Tihi radikalizam

U djelu Edina Numankadića, mijene su jedno od najfundamentalnijih elemenata iako se one jedva mogu primijetiti. Sve u njegovom likovnom djelu ima dvostruku funkciju – istovremeno i utemeljivačku, noetičku, i izražajnu, komunikativnu.

Stvaralačka avantura Edina Numankadića i dalje traje, razvija se i raste, baštini tekovine modernog zapadnog slikarstva, ali on se nikada nije odrodio od svojih prostora već je, naprotiv, tim svojim razvojem sve moćnije urastao u njegov humus i zato ga je grešno izvoditi na ravan jednoznačnosti i zadovoljavanje trenutačnih, vremenitih, zahtijeva. Njegovo slikarstvo sa svojim emotivnim supstratom širilo se u misaonom smislu, do istinske univerzalnosti. I svojom likovnošću i svojim značenjskim kontekstom.

Ima u tome nekog doslućenog istočnjačkog mira, patosa u kome je materijalnost izgubila svako svoje značenje, osim neporecive istine postojanja.

On je, duboko u sebi, osjećao vrijeme i prostor u kome je živio, oni su se slagali u unutarnji emotivni sklad i taj se emotivni sklad ugrađivao u njegovu sliku. On nikada svoju sliku nije oslobađao emotivnog naboja, šta više, njegova slika, ma koliko, naoko, bila oslobođena iskustvenog, nosila je u sebi tu emotivnu energiju. Dakako, kao što je već rečeno, ta emotivna energija nije oslobađana iz trenutačnih psihičkih procesa već iz određene mentalne strukture koja je određivala njegov unutarnji život.

Možda je taj emotivni naboj bio i najjači u trenutku kada je on postavljao i sudbinsko pitanje o mogućnosti egzistencije same slike. Nakon dovođenja slike do samog njenog egzistencijalnog ruba, on je prekoračio preko rubikona, počeo rastvarati svoje kompaktne slikovne površine u znakovne partiture. I opet se u tome osjećao logičan unutarnji slijed: emocija, istkivana od prostorno-vremenskog nanosa koji se taložio u njegovom biću, zakonitošću svojeg unutarnjeg razvoja, polako se diferencirala iz svoje pomalo magmatične neodredljivosti i počela izrastati u iščišćeno osjećanje povijesnosti.

To osjećanje povijesnosti se najprije izražavalo u znakovima čija se grafička određenost ne može jasno definisati. Oni se javljaju kao nadolazak svjetla u zatamnjeni prostor i upravo na taj način ti su znakovi izvirali iz površine slike, iz kompaktnih naslaga boje, razbijali tu kompaktnost i stvarali novi dinamizam, diskretan, više poetski nego dramatski, sa naglašenom oblikovnom igrom nekih tajnovitih znakova koji i nisu tu da se gonetaju već da se doživljavaju kao vizualna igra i potenciranje emotivnog stanja kao gradivnog elementa.

U njegovom slikarstvu se život uvijek manifestirao u svojoj punini, ono je bilo blisko čovjeku bez obzira koliko se on protivio njegovoj prividnoj hermetičnosti. U značenjskom smislu ono se razvijalo ka sve evidentnijem artikuliranju povijesnog kao neuništive duhovne potencije.

Na njegovim eksponatima iščitavamo vizualnu supstancu naših stećaka, njihovu nemirnu površinu u kojoj su čovjek i vrijeme utiskivali svoja znamenja, gradili tekst vanrednih nemira svijetlotamnih odnosa, jedne beskrajne igre svjetla i sjenke kojem nas najprije ponesu spomenici naše srednjovjekovne duhovnosti, a tek potom svojom monumentalnošću i svojom simbolikom.

Ovdje se Numankadić nalazi na samom pragu figuracije i kao da već slutimo širokoprsti dlan našeg bogumilskog pretka, njegovo sunce koje je usijecano u vidu magičnog kruga, kao da vidimo prostore u koje se ugrađivao stećak sa svojim znakovnim bogatstvom, kao da vidimo ruku kovača koji «usiče ovi bilig» za pomen nama.

