov Džon bio nam je uvjerljiv samo dok je pio – onaj Džon: skoro psihopatska ličnost – ali onog drugog Džona koji, od početka drame, živi u tom promašenom alkoholičaru, onog Džona koji se nalazi ispred, mnogo ispred granične linije psihopatološkoga – nismo dovoljno osjetili.

Sljedeća drama u kojoj je nastupio Boris Smoje bila je drama Johna Patricka “Čajdžinica”. Radnja se zbiva na otočju Okinave gdje su Amerikanci poslali svoje misionare radi poučavanja domorodaca, a oni, trpeljivi i već navikli na okupatore, više vole svoje čajdžinice u kojima prate “lepršave plesove svojih gejši”, Lotosova Cvijeta. U predstavi je, svojim stvaralačkim umijećem, trijumfirao Luka Delić, ali, uz njegovu kreaciju, “Smojev Fizbi (jedan od američkih kapetana) je najbolje glumačko ostvarenje predstave”, Fizbi, koji je bio “neuravnotežen, dobroćudan i prešutno opčinjen magičnim bravurama Lotosova cvijeta”, zapisao je kritičar, potpisan inicijalima “G.S.” Drugi kritičar, Miodrag Bogićević, pak, tvrdio je:

Najvrjednije ostvarenje predstave bio je kapetan Fizbi u interpretaciji Borisa Smoja. Nalazeći pravu mjeru u komičnim situacijama, s tipično američkim oznakama snalažljivosti i ekstravagancije, on je realistički prišao ličnosti Fizbija i uspio napraviti prirodan i neprimjetan razvoj kroz čitavu skalu osjećaja najraznorodnijeg karaktera”. Treći kritičar, Luka Pavlović, zadovoljiti će se dosta suhoparnom i, u biti, neodredljivom definicijom da je Boris Smoje svome liku osigurao “dobru mjeru uvjerljivosti.

Usporedno s pripremom “Čajdžinice”, u sarajevskom i bosanskohercegovačkom, pa čak i na ex-jugoslovenskom prostoru, odvijao se jedan veličanstven čin: formiranje avangardnog Malog pozorišta, u kojem su se trebale oploditi sve moderne kazališne tvorevine svjetskoga glumišta. Prva predstava koja se našla na repertoaru bila je drama Hansa Tiemayera “Mladost pred sudom”. Redatelj je bio Jurislav Korenić, Borisu Smoju će biti povjerena uloga Suca, i tako će u daljnjem toku svoga stvaranja Boris Smoje usporedno nastupati i u Narodnom i u Malom pozorištu, kako se, u prvo vrijeme nazivao kasniji Kamerni teatar. I u trećoj postavci ovog kazališta, u predstavi “Pobuna na Caineu”, dramatizaciji istoimenog romana Hermana Wouka (Jurislav Korenić je i ovaj put bio redatelj), Boris Smoje je tumačio odvjetnika iz Greenwooda. Kritičar je bio zadovoljan nizom kreacija, apostrofirao je interpretaciju Rejhana Demirdžića, “ali uloga koju bismo, međutim, stavili iznad svih, bila bi uloga branitelja Barni Greenwooda koju je ostvario Boris Smoje”. A potom je nastavio:

Malo je reći da ona ide u red najboljih glumačkih realizacija Malog pozorišta. Zdravica u trećem činu, s divnim tekstom o Židovima, Greenwoodovoj majci, sapunu i Geringu, dana je snagom koja oduševljava gledalište.

U međuvremenu je ostvario i nekoliko uloga u Narodnom pozorištu, među kojima je lik Harolda Gofa u drami Irwina Shawa “Filip i Jona” i Dominika Revola u drami Marca Gilberta Sovajona “Eduardova djeca”, a nastupit će i u četvrtoj izvedbi Malog pozorišta u Shakespeareovu “Snu ljetnje noći”.

