Kritika kao kulturološki arhiv

Kritika sve više dobija na značaju kao memorijska disciplina. Kad pogledate sve teorije pamćenja, onda ćete vidjeti da se kritika slaže u kulturu kao diskurzivnu mrežu i da dobija ulogu memorijskog kulturološkog arhiva… Takva Vujanovićeva kritika je, onda, kulturološki arhiv. Ne samo da je piše renesansni kritičar nego je piše kritičar koji je svjestan da odlaže, da memorira u arhiv kulturne prakse. Pojednostavljeno rečeno: zamislimo bosanskohercegovački kulturni život bez Vojislava Vujanovića… Ne bismo imali pozorišnu hroniku. Oni koji su radili znanstvena istraživanja znaju da postoje rijetki kritičari koji su uspjeli da, u najbukvalnijem smislu riječi, budu oni koji za budućnost ostavljaju vlastito čitanje kao kulturološko čitanje.

Enver Kazaz
Vojislav Vujanović, kulturni hroničar
Iz: Djelo Vojislava Vujanovića, Zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 13.12.2014.
Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2015. Str. 17-20.

Polazeći, dakle, od temeljnog stava svoje teatarske poetike da je glumac biće pozorišta, da sintaksu pozorišnog koda čini glumačka igra, Vojislav Vujanović, kroz svoju esejističku interpretaciju teatarske umjetnosti, predajući se pozorištu s ljubavlju, erudicijom i dostojanstvom, potvrđuje u jedinstvu moralnog i estetskog čina i svoju zadatu mjeru i «ideju pozorišta».

Nedžad Fejzić
Zadata mjera Vojislava Vujanovića, ili: hroničaru, ipak, svidjela se gluma
Iz: Djelo Vojislava Vujanovića, Zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 13.12.2014.
Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2015. Str. 29

---

Riječ unaprijed o kritici

Obično se misli da je kritika čisti egzaktni posao koji ne trpi nikakvo uživljavanje, za koji je potrebno samo posjedovati analitičku prodornost i obilnu kritičarsku terminološku nomenklaturu i – posao je svršen. Pa ipak, nije tako. Kritika se mora pisati sa strašću i, ako nema te strasti, kritika postaje pomoćno sredstvo nečega drugog, nikako i sama kreativni čin.

Kritika se do izvjesnog stepena može naučiti: treba biti prilježan, izučiti čitav kompleks teorija, ovladati širokom skalom termina, tim terminima imenovati strukturu jednog umjetničkog djela, donijeti sopstveni sud o njemu i predstaviti ga drugima. Kada bi bila samo to, kritika bi bila zamoran posao. Na žalost, u mnogo slučajeva, ona i jeste takva, odbijajući čitaoce od sebe, postajući sama sebi svrhom. Ponekad bih, u šali, a možda i sa određenim osjećajem boli, na pitanje «šta je to kritika?» odgovarao: «sama riječ kaže: kriti čar (skrivati ljepotu)».

Razloge svoga bavljenja kritikom, ja pokušavam naći na drugoj strani: za mene je jedno umjetničko djelo školjka koju nastojim rastvoriti, da bih u njenoj utrobi našao – biser. Djelo može biti čak i nedograđeno, tehnički slabo izvedeno, sa neukošću u korištenju sredstava oblikovanja, ali u njemu mogu postojati vrijednosti koje ga čine značajnim da mu se posveti pažnja. Kritika je za mene trud da se takve vrijednosti iznesu u prostor svjetlosti.

Počinjem traganje za tim zrncem sa unutrašnjom strašću, možda nalik onoj koja je vodila samog umjetnika na početku stvaranja djela, i nađem se u nekoj vrsti ekstaze ako uspijem pronaći to zrnce. Ako ne uspijem naći takvo zrnce, ja o takvom djelu, uglavnom, ne pišem.

