Glumac beskrajnih mogućnosti

Demon stvaranja je Miri Kopaču udahnuo svoj nemir već u njegovoj petnaestoj godini, kada se, prvi put, uključio u neko od kulturnih društava i počeo kroz magiju riječi prozirati duh i smisao egzistencije likova što su mu ih dali tumačiti. Nemir je rastao gotovo u svojoj vertikali; budila se stvaralačka samosvijest, pomiješana s mladalačkom nadobudnošću koja se preobražavala u odlučnost da se krene pravo u profesionalno kazalište, s tek navršenih sedamnaest godina, i da se bez susprezanja, zatraži profesionalni angažman. Kad se, nakon 25 godina, prisjećao tih prvih trenutaka, sam ih je opisao na sljedeći način:

Još 1916. godine počeo sam igrati u jednom ljubljanskom društvu kao diletant. Ubrzo sam se istakao kao nosilac glavnih uloga i stekao toliku popularnost, da sam si umislio, da čak ni u Narodnom gledališću u Ljubljani ne postoji bolji glumac od mene. Zanesen tom ludom i nepromišljenom mišlju, poletio sam pravo tadašnjem ravnatelju ljubljanskoga gledališča… s riječima: – Gospodine, angažirajte me, ja sam dobar glumac.

Mogla je ta nepromišljenost biti kobna za jednoga mladog čovjeka. Na sreću, nasuprot njemu sjedio je razuman čovjek, jedan od značajnih stvaralaca hrvatskoga glumišta. – Hinko Nučić, koji mu nije htio podrezati krila na kojima je poletio. Poslije dugog promatranja pružio mu je tekst uloge i rekao da dođe za tri dana, “ali skromnije nego danas”. Sa oduševljenjem je prihvatio ulogu, naučio je napamet i ponovno se pojavio pred intendantom. Ovaj ga je dočekao hladno, kao da ga nikada ranije nije vidio. Kada mu se ponovno predstavio, Nučić mu je rekao neka počne sa svojim monologom. Možda ga, uistinu nije ni slušao, jer je, tek nakon nekoliko trenutaka, podigao glavu i upitao: “Jeste li završili?” Kad mu je mladac odgovorio da jeste, Nučić mu uzvrati da je sve to bilo “strašno dugo”, ali, potom, dodao da će ga, ipak, primiti, davši mu pritom da potpiše prvi profesionalni ugovor. Bilo je to 1918. godine.

Jedna od prvih uloga što ju je dobio u profesionalnom kazalištu je uloga Drugog radnika u Cankarevoj drami “Jakob Ruda”. I o tom je trenutku govorio:

Kad mi je ime bilo prvi put tiskano na plakatima Kazališta, obilazio sam radosno gradskim ulicama, čitajući svuda plakate i – moje ime.

Tako se rađao umjetnik.

U Ljubljani je ostao tri kazališne sezone, da bi potom prešao u Varaždin, a iz Varaždina u Maribor. Iz Maribora se otisnuo u Sarajevo, gdje je, sa kraćim prekidima, ostao punih 28 sezona i odigrao preko 250 uloga!

Prvi je angažman imao u komediji Nikolaja Nikolajevića Jevrejinova “Glavna stvar”. Premijera je bila 22.9.1923. godine. Očito je da je to bila neka od epizodnih uloga jer mu se ime nalazilo nakon imena glavnih protagonista, sa standardiziranom formulom “ostale uloge”. Pa, ipak, kritika ga je primjetila. Nepotpisani kritičar Jugoslovenskog lista (vjerojatno Ivan Peserle) govorio je o njegovoj kreaciji s kritičkim distinkcijama:

G. Kopač, kao glumac – ljubavnik, odviše drven, opaža se, da se još slobodno ne kreće na pozornici, ima doduše sasvim ugodan organ, ali mu veće uloge valja davati postepeno, dok stekne veću pozorišnu rutinu.

