Zaziv moralnog sklada

Predmet, kao vizualna činjenica, osnova je na kojoj nastaje stvaralaštvo Salima Obralića. Ali ne svaki predmet, tek onaj čija je egzistencija prožeta evokacijom kao unutarnjim smislom.

Stvaralaštvo Obralićevo satkano je od doziva, od onoga što u njegovoj svijesti i u njegovoj duši postoji kao već proživljeno. No, nije to nekrofilski nagon koji se opredmećuje u slici već uvjerenje umjetnikovo da se u tim dozivima krije prava istina o jednom svijetu koji se zasnivao na neporecivom miru, reklo bi se gotovo na nekoj obrednoj ustaljenosti u kojoj nema bura i nepogoda, lomova i posrtanja. Predmet u takvom svijetu ima dvostruku funkciju: svoju neposrednu svrhu, ali se javlja i kao znamen obrednog, znamen neprikosnovenog reda koji, opet, sa svoje strane, nije znak prisile, već znak oduhovljenosti. Značenja se, dakle, prepliću u njegovom predmetu, skladaju u jednu cjelinu koju niko ne poznaje osim čovjeka sa ovog podneblja, niko ne može da dokuči poetski fluid koji se presipa preko ruba svakodnevnog postojanja i širi prostorom u beskraj.

Likovna misao Obralićeva razvija se u ciklusima ili, bolje reći, u serijama u kojima se jedna tema razrađuje u brojne varijante, varijeteti postaju aspekti njihovog trajanja, u tim aspektima se očituje razuđenost života, unutarnji dinamizam, a ne egzaltirani dinamizam, dinamizam ospoljavanja unutarnje sopstvenosti. U modernoj estetičkoj terminologiji mogli bismo to nazvati igrom, unutarnjim pulsacijama koje jesu životodajne, ali one ne remete ustaljeni red i oduhovljeni mir.

U takvim serijama nastali su njegovi sahani i njegove ćase i, nadasve, njegove arhitektonske relikvije.

Enterijere i eksterijere ne stvara u serijama, svako djelo, bez obzira da li sadrži isti motiv, cjelina je za sebe, nastajala iz sasvim zasebnog unutarnjeg poticaja, misao je u njoj završena, završena je poetska aura. Takve su slike sa motivima Počitelja u koje su uvijek utkani čempresi, takvi su motivi enterijera i vanredan motiv šamije.

Jedan motiv posebno je začudan po svom filozofskom konceptu: to je motiv žene Bošnjakinje, uvijek prikazane s leđa. Njena je statura vitka, elegantno građena, nečujna hoda i izvedena iz prostora bilo kakvog vida omeđenja. Evokativno jeste i u njoj prisutno, ali samo kao blagi retuš viđenog. S njenim likom on ne sociologizira, oslobađa je prostora i smješta je u vrijeme. A pošto joj ne pokazuje lice, oslobođena je i ustaljenih atributa dopadljivosti ili nedopadljivosti. Lik joj je skriven, on je tajna, oslobođen zazornih pogleda, intaktan je i zato se ne troši u životnim profanacijama, vrijeme je jedino u čemu taj lik obitava, samo je njemu podatno i zato se uzdiže do skrivenog idealiteta u kome se može i doslutiti i propis u islamskom svijetu, ima u tome nečega himničnog prema ambijentu u kome je umjetnik ponikao i koji on nosi u sebi kao vlastitu amajliju.

Sahani su posebno živa inspiracija Obralićeva. On je, prije svega, opsjednut njihovim oblikom, oblikom koji je formuliran u prostoru orijentalnog duha na čijem senzibilitetu Obralić i zasniva svoju inspiraciju. Taj oblik se kružno širi u prostor, ali ne u vidu koncentričnih krugova već lepezasto da bi se dobila svojevrsna koronarna forma kao ideja posvećenosti. Posebno je zanimljiva vizualna činjenica da ovdje dolazi do rastvaranja predmetnog, predmet isijava iz sebe svoje suštastvo i zato se njegovi sahani premeću u simbolizaciju posvećenog mira jednog svijeta u čiji životno-obredni čin oni ulaze kao stalni element.

Drugačije je sa enterijerima koje Obralić uobličuje na svojim platnim i u svojim crtežima. On u tim eksponatima izlazi iz prostora onog supstancijalnog koje se manifestira kao egzistencijalna odredba umjetnikova bića i kao misaona komponenta kojom se može predstaviti kao osobeni umjetnik, i ulazi u prostor naglašene intime, intime koja u sebi, prije svega, nosi snagu pijeteta prema prostoru u kome je odnjegovan. Obralićevi enterijeri su neka vrsta njegovih ispovijesti, ispisivanje nečega što bi se moglo, u krajnjoj konzekvenci, nazvati autobiografskim. To je poezija intime koja ne teži za tim da razrješava neka pitanja dubljih značenja, on hoće da bude topla, prisna, u čistom vidu evokativna, prizivna. Bojeni ton se približava toplim akordima, spregnut sa zanimljivim starinskim formama toga enterijera, pomalo rustičnim, ali do kraja humaniziranim. Dakako, ima nekoliko eksponata u kojima se Obralić udaljio od neposredne evokacije i intimnog bilježenja i gdje se inspiracije podiže do metafizičkih sfera. To su, najčešće, eksponati sa otvorenim vratima koja pogled posmatračev uvode u nutrinu prostora oblikovanog zatamnjelim smeđim tonom, tonom kontemplacije.