U drugoj svojoj sezoni Malo je pozorište izvelo dramu Georga Büchnera “Dantonova smrt”. Bilo je to jedno od blistavih ostvarenja Miše Mrvaljevića tumačeći Robespierrea, ali je kritičar Luka Pavlović gotovo polovinu teksta posvetio Borisu Smoju koji je tumačio Dantona:

Velik partner Mrvaljeviću bio je Boris Smoje, taj daroviti glumac koji svoju umjetnost najbolje iskazuje, čini mi se, upravo na komornoj sceni… Dovoljno je vidjeti njegova Dantona koji je i neupućenima mogao sugerirati jednu tako značajnu ličnost Francuske revolucije, kao što je ova o kojoj je riječ… Inače, u ovakvoj konstelaciji odnosa Smoje je svom Dantonu našao sigurno mjesto pod zapaljenim svodom revolucije. Ono svojstveno, dantonovsko epikurejstvo uspio je provesti do kraja, zadržavajući se nekim unutarnjim osjetilom na rubu melodrame u koju ovaj lik može tako lako otići. Nije to samo stvar rutine iskusnoga glumca. To je, prije svega, duboko poimanje uloge i njezino potpuno osvajanje sintetizirano s rijetkom sposobnošću neusiljena tumačenja (podvukao V.V). Smoje je izgradio Dantonovu ličnost, utisnuo joj snažan pečat iskrenosti i doživljaja, vidljivo materijalizirao jedno shvaćanje građanske revolucije i reinkarnirao jedno njezino razdoblje u kome je odjekivala predvodnička Dantonova riječ. U sceni očekivanja odlaska na giljotinu, Smoje je dostigao jedno malo savršenstvo, koje čitavom njegovu tumačenju daje još jednu kvalitetu više. U predsmrtnom ozračju, Smoje je velikim unutarnjim intenzitetom pripremio Dantonov polazak na stratište. S Mrvaljevićevim monologom u Konventu, ovo je drugi, ne manje snažni i ne manje veliki trenutak predstave.

Dvije-tri naredne sezone, iako se donekle pritajio u svojim stvaralačkim bljeskovima, Boris Smoje je, ipak, bio ustrajan na pozornici. Pomenut ćemo samo neke njegove uloge: Smajli Koj u “Velikom nožu” Odesta Kliforda, Čarls Barle u Nušićevu “Putu oko svijeta”, Pripovijedač u Brechtovoj “Majci Courage i njezinoj djeci”, Princ od Welsa u “Kinu” Dumasa i Sartrea.

A onda je uslijedila kreacija u jednoj drami koja je malo obećavala, u drami “Ljubav” Milana Đokovića. Čak ni sama uloga nije pružala mnogo: dolazila je s margine dramskih zbivanja. Ali je kritičar Luka Pavlović bio prinuđen zapisati sljedeće:

Boris Smoje je – i pored drugorazrednosti uloge – nadmoćan u svim scenama. Glumac s rijetkim smislom za lagano, neteatralno kazivanje fraze (njegovo svojstvo od ranije – prirodna konverzacija na sceni).

S Krležinim dramskom djelom Boris Smoje se ponovno sreo 1963. godine, kada je na sceni Sarajevskog kazališta postavljena njegova “Leda”. O predstavi su ostala dva kritička zapisa: Luke Pavlovića i Mirka Miloradovića. Luka Pavlović, pomalo telegrafski, zapisuje: “Oliver Urban Borisa Smoja bio je oličenje onog prividnog sjaja koji je, zapravo, siguran znak već trajućeg procesa glembajevskoga rasula. Siguran i suglasan boji bivšeg savjetnika, Smoje je svoju interpretaciju pretvarao, nerijetko, u puni i pravi zvuk jedne složene ličnosti kakva je Oliver Urban”. A Mirko Miloradović je istaknuo:

Olivera Urbana interpretirao je Boris Smoje naglašavajući u njemu više viteza nego lumpen intelektualaca. Kod njega je spomenuta svanovska autoironija bila jedva primjetna, ali je to nadoknađivao u onim scenama gdje Krležine ličnosti govore kao na posljednjoj ispovijesti.

Sam Smoje je o ovoj svojoj ulozi, i susretu s Krležinim likovima rekao:

… smatram da je Krležu veoma teško ostvariti na sceni i da je kod nas lakše igrati Shakespearea nego njega. Govorim to iz razloga što je Krleža naš veliki dramski pisac i što su ga naše velike pozorišne kuće, u Beogradu i Zagrebu, na primjer, davale i daju veoma uspješno, tako da već postoje potpuno izgrađeni likovi Urbana, Leona, recimo. Ja igram u ulozi viteza Olivera Urbana, koji je veoma složen lik i kojim Krleža završava svoju kroniku o Glembajevima.