I – redatelji kao da su prihvatili kritičarevu sugestiju: često su ga angažirali, ponekad iz predstave u predstavu, ali su mu davali uglavnom epizodne uloge. I, desilo se – čudo: nekadašnji nadobudni sedamnaestogodišnjak sasvim je mirno prihvatio realne odnose, shvatio da je stprljivost jamstvo uspjeha i da mu je Sarajevo onaj prostor u kojemu se jedino mogu otjeloviti njegove umjetničke težnje. Igrao je male uloge, ali se nije pomjerao iz grada na Miljacki, čekao je svoj trenutak, stječući iskustvo i bogateći svoju, makar i skromnu, riznicu realiziranih likova. Tek u sezoni 1929/30. se njegovo ime počinje ispisivati u samom vrhu kazališnih afiša. S tim je u dubokom suglasju zapis Marka Markovića:

Sudjelujući u veoma obimnom i raznorodnom repertoaru on se postepeno razvijao i iskristalisao prvenstveno u tumača izrazitih, oštro zacrtanih ljudskih karaktera, ali je, pri tome, sa uspjehom dao i lijep broj tipova, naročito onih što se kreću negdje između komičnog i grotesknog. Njegov osnovni ton je stvaralačka smirenost, uvijek pogođena mjera u izrazu – od opće, cjelovite fizionomije pa do detalja; mjera koja mu je omogućavala da gledaocu približi lik uopće, posebno karakter ispod čije, naoko sređene površine ključaju misli i osjećanja što dovode do eksplozije. Znatnog je izražajnog registra, a nikada bučan i nametljiv.

Markovićeve se refleksije odnose na cjelovit Kopačev umjetnički rad (tekst je pisan u povodu obilježavanja 35. obljetnice umjetničkog rada). Ipak, u tim se riječima mogu prepoznati i neke bitne odrednice njegova stvaralačkog profila i u ranom razdoblju njegova stvaranja.

Strpljenje je urodilo plodom: lagano, njegovo se ime, poput plime, uzdizalo vertikalom ispisivanih imena na kazališnim plakatima, od dna se uspinjalo k vrhu i, krajem sezone 1928/29. naći će se, u Urvancevljevoj drami “Marusija” među tumačima glavnih uloga. Ipak, mnogo će značajnije biti kada se, na početku naredne sezone, nađe među vodećim tumačima Rostandovih likova, u njegovoj proslavljenoj komediji, napisanoj u stihovima – “Cyrano de Bergerac”, gdje je tumačio lik Kristijana. Kritičar “Pregleda” (D.M). neće biti baš izdašan u procjenjivanju njegova ostvarenja, već će se zadovoljiti uhodanom paušalnom ocjenom da mu je kreacija bila “korektna”. Ali će, zato, znatno “pričljiviji” biti kad bude prosuđivao vrijednosti izvedbe “Život Isusa Krista” Waltera Nithack Sthana u kojoj će Kopač upravo tumačiti naslovnu ulogu. Zamjerajući mu na ne baš korektnom jeziku, u daljnjem je obrazloženju istaknuo, da je bio “dobar maskom, blag gestom, s beskrajnom setom u tonu” i da je svoju ulogu “tumačio s mnogo osjećanja, i u više prilika uspješno”. Ova ocjena dobiva na težini ako se ima u vidu da kritičar predstavu u cjelini stavlja u same vrhove redateljskih rješenja Aleksandra Veraščagina što ih je postavio na sarajevskoj pozornici (uz “Idiota” i “Anfisu”).

Mjesec dana kasnije ime Mire Kopača će opet biti ispisano na samom vrhu plakata. Na repertoaru će se naći satira suvremenoga francuskog pisca Marcela Pagnola “Topaz”. Redateljsku postavku obavio je Aleksandar Vereščagin, a naslovni je lik tumačio – Miro Kopač. Kritičar D.S. je zapisao

Topaza je igrao g. Miro Kopač, u onome karikaturalnom stilu, verno i dosledno, kako ga je Vereščagin obeležio. Dobar u prva tri čina, čudna mešavina duhovne bede ljudske i zanimljivih iskušenja koja mu žure u susret iz sveta plutokratije i velikih finansijera, on je u četvrtom činu potpuno pokleknuo, ne mogavši da psihološki obrazloži nagli preokret u svojoj duši.