Osebujnošću i stvaralačkim individualitetom, Edin Numankadić je sebi obezbijedio specifično mjesto u savremenoj bosanskohercegovačkoj umjetnosti, a budući istoričari umjetnosti će biti u povoljnom položaju u određivanju tog mjesta u historijskoj dijakroniji, u određivanju da li njegovo djelo, svojim formulacijama, svojom iskaznošću i projekcijama, obezbjeđuje sebi i posebno poglavlje.

No, kako god bilo, Numankadić je slikar koji ne pristaje na konvencije. Od samih početaka, nije pristajao na propise i akademizam mada nikada oko sebe nije dizao buku koja je, inače, svojstvena svakom radikalizmu. Ali je, zato, sa nekom fanatičnom ustrajnošću, pristajao na sva iskušenja koja su vezana za svako nepristajanje, u kojima dominira poricanje onog hora koji na sebe navlači nimbus zastupnika oficijelnog mišljenja sredine kao apodiktičnog meritoruma. Snaga hora ni do danas još nije prevladana iako Numankadić sada ima potpunu satisfakciju evidentiranu u prihvatanju njegovog djela u najisktaknutijim exjugoslovenskim centrima, da o njegovom djelu pišu istaknuti teoretičari i prosuđivači likovne umjetnosti. Velika tekovina Numankadićeva bića je – i onog stvaralačkog i onog ljudskog – što on nikada, ni najmanjim gestom, nije pokušao da devalvira ili poriče likovna djela koja idu potpuno drugačijim usmjerenjem od njegovog, njegov radikalizam stoga, nije izraz pobune, on je više izraz javne svijesti o konceptualnom određenju njegovog likovnog svijeta, o punini njegove iskaznosti, snazi i težini poruke.

Numankadić, u svojoj poetici, u velikoj mjeri računa na snagu vizualizacije, na provociranje čula, na poigravanje sa njihovom inertnošću i sklonosti ka naviknutom. On nudi ton pun izazovnosti, ton poricanja kromatske skale, crno kao osnov vizualizacije. A cilj mu je: da porekne standarde, uobičajenosti, navike! Svakako, Numankadić iziskuje snagu koncentracije, posvećenost njegovom djelu, i tu je, možda, najsnažnija koncentracija njegove stvaralačke hereze. U njegovoj demokratičnosti vlada princip odbira. On ne povlađuje već zahtijeva. A onima, koji ispune taj zahtijev, ispod nanosa crnog tona, otvara se biće bjeline, biće vjere, biće sklada.

Odbacujući filozofiju oblika kao neprikosnovenog gradivnog elementa slike, Numankadić je krenuo u istraživanje novih jezičkih mogućnosti koje su, čini se, bile u dubokoj saglasnosti sa onim skrivenim unutarnjim vibracijama vlastitog doba i naše svakodnevice, i možda je najtemeljitije izrazio ono što to vrijeme, to naše vrijeme, nosi u sebi kao bitnu značajku.

Monohromnost na kojoj je gradio svoje slike, davala je specifičnu projekciju onog etičkog principa koji se temelji na zagovaranju mira i ljudske postojanosti, ali bez akcionosti, bez udara i lomova. Njegova misao se ugrađuje u moderne utopije, u vjeru da je svijet sazdan po pravoj mjeri i da se ta mjera krije u čudnim grafemima s kojima se suočavamo na njegovim platnima u najnovijoj njegovoj stvaralačkoj fazi. Ti grafemi nas podsjećaju na iskonske predodžbe svijeta i odnosa u njemu, ali su istovremeno, ono na čemu Numankadić gradi svoju tematiku i uspostavlja svoju ikoniku. Tim grafemima on uzbuđuje, dozivajući iskon i nudeći modernu sintezu vrednosnog na čijem se obzoru pojavljuje crno kao njegov znak, a bijelo se tematizira kao obličje bjeline u koju se rastvara crno. Crno-bijelo se javlja kao «circulus vitiosus» u Numankadićevom djelu.

Djelo Edina Numankadića je izvorno etičko, a u svojoj relaciji osebujno i stvaralački individualizirano. Tih po prirodi, blag u ophođenju sa sredinom u kojoj živi, dugo odbacivan, on je, ipak, isplovio na osvijetljeni proplanak svoje stvaralačke afirmacije.

(Prva verzija ovog teksta objavljena je u knjizi: Vojislav Vujanović, Alkemija slike, Sarajevo: Savez novinara Bosne i Hercegovine, 1997. Str. 117-123)