Kritika u svom nazivu aludira na traženje mana, na pridikovanje, ali u svojoj suštini, ona je upravo suprotno od onoga što joj ime kaže: ona je potvrđivanje, ne poricanje, vrijednosti. Kritika je otkrivanje čari umjetničkog djela, koje su često nevidljive širokim masama, a i kada su vidljive, treba na njih ukazati, i ljepotu umjetnosti učiniti bliskom. Zato postoji kritičar.

U pozorišnoj kritici se svi izrečeni postulati znatno usložnjavaju. Kritičar pred sobom nema samo djelo već i čovjeka. Istina, u svakom umjetničkom djelu je čovjek prisutan. Ali je prisutan isposredovano, stoji iza djela i izrečeni sudovi o djelu čovjeka (stvaraoca) dotječu se tek u ehu, u odjeku. U pozorišnoj kritici je čovjek u istoj ravni sa svojim djelom jer on svoje djelo gradi od samoga sebe, u pozorišnoj predstavi čovjek je i tvorac djela i materijal od kojega on modelira svoje djelo. Stoga u pozorišnoj kritici u istoj ravni se javlja i estetički sud o umjetničkoj tvorevini, i etički sud kao obaveznost čovjeka – kritičara prema čovjeku koji stoji pred njim u svoj svojoj ljudskoj obnaženosti.

U toj svojoj obnaženosti čovjek je dvostruko, ili čak višestruko, ranjiv. Zatvoriti oči pred tim znači biti nevjerni Tomo, gurati prst u otvorenu ranu. A povrijediti čovjeka, grijeh je neoprostiv. Pogotovo čovjeka koji stoji nezaštićen ni sa koje strane, šta više, obnažen ne zato što ga je neko natjerao na takvo stanje, već je obnažen iz svoje unutarnje želje da sebe ponudi kao djelo upravo u toj obnaženosti.

U pozorišnoj kritici je nezamislivo razdvajati estetički sud od etičkog odnosa prema čovjeku. U svoj stvaralačko-kritički princip nastojao sam, do kraja, ugraditi i etički stav: ne povrijediti čovjeka. Pitaju me, stoga: da li je to moguće? Možda je nemoguće, ali sam se trudio da se toga principa pridržavam. I ne sa ciljem da pravim kompromis već da sadestujem u svome pismu i jednu i drugu energiju: i kritičarsko-prosuđivačku i etičku. To je moguće jer i jedna i druga energija imaju svoj zajednički imenitelj: LJUBAV. Ljubav prema umjetnosti i ljubav prema čovjeku. Ne mora se prema svim ljudima imati isti prijateljski osjećaj, to je i nemoguće, ali se mora imati isti osjećaj uvažavanja njegovog stvaralačkog agona. Taj stvaralački agon sam poštovao kao sakrament, pred njim se klanjao kao pred božanstvom.

Vojislav Vujanović

---

Polivalentna teatrološka misao:
O kritičkom i teatrologijskom djelu V. Vujanovića

Neporeciva je činjenica da danas u kulturnom prostoru BiH ne egzistira ozbiljna kritička misao o recentnom kazalištu, a o serioznijim teatrologijskim radnjama i da ne govorim… Žalosna, ali neumitna činjenica je da čast teatarske kritike, a velikim dijelom i teatrologije u BiH, spašava višedecenijski kontinuirani opservans teatarske umjetnosti od strane Vojislava Vujanovića.

Vojislav Vujanović je godinama bio teatarski kritičar na nekadašnjem Radio Sarajevu… Ali, Vujanović nije samo teatarski kritičar. U krunskim trenucima svoje analitičke procjene pretvarao se u prvoklasnog teatrologa, koji je umio i znao artikulirati i sintetizirati višedecenijske procese u bh. teatru sukladno pravilima suvremene teatrologijske misli u svijetu. Za razliku od mnogih efemernih kritičara u bh. teatru, koji su se povremeno javljali više prikazima, a manje kritičkim, serioznim ocjenama o teatarskim ostvarenjima, Vojislav Vujanović se nije libio da svoj kritičko-estetički rakurs primjeni na najširi mogući spektar teatarskih ostvarenja u BiH.