Ipak, kada su ga petnaestak godina kasnije novinari pitali koje uloge smatra najdražima, Kopač je na prvo mjesto stavio – Topaza.

Ovim je ulogama Miro Kopač okončao osam sezona na sceni sarajevskog kazališta i puno desetljeće prebivanja na pozornici. Bilo je to vrijeme prilagođavanja, vrijeme istinskog sazrijevanja i pune dozrelosti iako je i tada bio mlad čovjek – nije još imao ni punih trideset godina. Počinjalo je drugo poglavlje njegovih stvaralačkih dosega od kojih će načiniti zbirku kao rijetko koji dramski umjetnik ovih naših vrletnih prostora.

Glumačka zrelost Mire Kopača, dana u svojim punim dimenzijama kreacijom Pagnolova Topaza, tražila je svoja nova propitivanja. Je li mu sarajevsko Kazalište bilo dovoljno plodno tlo?

Sezonu 1930/31. Josip Lešić je prikazao u odveć crnim bojama i pretpostavke za takvo suđenje su, nesumnjivo, postojale: postojalo je izuzetno nezadovoljstvo intendanturom Mirka Korolije koji je na to mjesto došao nakon što su se splitsko i sarajevsko spojili u jedno kazalište pod nazivom Narodno pozorište za zapadne oblasti. Godine 1928. veliki broj glumaca je napustio Kazalište, vladala je žestoka kampanja javnih glasila protiv kazališne uprave, u kojoj je prednjačio “Jugoslavenski list”, artikuliranje repertoara bilo je od prilike do prilike. Ali je bila sretna okolnost što se u Sarajevo ponovno vratio Rade Pregarc, redatelj izuzetnih mogućnosti, u čijem se radu, kako je zapisao Lešić, osjećao ton “ublaženog slavenskog pozorišnog realizma i germanske pozorišne solidarnosti”. Miro Kopač će igrati u onim predstavama koje, gotovo isključivo, postavlja Rade Pregrc. I u svakoj od tih predstava će ga primijetiti kazališna kritika. U Wildeovoj “Salomi” tumačit će Mladog Sirijca i realizirati ga “u prijatnoj dikciji ljubavlju natopljenog zanosa”. Znatno složeniji zadatak je imao u drami Josipa Kulundžića “Misteriozni Kamić”. Dramsku okosnicu ovog djela čine udvojene ličnosti profesora Kamića i razbojnika Brnjca. Njihovo je scensko razrješenje bilo povjereno – Miri Kopaču. U njihovo realiziranje je Kopač unio “pažnju koja mu obezbjeđuje visoki plasman među najboljim snagama našeg ansambla”. Prema kritičaru on je

marljiv i inteligentan, ambiciozan na podlozi nesumnjivog prikazivačkog talenta, g. Kopač daje i više no što bi se očekivalo od njegove mladosti.

U sezoni 1933/34., u kojoj je izvedeno nekoliko značajnih djela iz domaće i strane dramske književnosti (Shakespeareov “Mletački trgovac”, Mollièrov “Tartuf”, Tollerova “Slijepa boginja”, Gogolj – Bulgakovljeve “Mrtve duše”, Krležina “Leda”, Begovićeva “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, Andrić – Jevtićeva “Anikina uzbuna”), našla se i komedija češke spisateljice Olge Scheinpflugove “Između ponoći i zore”, zasnovana na težnji da se freudizam sagleda kroz “humor, ironiju i nešto razvodnjenu satiru”. Glavne su uloge bile povjerene Ljubici Stefanović, Miri Koretić i Miri Kopaču, za koje je kritičar Jovan Palavestra rekao da su “bili u punom nadahnuću i zamahu davanja svoje najpunije mjere”. Ova ocjena još više dobiva na težini ako imamo u vidu da je predstava u cjelini ocijenjena visokom ocjenom u kojoj je, u režiji Rade Pregarca, “i gradacija u igri aktera bila tačna, neusiljena, spontana i prirodna, neposredna i napregnuta da cijela komedija bude jedan stvaran isječak iz života, bez ekstemporisanja”.