U jednoj anketi u “Oslobođenju”, nekoliko godna ranije, na novinarsko pitanje da nabroji pet uloga koje bi želio ostvariti u svojoj karijeri, Boris Smoje je na prvo mjesto stavio upravo Olivera Urbana. Želje su se polako ostvarivale. Boris Smoje se lagano približavao svome glumačkom trijumfu: obilježavanju tri desetljeća svoga umjetničkog rada. Jedna velika stvaralačka karijera je stizala svome zenitu.

Posljednja, najplodonosnija faza umjetničkog stvaranja Borisa Smoja bila je podudarna s posljednjim desetljećem njegova života. Realizacija Olivera Urbana iz Krležine Lede, kojom je bila okončana prethodna dionica, bila je ona zadana razina s koje je krenuo u daljnja stvaralačka osvajanja, prelamana kroz trideset likova, ostvarenih u njegovu matičnom kazalištu – Narodnom pozorištu u Sarajevu, u Kamernom teatru, u radio-dramama Radio-Sarajeva, u televizijskoj seriji “Naše malo misto”. Likovi su bili najrazličitije profilacije u koje je ugrađivao svoj stvaralački zanos, svoju inteligenciju, proživljenu filozofiju autora tih likova i svoju osobnu filozofiju, svoje osobno poimanje svijeta i života, svoje osobne slutnje, vjeru i nadu. Jer, koliko god on uspijevao uzdići se iznad likova što ih je tumačio, on ih, ipak, nije lišavao i svoga individualiteta ugradjujući ih u dio svoje autobiografije, ili prilagođavajući svoj ego sudbini svojih likova. Time je jasno markirao i svoju stvaralačku poetiku. On je bio tip modernog stvaratelja koji je svojim emotivnim preokupacijama nametao analitičku moć svoga uma, zasnivajući svoje kreacije na metaforičkim scenskim slikama i simboličkim parabolama, u kojima su se likovi oslobađali svoga iskustva u koje su ih najčešće postavljali njihovi autori tragajući za njihovim višim duhovnim bogatstvom, ali se nije libio ni klasičnog načela uživljavanja u svoje likove po recepturi Stanislavskog. Tome je posebno pridonosila njegova izrazita statura i sonornost njegova glasa, kao i živo razumijevanje čovjekova usuda i njegove bačenosti u ovaj svijet “doline suza”. Bilo je to mnogostruko uspostavljanje odnosa između njega i njegovih likova, odnos s idejnom piramidalnošću koja je zračila u prostor širokih obzora.

Nije to značilo da je svim svojim likovima uspijevao izgraditi tako usložnjeno scensko biće. Bilo je trenutaka kada su niti, ni sam ne znajući zašto, prskale, kada su se likovi otimali, ostajali izvan okvira, neoduhovljeni, i kada je, i suviše namećući sebe, pokušao nadomjestiti ono tvoračko. Dakako, takvi su trenutci bili rijetki, ali ih je bilo, pa su ih i kritičari prešućivali, i to je prešućivanje upravo bilo rječitije nego njihove, vrlo često, izgovorene opservacije. A, kada je uspijevao, začudo, i kritičari su bivali rječitiji bez obzira jesu li njihovi sudovi poprimali oblik širih kritičkih opservacija ili su se svodili samo na kratki bljesak njihove invencije.