Vujanović putuje diljem teatarskog prostora BiH, danonoćno prati zbivanja, i ne samo u profesionalnim teatarskim kućama, na festivalima i kazališnim smotrama… Njegov kritički pravorijek nerijetko je usmjeren i prema amaterskim teatarskim ostvarenjima, jer je Vujanovićeva teatrološka serioznost oduvjek bila posvećena ocjeni kvalitetne razine teatra, respektirajući svaki teatarski napor, teatarsku inspiraciju, posebice… Da nije djelovao koncem prošlog stoljeća i u prvim decenijama dvadesetprvog stoljeća jednostavno ne bi postojali tragovi što se zapravo dešavalo na kazališnim pozornicama BiH, ali i na festivalskim pozornicama Jajca, Brčkog, Sarajeva, Mostara, Tuzle, Zenice…

Vujanović je prilježno pratio procese u bh. teatru. Tako su nastajale ne samo teatarske kritike kao kritički odslik teatarskog djelanja u BiH, već i vrijedne teatrološke knjige, od kojih s razlogom izdvajam knjigu PLODOVI I RAĐANJA, koja se bavi povisilicama i snizilicama teatarske umjetnosti na najstarijoj teatarskoj smotri u BiH – Pozorišnim/Kazališnim igrama BiH u Jajcu, kao i TEATARSKI MADRIGALI NA SAVI, koja se bavi prvom i drugom fazom (prije i poslije rata) kontinuiranog festivalskog života na Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom.

Stvaralac koji je uz kritičko-kronologijski sustav promatranja teatra uobličavao i ozbiljne teatrologijske portrete značajnih stvaralaca u BiH, ostavio je za našu kulturnu povijest i teatrologiju ozbiljne studije o glumici Jeleni Kešeljević; prvakinji Kamernog tetra 55 Ines Fančović; redatelju, književniku i teatrologu Gradimiru Gojeru; scenografu Miroslavu Bilaću i mnogim drugim stvaraocima.

Neophodno je naglasiti, poglavito, polivalentnost procesa kritičke prosudbe, kao temeljnicu za ono što je Vujanović stvarao kao sintetske cjeline, jednim razbokorenim, u pojedinim trenucima gotovo baroknim jezikom…

Vujanović se, u svom kritičkom odnosu prema teatru, uvjek i u pravilu bavi prije svega glumačkom magijom, jer je oduvjek ocjenjivao da teatar ima samo jednu konstantu, bez koje nije moguć, a to je glumačka igra. Svim movensima glumačke igre i glumačkog bića je opsjednut kritičar Vujanović, pa su njegove kritike na teatarske akte u bh. teatrima uvjek počivale na analizi glumačkog bića kao svojevrsnog vrela inspiracije za sve druge poslenike i profesije u teatru (redatelji, scenografi, kostimografi, dramski pisci…). Vujanovićeva naliza glumačke igre, redovito je u prvi plan isticala jezički artikulativ, mogućnosti vladanja pozornicom, načinom suptilnog jezičkog govorenja…

Igri glumčevog tijela Vojislav Vujanović je posvjećuje takođe pozornost, pa su njegovi kritički prikazi, u pravilu, davali mogućnost generacijama koje dolaze da čak u vizualnom smislu vrlo precizno dožive kako je pojedina glumačka personalnost djelovala kroz svou tjelesnost, a ne samo kroz glasovnu artikulaciju!

Obzirom da se Vujanović godinama predano bavi i likovnom kritikom, sublimnost njegovog kritičkog iskaza o predstavama bila je data i kroz onaj sloj kritike koji promatra i analitički uobličava scenografsko-kostimografski okvir predstave.