Milan Begović je bio jedan od najigranijih autora na sceni sarajevskog Kazališta: već u drugoj sezoni, sezoni 1921/22. igrane su njegove tri drame: “Čičak”, “Pred ispitom zrelosti” i “Biskupova sinovica”, zatim će, u sezoni 1932/33. biti izvedena njegova najpoznatija drama “Bez trećeg” (igrat će Dujmo Biljuš i Meri Podhradska), u narednoj sezoni drama “Amerikanska jahta u splitskoj luci”, u sezoni 1934/35. “Božji čovjek”, zatim “Lela će nositi kapelin” (1935/36.), i, ponovno, “Bez trećeg” u sezoni 1942/43.

U “Božjem čovjeku” će se opet na djelu naći tandem: Rade Pregarc, kao redatelj, i Miro Kopač u glavnoj ulozi. Za ovu je dramu Begović iskoristio jednu albansku legendu, ali ju je slavenizirao i smjestio u svoj rodni kraj. Osnovni je problem drame – sukob animalnog i duhovnoga u čovjeku. Glavni je protagonist Damjan, mladi svećenik, “oličenje Božjeg zakona, zakona bezmerne hrišćanske ljubavi koja pobeđuje ljudske strasti, ali, u stvari, pobeđuje i sam život u njegovim najdubljim manifestacijama” (Jovan Kršić). Damjana je tumačio Miro Kopač. Kritičar je njegovu igru okarakterizirao samo jednom rečenicom: “Damjan g. Kopača, s isusovskom maskom, bio je od početka do kraja u jednoj melodijskoj liniji kojoj bi mestimično spuštanje i podizanje bilo samo od koristi”.

Shakespeareov “Kralj Lear”, postavljen u sezoni 1935/36. bio je novo iskušenje za stvaralačku razuđenost Mire Kopača: povjerena mu je uloga Kraljeve Lude. Na realizaciji predstave bile su angažirane najmoćnije snage s kojima je Kazalište u tom trenutku raspolagalo – Kralja Leara tumačio je Dujmo Biljuš, Edmunda Veljko Maričić, Kordeliju Olga Babić. Kritičar Jovan Palavestra je o Kopačevoj kreaciji govorio kroz vlastitu emotivnu vezanost za sam lik, i to mu je omogućavalo da uoči i one najtananije niti koje su vezale Kraljevu Ludu i njegova tumača:

Budala g. Kopača, premda pažljivo i inteligentno istudirana uloga, nije bila bez oštrijih naglasaka sarkazma, mada su za tu ulogu potrebnije meke, muzikalne modulacije bolne ironije, koja se penje do hamletovskih maksima i simbola. Ovome, inače, talentiranom i savesnom mladom glumcu, izmakla se jasnoća u onom glavnom: čovečna odanost tragičnom kralju, koja treba da se ogleda u suzi kroz smeh, u blago ironičnom naglasku i kazivanju životne mudrosti, one koja se izgubila u paučini isprepletenih, na oko nelogičnih reči i misli, figura i metafora.