U šarolikosti repertoara koji mu se nudio i što ga je on sebi prisvajao, nalazimo autore i s domaćih i sa svjetskih meridijana: pojavit će se u Shawovu “Vražjem učeniku”, u Kočićevoj “Sudaniji” koju je za scenu prilagodio Zuko Džumhur, u Cankarevim “Slugama”, Ibzenovoj “Hedi Gabler”, Feydeaovu “Magarcu”, Millerovoj drami “Poslije pada”, Držićevim komedijama “Tripče de Utolče” i “Dundo Maroje”, Babeljevu “Sumraku”, Bulgakovljevu ”Mollièru”, Čolakovićevoj “Kući oplakanoj”, Selimovićevoj “Tvrđavi”, u komediji “Žive kao svinje” Johna Ardena, Gombrovičevoj “Opereti”. A kvintesenciju svega predstavljaju Krležina “Gospoda Glembajevi”, čijom je izvedbom, tumačeći Leonea Glembaja, obilježio tridesetu obljetnicu umjetničkog rada i dospio do krajnje točke svojega umjetničkog zrenja. Tumačenjem gospodina Jacksona u komediji “Žive kao svinje”, Johna Ardena, izvedenoj 12. listopada 1972. godine, posljednji se put ispeo na pozornicu svoga matičnog kazališta, na kojemu je ostvario preko 70 likova u podjednakom broju i domaćih i stranih djela. Bit će, istina, angažiran i u Gogoljevoj “Ženidbi”, u kojoj je trebao ostvariti lik Kajgane, ali će, pred samo premijerno izvođenje, biti zatvorena posljednja stranica njegova života, bogata čestim presudnim životnim obratima koji su ga pratili od samog rođenja: ugasit će se njegov život od nepreboli zbog sinovljeve smrti u nekoj hotelskoj sobi zbog neostvarene ljubavi kojom je bio opsjednut.

Među prvim kreacijama u završnoj fazi svojega umjetničkog stvaranja bila je uloga generala Bergojna u “Vražjem učeniku” Bernarda Shawa, izvedenom 7. prosinca 1963. godine s redateljskom postavkom Bore Grigorovića. Kritičar Luka Pavlović je samu izvedbu smatrao vrijednim scenskim ostvarenjem, u kojemu su bile “izvrsno protumačene uloge generala Bergojna (Boris Smoje), Ričarda Dadžna (Adem Ćejvan), Kristija Dadžna (Zvonko Marković), gospođe Enderson (Sanda Fideršeg) i pastora Endersona (Vlado Jokanović)”, dok će Vuk Vučo lapidarno kazati da se redateljev uspjeh oličavao u kreacijama Adema Ćejvana, Zvonimira Markovića, Borisa Smoja i Sande Fideršeg.

Na putu k svojemu krajnjem dometu našla se i drama Arthura Millera “Poslije pada” u redateljskoj postavci ljubljanskoga profesora scenskih umjetnosti Slavka Jana koji se i odlučio na postavku ove drame “znajući da Narodno pozorište u Sarajevu ima jedan tako dobar glumački par kao što je Olivera Kostić-Marković i Boris Smoja” bez kojih bi bilo nemoguće “dobro interpretirati ovu dramu”. Novinari su zapisali i Borisovu opservaciju Kventinova lika kojega je tumačio: da je lik izuzetno složen, isklesan u “dramskom monologu”, i da je “do sada moja najteža uloga koju sam ostvario na pozorišnim daskama”.

O samoj kreaciji ostala su dva kritičarska zapisa. Zoran M. Jovanović je zapisao:

Boris Smoje, kao Kventin, imao je najteži zadatak. On je ovaj lik gradio na dva sukoba – sukobu sa sredinom u koju je autor postavio njegova Kventina, i na sukobu glavnih junaka. Pomirenje tih sukoba koji izrastaju u jedan, najveći je dokaz da je Smoje iskreno i studiozno donio lik ovog intelektualca, opsjednutog krivicom svoje sredine.

Sud Velimira Stojanovića bio je razložniji i analitički utemeljeniji. Apostrofirajući vrlo uspjelu podjelu uloga, on je zapisao:

Izvanredan teret predstave iznio je uspešno Boris Smoje kao Kventin. On je to mogao učiniti sa spoljnom lakoćom i ubedljivo jer mu to, kako se pokazalo, dozvoljavaju njegove izražajne mogućnosti, samopouzdanje i, posebno, smisao i osećaj za gotovo neprimetno prevladavanje dvojnosti lika. Štaviše, maksimum scenskog šarma Smoje je dosezao upravo u trenutcima prelaza sa rezonovanja u neposrednost scene i obrnuto, dakle u onome što, načelno posmatrano, praktično ilustruje slabosti lika. Paradoks je zanimljiv i po Smojevoj igri delikatan: mislim da je u tome glavni uspeh glumčev u ulozi Kventina.