Ni eksterijeri nisu oslobođeni intimnog tona i određenih dozivnih akorda. Ali u njima prevalira poezija koju oni sami iz sebe emaniraju, bilo po svojim prirodnim datostima, bilo po onome kako ih je čovjek uobličio. Motivi se kreću od skupine građevina oblikovanih u starinskom slogu i raspoređenih u zbijenim skupinama, čemu bi, možda, najviše odgovarao izvorni arapski izraz «džemat», pa do izbora nekog pitoresknog detalja sa prozorom i otkrivenom strukturom zida. Te detalje on postavlja i u zanimljiv rakurs, nikada ne stoje u frontalnom odnosu prema posmatraču, već mu prilaze nekako sa strane, iz nekog neobičnog ugla čime se dinamizira odnos između slike i posmatrača. Čempresi zauzimaju posebno poglavlje. Obralić beskrajno voli njihov čunjasti oblik; njegovim čempresima bi se kao moto mogli staviti Tinovi stihovi koje je ispjevao o jablanima, mada su Obralićevi čempresi znatno materijalniji, prisutniji. Jer, u njihovu pozadinu ne stavlja ništa što bi čemprese svelo na detalj ili čijoj bi se svrsi čempresi povinovali. Oni plamsaju svojom prisutnošću, prisiljavajući i druge predmete da na platnu očitavaju također svoju živu prisutnost.

Ciklus Sahat kula iz Prusca svjedoči o Obraliću kao vanrednom slikaru oblika. On prati neobičnost njihovih uobličenja, oslikavajući u tome i vrijeme njihovog nastanka i karakter kulture koja ih je iznjedrila, ali ono na čemu najviše insistira to je unutarnja čvrstina njihove građe i praćenje procesa osunčavanja njihovih strana.

Sa Neretvom se završava ophodnja likovnog djela Obralićeva. Ovdje boja zamjenjuje predmet kao vizulanu činjenicu i dolazi do još većeg rastvaranja predmetnog od onog koje smo zasvjedočili na eksponatima sa sahanima. Na ovim eksponatima boja je sve. Tako se Obralićeva likovna vizija kreće od čvrste predmetnosti do gotovo nepredmetnog, od evokacija do impresija, od lirske tananosti do kontemplativnog.

Obraliće nije tragalac za novim, ali je temeljit u iskušanim formama i time se predstavlja kao značajan beočug u savremenom bosanskohercegovačkoj umjetnosti. Njegova umjetnost jeste evokativna, ali načinom uspostave odnosa između sadržaja evokacije i likovnih sredstava, optičke datosti se transponuju u kontemplativnu utonulost u kojoj se do pune izražajnosti uzdiže iskonska mirnoća rustičnih formi predmeta.

On priziva u našu prisutnost svijet koji iščezava i koji se podudara sa intimnim svijetom njegova djetinjstva. Pa ipak, predmet, koji postavi u središte slike, od majčine šamije do očevog alata, nije tu da bi se učinio posrednikom u ispisu biografske skice, on, svojom korespondencijom sa prostorom u koji je smješten, sa pozadinom datom u zagasitoj gami, u kojoj se gube obrisi, sagorijeva u svojoj jednoznačnosti, da bi se, u tom pepelu, očitovali oni etički principi u čiju ljudsku čistotu umjetnik beskrajno vjeruje, uzdiže je do uzoritosti, do neporecive časnosti u kojoj vlada beskrajni sklad, prisnost i ljepota dodira između stvari i čovjeka kome te stvari pripadaju. U očevom alatu bitno je to što je taj alati ugradio u sebe duhovnog njegova oca, presahle česme ne očituju se na njegovim platnima svojom specifičnom vizualnošću, ili svojom funkcionalnom istrošenošću, već činjenicom da je njihovom presahlošću presahnuo jedan svijet visoke moralnosti i gotovo atavističke saživljenosti čovjeka i predmeta, gdje je predmet uvijek svjedočio o otjelovljenju bitnih etičkih principa.

Stvaralaštvo Salima Obralića jeste zaziv moralnog sklada u kome se ljudskost oslobađala u svoj svojoj ljepoti, ali čija su izvorišta utihnula, utihnula u našim sjećanjima, kao nostalgija i kao bol.

Vojislav Vujanović
(Tekst objavljen u: VUJANOVIĆ VOJISLAV / Alkemija slike.
Sarajevo: Savez novinara Bosne i Hercegovine, 1997. Str. 129-134)