Sud je kritički intoniran. Ali, čini se, upravo iz te kritičke intonacije izbija sva reljefnost Kopačeve kreacije: umjesto bolećivosti, na kojoj kritičar inzistira, mi se suočavamo s kreacijom nemilosrdnoga psihološkog seciranja duhovnih stanja i samog junaka i njegova odnosa prema svome Kralju. Umjesto niskih tonova nekakvog žala i pobune protiv klete usudnosti, Kopač je gledalištu plasirao oporu istinu o životu, koja se prelama kroz prizmu univerzalne plemenitosti, koja nije u stanju uvijek naći pravu mjeru te istine o sebi, čini životnu grešku koja dobiva svoje obličje u metafori stradanja koju Kralj Lear oličava svojim tragičnim usudom. Tako se stekla čudna situacija: kritičar je imao puno pravo zahtijevajući uobličenje ovoga lika prema svojim shvaćanjima i razumijevanju ljudske tragedije, i iz toga svoga rakursa kritički intonirati svoj sud o Kopačevoj kreaciji, ali je umjetnik bio u još uzvišenijem vidu jer se on nije podavao ni svojim emocijama, ni svom racionalnom poimanju stvarnosti; on je, svojim urođenim stvaralačkim nervom, plovio životnim urvinama svoga lika i gradio njegove vrutke bez izvanjskih utjecaja.

U narednoj je sezoni slijedilo još jedno iskušenje: u Sarajevskom kazalištu gostovala su dva glumca iz moskovskog Hudoženstvenog teatra – Vera Greč i Polikarp Pavlov. Nastupili su u drami Maksima Gorkoga “Na dnu” – Vera Greč u ulozi Vasilise Karpovne, a Pavlov kao Luka. Na repriznoj izvedbi iste su uloge tumačili – Jolanda Đačić i Miro Kopač. Kritičar je zapisao:

Vasilisa gđice Đačić i Luka (putnik) g. Kopača bili su, u neku ruku, ispit za ova dva mlada člana našeg ansambla, koji oboje slove kao najsavjesniji i, nesumnjivo, najgipkiji talenti među mlađima ili srednjima. Oni nemaju razloga da se plaše za ocjenu kod svojih velikih učitelja. Svu opakost i zloću Vasilise, zatrovane erotikom, Gđica Đačić je ponela sa elanom, dok je Luku g. Kopač tumačio inteligentno, s rutinom koja ima svoje dobre oslonce i sigurne rezerve.

Kazalište je tragična umjetnost. Poput leptira, ona traje dok je u stanju da se iz nje zari duh i ljepota. Kad oni iščile, i njezina se egzistencija okončava. Jedini tragovi, koji ostaju, jesu kritičarski zapisi. Zahvaljujući njima, pokušavamo spasiti i zaboravu oteti makar ono što je u tim zapisima sačuvano. Na to smo i pozvani jer, istodobno, kazalište, makar koliko kratko trajali njegovi bljeskovi, ono te svoje bljeskove snažno ugrađuje u temelje našega duhovnog izrastanja, našega duhovnog snaženja. Stoga, s moralnog stajališta, nemamo pravo zaboravljati one koji su davali sebe, trošili svoje moći za snagu nas današnjih. Među tim moćnicima je i Miro Kopač. U zapisima, što su ih za sobom ostavili kritičari, mi tragamo za Kopačevom duhovnom vertikalom, pokušavamo je isklesati i učiniti je vidljivom, uprisutnjenom u našem duhovnom obzorju. Ima u tome nečega od umjetnosti vezilje: od niti, koje su nam preostale mi tkamo ono što je naš duh u stanju iz njih istisnuti i izvesti lik čijim je krvotokom strujala živa i nepatvorena životna energija.

U svojem daljnjem rastu Miro Kopač se ponovno suočavao s veličinama čiju je mjeru morao primjeriti vlastitoj mjeri, uspoređivati je i – izvoditi je na istu stvaralačku razinu. Zato mu se pružila prilika u drami “Kad je sreda – petak je”, čiji su autori bili književnik Milan Đoković i glumac Raša Plaović. Miro Kopač je tumačio Doktora. Da bi se što više približio istini stvaralačkog agona Mire Kopača, kritičar Jovan Palavestra je morao u svojim kritičkim opservacijama načiniti neuobičajeni obrat:

Vrlo dobrog i savjesnog člana našeg ansambla, g. Kopača (u ulozi Doktora), ostavili smo na kraju ovog prikaza kao jedan izuzetan slučaj. Poslije gostovanja beogradskog pisca, reditelja i glumca – umjetnika, g. Plaovića u ulozi Doktora (u Rastanku na mostu), g. Kopač je, prirodno, bio pred jednom okolnošću koja se mora respektovati pri ocjeni ove njegove kreacije. Premda, na izvjesnim mjestima i po izvjesnim gestama, ne bez ugledanja na g. Plaovića – g. Kopač, nesumnjivo, vrlo inteligentan, savjestan i osjetljiv za tekst, nije prenebregao ni svoju interpretatorsku individualnost, toliko puta iscrpljenu u nizu njegovih intelektualnih tumačenja.