U sezoni 1969/70. Boris Smoje je ušao s odlukom da obilježi tridesetu obljetnicu svoga umjetničkog rada. Odluka je pala na Krležinu “Gospodu Glembajeve” i na lik Lenoea Glembaja. Redateljske postavke se prihvatio dr. Marko Fotez, scenografska je rješenja ponudio Strahinja Petrović, dok je kostime kreirala Hela Volfart-Kojović. Premijera je izvedena 26. studenoga 1969. godine. O idejama, na kojima je zasnovao svoju redateljsku postavku, Marko Fotez je naglašavao da se nije rukovodio težnjom da rekonstruira zagrebački salon prije Prvoga svjetskog rata, niti je nastojao potencirati socijalne probleme kojima je Krležina drama prezasićena, već je krenuo u scensko ostvarenje ove drame s uvjerenjem da su “Glembajevi” – sadržavajući, naravno sve spomenute komponente – i ljudska drama od trajne vrijednosti, duboko umjetnički pjesnički prikaz čovjekova hoda iz tmine u svjetlost, hoda koji treba biti sve uspravniji”. Ističemo ove riječi jer su upravo takve ideje bile u dubokoj suglasnosti s poetikom Borisa Smoja, što mu je i omogućilo da ovom dramom ostvari svoj krajnji stvaralački domet i ostavi trajnu kreaciju Leona Glembaja koja, možda, još dugo neće biti premašena.

Sa Leoneom se Boris Smoje već jednom susreo, kada je, kako sam kaže, uskočio u taj lik, bez prethodne umjetničke razrade i stoga nije uspio lik objasniti ni sebi ni gledalištu, i ovo je bila prilika “da definitivno dovrši” Leonea! Istina, za Leonea je imao i jedan motiv više: kao mlad glumac je imao prilike gledati Dubravka Dujšina u toj ulozi koji ga je impresionirao svojim stvaralačkim majstorstvom. Za svoj ponovni angažman je, pak, sam istaknuo da ne vjeruje da će doći do nekih novih otkrivenja, ali vjeruje da postoje neki elementi što ih treba naglasiti:

Leonea sam doživljavao idealno. U truloj glembajevskoj sredini za mene je on bio jedino čisto lice, karakter, jedini koji je, svojom iskrenošću, razbijao mit o Glembajevima. Možda nisam ni želio vjerovati da je i on izdanak te sredine, da je u istoj mjeri degeneriran i proklet.

Kritičar Luka Pavlović je o Smojevu ostvarenju zapisao:

Boris Smoje, koji je ulogom Leonea – da se uz put kaže – proslavio tridesetogodišnjicu uzbudljive i plodne glumačke avanture, donio je, u impresivnoj skali, mnoge valere ove neobične ličnosti, neštedimice se prilagođavajući partnerima, čak i onda kada je postojala opasnost narušavanja osnovne boje predstave, onog psihološko-poetskog poniranja u sve slojeve čovjekove psihe. Drugi čin, na primjer, sa scenama Leone – Ignac Glembaj (u tumačenju Safeta Pašalića, koji je neprestano dohvatao neke drukčije, prenapregnute tonove) naslućivao je bojazan da će se predstava prenijeti na prostore koji su prilično daleko od osnovne postavke. I u tim trenucima Smoje je izdržao iskušenja koja su mu bila nametnuta, krunišući svoj napor čistim, tananim scenama trećeg čina (Leone – barunica Kastelli, Leone – sestra Angelika).

Na drugom mjestu, u tekstu pronađenom u zaostavštini, tiskanom na pisaćem stroju bez potpisa, ali zasnovanom na temeljitom poznavanju tajni glumačke umjetnosti, istaknuto je

da je umjetnički put Borisa Smoja primjer najsublimiranijeg ljudskog traganja za istinama života i življenja, traganja na teatarski način, u jednom trajnom etičkom opredjeljenju i s jednom istom vjerom u vječite ljudske vrijednosti. Boris Smoje je na najljepši mogući način proslavio svoj tridesetogodišnji umjetnički jubilej: u ulozi Leonea Glembaja, u ulozi koja je zahtijevala maksimalni napor da se dostigne i objasni, biološki i filozofski, jedna složena glembajevska ličnost koja je, u kompleksnoj strukturi glembajevske historijsko-društvene i moralno-etičke opredijeljenosti, zacrtana i zamišljena kao jedna od najtajanstvenijih, najkompliciranijih, i za interpretaciju najtežih, Boris Smoje je u toj teškoj ulozi našao mjeru i skalu njezine psihološke širine: od hladne, intelektualističke igre u prvom činu, do burne, glembajevski razdražljive i morbidne, biološke okrutnosti u završnim replikama, a između toga neprekidan val najrazličitijih psiholoških nijansi, pa i čitava glembajevština dobiva svoju potpunu fizionomiju.