Poslije teatrološkog djela dr. Josipa Lešića, za bh. teatar, zasigurno, do današnjih dana neprevaziđenog, Vujanović je uspio najpotpunije sintetizirati i naglasiti procese u režijskoj misaonosti pojedinih redateljskih poetika u BiH. Vujanovićeve analize režijskih ostvarenja Vlade Jablana, Gradimira Mirkovića, Sulejmana Kupusovića, Uroša Kovačevića, Dušana Anđića, Harisa Pašovića, Gradimira Gojera, Dine Mustafića, Lajle Kaikčije i brojnih drugih bh. redatelja bile su optočene znalačkim impregniranjem iskustava suvremene teatrologije u svijetu, suvremene kazališne kritike u svijetu, ali nikada Vujanović u svom kritičkom opservansu nije zaboravljao na diferentiu specificu bh. zavičajnog teatra…

Posebno je osjetljiv na jezičko-glasovnu artikulaciju, pa su njegove kritike, naprimjer, predstava predratnog Narodnog pozorišta Bosanske krajine iz Banja Luke bile prava mala simfonijska čuda u analiziranju procesnosti likovnosti mizancsenskih grafema i scenografskih okomica na pozornici banjalučkog teatra.

Vrlo je logično da je najveći broj svojih kritičko-estetičkih opservacija Vojislav Vujanović vezao uz sarajevske teatre, pa je tako njegova analitika i njegova teatrološka logika zaokružila procese nastajanja doratnih i poratnih predstava u Narodnom pozorištu Sarajevo, Kamernom teatru 55, Pozorištu mladih Sarajevo…

Svojom kritičko-tetrološkom polivalencijom Vujanović je uspio da osvjetli nastanak novog kazališta – Sarajevskog ratnog teatra – SARTRa, a neke od opusa snažnih glumačkih personaliteta, kao što je na primjer, glumica Selma Alispahić nitko do današnjeg dana nije tako sjajno opisao.

Vujanović nije samo kroničar, niti je on samo recentni kritičar… Vujanović je, prije svega, pjesnik koji piše teatarsku kritiku. On nastoji da nađe adekvate u jezičko-izražanom smislu za sve ono što je vidio i doživio kao vizulano-auditivna čuda kazališne pozornice u BiH.

Naravno, ljudski vijek niti jednog čovjeka nije dostatan da zabilježi sve senzacije, sve teatarske čarolije, svu senzibilnost pojedinih kazališnih čarobnjaka, ali Vujanović u svom kritičko-teatrološkom radu uspjeva da pored procesa u bh. teatru piše i o značajnim pojavama na festivalskim manifestacijama van Sarajeva, bilježeći i kritički osvjetljavajući veliki broj iznimnih ostvarenja u državama nekadašnje Jugoslavije.

Govoriti danas o djelu Vojislava Vujanovića znači imati iznimnu snagu, pronicljivost da se zaokruženi procesi (zaokruženi od samog Vujanovića!) dovedu u korelaciju sa svim onim što je emanirala suvremena teatarska, ali i teatrološka misao u Europi i svijetu. Poslije kritičko-estetičkih analiza teatra u BiH zapisivanih od Marka Markovića, Borivoja Jevtića, Josipa Lešića, Miodraga Bogićevića, Čede Kisića, Luke Pavlovića, Velimira Stojanovića, Pube Mateovića, Vojislav Vujanović je iskazivao najveću dozu analitičke pronicljivosti, literarno-teatrološke nadahnutosti i kompletne zaokruženosti u promatranju teatarske umjetnosti na ovim prostorima.

Vujanovićevo kritičko-estetičko djelo je obelisk, a svaki pojednačni rad, bilo da se radi o kritici ili o složenim estetskim cjelinama esejističkog tipa, predstavlja biljur i međaš suvremenog poimanja umjetnosti na bh. kulturnim prostorima.

Gradimir Gojer
Iz: Djelo Vojislava Vujanovića, Zbornik sa naučnog skupa održanog u Tešnju 13.12.2014.
Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2015. Str. 30-34