Uvažavajući nazočnost pisca i glumca, g. Kopač je, možda, tek ponegdje – ali ne grubo – zastranio u tonu ili naglasku, pokolebavši i uvjerljivost igre. Ali, u cjelini uzevši, unatoč pipavosti terena, naročito u spletu piščeve verbalistike, on je uspio sačuvati i obraniti iskrenost nadahnuća i uživljenost u značaj i psihološko tkivo Doktora.

U “Ekvinociju” Ive Vojnovića (izvedenom u povodu desete obljetnice piščeve smrti) Miro Kopač je tumačio epizodnu ulogu, Paroha (u prvoj izvedbi “Ekvinocija”, 1921. godine, Paroha je tumačio Fran Novaković), ali je kritičar morao zapisati da je ta uloga premda epizodna, bila na razini njegovih vrhunskih kreacija.

Zapišimo još jedan trenutak: krajem sječnja 1940. godine na repertoaru se našla dramatizacija romana Fjodora M. Dostojevskoga “Zločin i kazna” čiji je redatelj Vaso Kosić. Kosić je u prvi plan stavio tri ličnosti: Raskoljnikova, Porfirija Petroviča i Marmeladova. Raskoljnikova je tumačio Jovan Tanić, Marmeladova Milan Orlović, a Porfirija Petroviča – Miro Kopač. Bila je to poanta na stvaralačko razdoblje Mire Kopača između 1930. i 1940. godine:

Porfirije g. Kopača spada u niz onih briljantnih glumačkih ostvarenja koja zauzimaju počasno mjesto u analima našeg pozorišta i koja čine čast našem ansamblu.

Onda je došao rat. Sarajevsko kazalište je prilično bezbolno preživjelo onaj povijesni obrat što je uslijedio nakon travanjskih zbivanja 1941. godine. Istina, ansambl je bio znatno smanjen jer je jedan dio glumaca otišao u mirovinu, a drugima, “budući da nisu rođeni na teritoriji Hrvatske države”, bilo je “omogućeno da se vrate u sredinu iz koje su nam došli”, ali je i došlo nekoliko prvorazrednih glumaca među kojima su bili i Safet Pašalić, Avdo Džinović, Faik Živojević, Alinka i Luka Delić, Nevenka Veselinović, Marijan Lovrić. Već je 2. svibnja povjerenikom Kazališta bio postavljen književnik Alija Nametak, kojemu je najveći problem bio popraviti štetu na zgradi kazališta, nastalu prilikom bombardiranja Sarajeva. Otvorenje Kazališta obavljeno je 13. lipnja izvedbom drame Ahmeda Muradbegovića “Na Božjem putu”. Tom je prigodom Kazalište preimenovano u Hrvatsko državno kazalište, a Muradbegović imenovan njegovim intendantom. U realizaciji predstave sudjelovali su Jelena Kešeljević, Olga Babić, Miro Kopač, Ante Franjković, Faik Živojević, Paula Jesić, Vera Krog-Orlović, Đuro Karmelić, Slavija Kopač, Dušanka Blagojević i Jozo Bakotić. Redateljsku je postavku obavio Vaso Kosić. Izvedbom ove drame na scenu je stupio i profesor Vladimir Jurčić kao kazališni kritičar. Njegove ćemo kritike, pisane izgrađenim stilom, visoke literarne razine, snažne analitičke prodornosti, istinski dorasle samom umjetničkom činu, pratiti sve do svršetka Drugoga svjetskog rata, kada će ga partizani strijeljati, odmah 1945. godine. Njegove su kritike vrhunac kazališne kritičke misli u povijesti bosanskohercegovačkoga teatra. Doduše, te kvalitete neće biti dovoljno vidljive u ovom prvom zapisu jer mu je osnovna svrha ponajprije bila: javnosti predstaviti ovo Muradbegovićevo dramsko djelo, dok je glumačkim kreacijama posvetio malo prostora i u svoje vidno polje smjestio tek tri najvažnija lika: Omerbega Idrizbegovića, njegovu kćer Lejlu i njegovu suprugu Arifahanumu. Omerbega je tumačio Miro Kopač, Lejlu Olgica Babić, a majku Jelena Kešeljević. Dajući okvirnu ocjenu da je gluma bila “izvrsna”, kritičar naglašava:

Pa ipak, griješili bi(smo) ako posebno ne bi(smo) istakli sjajnu glumu Kopača u ulozi Omerbega Idrizbegovića. Tvrd, fanatičan, neslomljiv i ponosan kao konzervativac, vjernik i beg; nježan i čestit kao otac i čovjek, odmjeren i strog, kao domaćin i muž, autorov Omerbeg našao je u Kopaču sjajnu realizaciju.

S ovom kritičkom distinkcijom, Miro Kopač je ušao u novo povijesno razdoblje Sarajevskog kazališta, ali i u vlastito razdoblje pune glumačke zrelosti. Sad mu je četrdeset godina i iza njega je već blizu četvrt stoljeća od epizode s Hinkom Nučićem u ljubljanskom Kazalištu. On sada ima jasno izdiferenciranu stvaralačku filozofiju, u svome junaku ne traži moguću identifikaciju, već dokučivanje one sublimnosti iz koje se junak javlja kao vlastita kreacija, kao tumačenje životnog načela koje je oličeno u junaku. To “životno načelo” što ga Kopač raskriva u svakom junaku kojega tumači, okosnica je od koje polazi i u čijoj strukturiranosti određuje i nutarnje bogatstvo lika. On se ne ugrađuje u lik, već ga formulira, traži mu osnovnu boju glasa, karakterističnu dikciju i kretnje koje su negdje u skrivenim tokovima same formulacije lika, korespondirale s bojom glasa i njegovom dikcijom. Nije to bilo prerušavanje u drugi lik, u svoga junaka, već nalaženje onih bitnih sastavnica od kojih je lik sazdan i njihovo ponovno “ukomponiranje” u cjelinu. Tu se krila osobitost njegova umjetničkog postupka, ona, dakle, distinkcija kojom se, uglavnom, razlikovao od drugih. To je nužno reći da bismo bili, u punoj mjeri, svjesni što je to što je on unio u bosanskohercegovačko kazalište, čime je obogatio taj teatar. Miro Kopač je jedan od stožernika bosanskohercegovačkoga kazališta; u njemu je proveo blizu tri desetljeća, u njemu sazrijevao, razvijao se i dostigao punu afirmaciju. Razdoblje što ga razmatramo jest upravo razdoblje te njegove stvaralačke punine. Ovu je činjenicu potvrđivala svaka njegova naredna kreacija, formulirana u kritičarskoj riznici Vladimira Jurčića. Tako je, u drami Jakše Kušana “Dva Morića – dva Pašića”, tumačio Hadžiju Krinozu, turkušu i otpadnika i impresivno je predstavio pokvarenu dušu crvenobradog izdajnika koji iz lakomosti izdaje borbu svoga naroda. Vrlo izražajan, stiliziran, adekvatan.

U “Scampolu” Darija Nocodemija tumačio je ing. Tita Saccija i

uvjerljivo je predstavio bohemsku sudbinu nenamještenog inžinjera. Njegov Tito bio je plemenit, velikodušan i karakteran. Nada sve, simpatičan i drag čovjek. Tu se g. Kopač pokazao kao umjetnik većeg formata, jer je svladao ulogu, brzo nadstudiranu.