I ovim mi, na jednu veliku i životnu i stvaralačku sudbinu, stavljamo točku. Njegov stvaralački luk će trajati još pune dvije sezone, ostvarivši u njima desetak uloga, ali čija se putanja više nije kretala uzlaznom crtom. Ostat će još zapisane njegove vlastite refleksije o sebi, o teatru:

Pa, ostvario sam dosad oko stotinu većih uloga. Teško je danas i sjetiti se svih. Eto, da nabrojim samo neke: Ferdinand u Schillerovu komadu “Spletka i ljubav” (prva kreacija na sarajevskoj sceni, primjedba V. V.) Krsto Frankopan u Strozzijevu “Zrinskom i Frankopanu”, onda poslije oslobođenja, Bret u drami “Duboko je korijenje”, zatim uloge u Priestleyevim dramama “Opasna okuka”, “Inspektor je došao” i “Otkad je postao raj”. U Woukovoj “Pobuni na brodu Caine” tumačio sam poručnika Berija, Dantona u Bücherovoj “Dantonovoj smrti”, Leonea u Krležinim “Gospodi Glembajevima”. Za ulogu Kventina u Millerovoj drami “Poslije pada” dobio sam Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva.

---

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrografija: Uloge Borisa Smoje

NARODNO POZORIŠTE

Sezona 1944/45.

Josip Kosor: Požar strasti
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 26. 8. 1944.
Uloga: Slijepac

Fran Galović: Tamara
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 9. 9. 1944.
Uloga: Putnik

Lous Verneuil – Georges Ber: Put u Veneciju
Režija: Đuro Karmelić
Premijera: 7. 10. 1944.
Uloga: Etjen de Boisrober

Marko Fotez: Četvorka
Režija: Ahmed Muratbegović
Premijera: 18. 11. 1944.
Uloga: Nikša

William Shakespeare: Otelo
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 14. 1. 1945.
Uloga: Kasio

Max Halbe: Mladost
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 27. 2. 1945.
Uloga: Hans Hartvig

Sezona 1945/46.

Valentin Katajev: Roditeljski dom
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 13. 10. 1945.
Uloga: Vasja

Aleksandar Kornejčuk: Misija Mister Perkinsa u zemlji boljševika
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 20. 12. 1945.
Uloga: Bez naziva

William Shakespeare: Otelo
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 26. 1. 1946.
Uloga. Bez naziva

Adelaide Wet: Ivica i Marica
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 10. 3. 1946.
Uloga: Bez naziva

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Tvrdica
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 21. 4. 1946.
Uloga: Bez naziva

Leonid Leonov: Najezda
Režija: Skender Kulenović
Premijera: 22. 6. 1946.
Uloga: Bez imena

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Tartif
Režija: Nikola Milićević i Vaso Kosić
Premijera: Bez naznake
Uloga: Bez imena

Sezona 1946/47.

Ivan Sergejevič Turgenjev: Veče u Sorentu
Režija: Ljudevit Crnobori
Premijera: 20. 3. 1947.
Uloga: Aleksije Nikolajevič Beljski

Sezona 1947/48.

Skender Kulenović: Djelidba
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 5. 2. 1948.
Uloga: Peti seljak

Sezona 1948/49.

James Gow – Arno d'Usseau: Duboko je korenje
Režija: Ognjenka Milićević
Premijera: 18. 2. 1949.
Uloga: Bret Čeriz

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Don Žuan
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 25. 6. 1949.
Uloga: Don Alfonzo

Sezona 1949/50.

Branislav Nušić: Pokojnik
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 8. 10. 1949.
Uloga: Ljubomir Protić

Branislav Nušić: Pod starost
Režija: Jelena Kešeljević – Gavrilović
Premijera: 12. 3. 1950.
Uloga: Ivan

Skender Kulenović: Zbor derviša
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 22. 3. 1950.
Uloga: Pragalija

Branko Ćopić: Major Bauk
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 16. 5. 1950.
Uloga: Vranić

Sezona 1950/51.

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Uobraženi bolesnik
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 9. 12. 1950.
Uloga: Kleant

John Priestley: Inspektor zvoni
Režija: Predrag Dinulović
Premijera: 13. 3. 1951.
Uloga: Žerald Krofts

Hamza Humo: Tri svijeta
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 10. 4. 1951.
Uloga: Šefik

Milan Đoković: Raskrsnica
Režija: Milan Đoković
Premijera: 26. 6. 1951.
Uloga: Siniša

Sezona 1954/55.

Williams Tennessee: Ljeto i dim
Režija: Boro Grigorijević
Premijera: 9. 11. 1954.
Uloga: Džon Bjuhanan

John Patrick: Čajdžinica
Režija: Savo Mrmak – Mišin
Premijera: 12. 3. 1955.
Uloga: Kapetan Fisbi

Irvin Shaw: Filip i Jona
Režija: Miroslav Belović
Premijera: 24. 5. 1955.
Uloga: Harold Gof

Sezona 1955/56.

Mark Gilbert Suvajan: Eduardova djeca
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 12. 11. 1955.
Uloga: Dominik Resol

Sezona 1956/57.

Kliford Odets: Veliki nož
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 5. 10. 1956.
Uloga: Smajli

Branislav Nušić: Put oko sveta
Režija: Vaso Kosić i Boro Grigorović
Premijera: 5. 12. 1956.
Uloga: Čarls Barle

Bertold Brecht: Mutter Courage i njena djeca
Režija: Borislav Grigorović
Premijera: 5. 4. 1957.
Uloga: Pripovijedač

Sezona 1957/58.

Boris Lavrenjev: Na prelomu
Režija: Meša Selimović
Premijera: 10. 11. 1957.
Uloga: Prvi zastavnik

Alexandre Dumas – Jean Paul Sartre: Kin
Režija: Boro grigorović
Premijera: 25. 3. 1958.
Uloga: Princ od Velsa

Sezona 1958/59.

Artur Miller: Pogled s mosta
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 20. 9. 1958.
Uloga: Alfijeri

Milan Đoković: Ljubav
Režija: Boro grigorović
Premijera: 20. 12. 1958.
Uloga: Peđa

Lav Nikolajevič Tolstoj: Rat i mir
Režija: Vlado Jablan i Meša Selimović
Premijera: 22. 2. 1959.
Uloga: Pripovijedač

Reginald Rous: Dvanaest gnjevnih ljudi
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 23. 5. 1959.
Uloga: Porotnik br. 8

Sezona 1959/60.

Sofokle: Car Edip
Režija: Hugo Klajn
Premijera: 19. 9. 1959.
Uloga: Pastir

Joze – Andre Lacour: Maturanti
Režija: Milan Kosovac
Premijera: 9. 4. 1961.
Uloga: Gospodin Terenoar

Sezona 1960/61.

Artur Adamov: Mrtve duše
Režija: Boro Drašković
Premijera: 2. 2. 1961.
Uloga: Direktor državnih fabrika

Mirko Božić: Pravednik ili Kolo oko stare fontane
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 9. 4. 1961.
Uloga: Kessel

Sezona 1961/62.

Bertold Brecht: Zaustavljivi uspon Artura Uija
Režija: Borislav Grigorović
Premijera: 16. 9. 1961.
Uloga: Đusepe Đivola

Wilis Holis: Bilo ih je sedam
Režija: Borislav Grigorović
Premijera: 27. 9. 1961.
Uologa: 465 Narednik Mičam

Dobrica Ćosić – Milorad Belović: Otkriće
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 9. 2. 1962.
Uloga: Nemac

Jean Anouilh: Ornifl ili Promaja
Režija: Mišo Bušić
Premijera: 12. 4. 1962.
Uloga: Ornifl

Sezona 1962/63.

William Shakespeare: Magbet
Režija: Boro Drašković
Premijera: 21. 9. 1962.
Uloga: Kapetan

Miroslav Krleža: Leda
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 17. 3. 1963.
Uloga: Vitez Oliver Urban

Sezona 1963/64.

Bernard Shaw: Đavolov učenik
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 7. 12. 1963.
Uloga: General Bergojn

Petar Kočić: Sudanija
Režija: Boro Drašković
Premijera: 28. 1. 1964.
Uloga: Prvi zatvorenik

Ivan Cankar: Sluge
Režija: Slavko Jan
Premijera: 22. 2. 1964.
Uloga: Poštar

Sezona 1964/65.

Henrik Ibzen: Heda Gabler
Režija: Boro Drašković
Premijera: 20. 9. 1964.
Uloga: Sudski savjetnik Brak

Grupa autora: Veliki svijete, ja te pjevam!
Recital: Boris Smoje

Robert Bolt: Tomas Mor ili Čovjek za svako vrijeme
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 11. 2. 1965.
Uloga: Vojvoda od Norfolka

Georges Feydaux: Magarac
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 13. 5. 1965.
Uloga: Pontanjak

Sezona 1965/66.

Artur Miler: Poslije pada
Režija: Slavko Jan
Premijera: 26. 2. 1966.
Uloga: Kventin

Sezona 1966/67.

Ćamil Sijarić: Bihorci
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 13. 11. 1966.
Uloga: Komentator

Tornthon Wylder: Most sv. Luja Kralja
Režija: Oskar Danon
Premijera: 11. 4. 1967.
Uloga: Pripovijedač

Marin Držić: Tripče de Utolče
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 6. 5. 1967.
Uloga: Lone

Sezona 1967/68.

Miroslav Jančić: Bosanski kralj
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 21. 9. 1067.
Uloga: Dabiša

Radivoje Lola Đukić: Bog je umro uzalud
Režija: Radivoje Lola Đukić
Premijera: 21. 11. 1967.
Uloga: Puniša

Sezona 1968/69.

Isak Babelj: Sumrak
Režija: Mira Erceg
Premijera: 14. 12. 1968.
Uloga: Arje – Čejb

Mihail Bulgakov: Molijer
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 17. 4. 1969.
Uloga: Luj Veliki

Sezona 1969/70.

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Režija: Marko Fotez
Premijera: 26. 11. 1969.
Uloga: Filip Leone Glembaj

Artur Miler: Lov na vještice
Režija. Želimir Orešković
Premijera: 4. 2. 1970.
Uloga: Tomas Putnem

Sezona 1970/71.

Witold Gombrowič: Opereta
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 12. 12. 1970.
Uloga: Knez Himalaji

Meša Selimović – Jovan Putnik: Tvrđava
Režija: Jovan Putnik
Premijera: 27. 2. 1971.
Uloga: Avdaga

Sezona 1971/72.

Rodoljub Čolaković: Kuća oplakana
Režija: Miroslav Belović
Premijera: 23. 9. 1971.
Uloga: Upravnik Kaznione

Miroslav Jančić: Sudnji dan i noć
Režija: Aleksandar Glovacki
Premijera: 8. 12. 1971.
Uloga: Profesor

Marin Držić: Dundo Maroje
Režija: Joško Juvančić
Premijera: 25. 3. 1972.
Uloga: Sadi

Sezona 1972/73.

John Arden: Žive kao svinje
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 12. 10. 1972.
Uoga: Gospodin Džekson

---

KAMERNI TEATAR

Sezona 1955/56.

Hans Thimaer: Mladost pred sudom
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 7. 3. 1955.
Uloga: Sudija

Herman Wouk: Pobuna na Kejnu
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 29. 10. 1955.
Uloga: Barni Grinvod

William Shakespeare: San ljetne noći
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 2. 4. 1956.
Uloga: Prolog

Sezona 1956/57.

Georg Büchner: Dantonova smrt
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 11. 11. 1956.
Uloga: Žorž Danton

Sezona 1957/58.

Frensis Goodrich – Albert Hecket: Dnevnik Ane Frank
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 2010. 1957.
Uloga: Oto Frank

Sezona 1966/67.

Piter Weis: Istraga
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 15. 10. 1966.
Uloga: Bez naziva

Sezona 1970/71.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Idiot
Režija: Josip Lešić
Premijera. 18. 10. 1970.
Uloga: A. I. Tocki

Roger Witrack: Viktor ili Djeca na vlasti
Režija: Žarko Petan
Premijera: 30. 1. 1971.
Uloga: Charles Pomel