U prvoj sezoni, pored lakog programa, kojim se nesumnjivo nastojalo privući gledateljstvo, uslijedila je i postavka drame Gerharta Hauptmanna “Pred zalazak sunca”. Tema je uzeta iz obiteljskog života: sedamdesetogodišnji Matthias Clausen se osjeća još toliko snažnim da se odlučuje oženiti dvadesetogodišnjom djevojkom, bez obzira što se njegova obitelj i bliža okolina skandalizira tom odlukom. Njegova čežnja ostaje neostvarena, svoju žudnju za ljubavlju plaća smrću, i on je vidi tek u svojoj smrtnoj viziji. Scensko utjelovljenje tome liku je dao Miro Kopač, i njegovu je kreaciju kritičar Jurčić istaknuo već u podnaslovu svojega teksta. U tekstu joj je pak dao sljedeću formulaciju:

Naslovnu ulogu savjetnika Matije Clausena živo je predstavio, s maksimumom stvaralačke mogućnosti, g. Miro Kopač. Njegova izvrsna igra dosegla je kulminaciju. Koliko nijansa, koliko životne snage, koliko dubine i zamaha! Kreacija starog Clausena je do sada najjače umjetničko ostvarenje g. Kopača, koji je u nekim trenucima stvarao intenzivnije i uspjelije nego li bi postizavao i sam tekst. Potpuno se uživio i unio u teški duhovni konflikt jednoga probuđenoga starca, u kojemu se budi životni žar i žeđ ljubavne slasti. G. Kopač vanredno je djelovao simpatičnom figurom, držanjem, i rijetkim suosjećanjem s dramskom cjelinom.

I, dok je svoga Clausena oblikovao s tragičnim kadencama, u komediji madžarskog pisca Jakoba Istvana “Džimbi” Miro Kopač prihvaća tumačenje jednoga komičnog lika – Lovca, koji bježi iz civilizacije da bi se oslobodio njezinih lanaca (nameću mu da se ženi djevojkom koju ne voli) i odlazi u Afriku. Tamo nalazi ljupku crnkinju s kojom se vraća u civilizaciju da bi tom svijetu pokazao prototip neiskvarenosti. Međutim, crnkinja Džimbi brzo shvaća uredovanje civilizacijskog svijeta, priklanja mu se i time stvara nove komične obrate. I ovom je liku Miro Kopač našao pravu mjeru, nije stvarao kalambure, nije se koristio obilatom gestom, nije stvarao redundancije u čijim bi se nelogičnostima krio površni humor; svojega je Lovca, po Jurčićevim riječima, tumačio s naglašenom smirenošću, izražajnom dikcijom, otmjenošću i prirodnošću.

U sezoni 1942/43. koja će početi dramatizacijom romana Mile Budaka “Ognjište”, autor koje je bio Vojmil Rabadan, Miro Kopač je tumačio Lukana, usamljenika, koji strpljivo nosi svoj teški životni jaram i čuva svoje ognjište, “dok je u njemu i žedna kap krvi, i najmanji tračak duha”. U ovoj će sezoni umjetnik obilježiti 25 godina svoga umjetničkoga rada. U novinskoj najavi te obljetnice istaknuto je da “g. Miro Kopač djeluje na sarajevskoj sceni punih 20 godina, pa se može reći da je on sav svoj život posvetio Sarajevu i razvitku njegova kazališnog života”, da je “uloga Mire Kopača, dramskog prvaka našeg kazališnog ensemblea, u kazalištu i kazališnom životu (je) velika i treba joj odati zaslužno priznanje”. Na kraju se kaže da će proslava velike obljetnice rada Mire Kopača biti “svakako jedna važna kulturna manifestacija grada Sarajeva”. U tom povodu je Vladimir Jurčić načinio izvjesnu rekapitulaciju umjetničkog stvaranja u minulih 25 godina. Iz te njegove sinteze ćemo, za razvijanje vlastitih razmišljanja, iskoristiti nekoliko pasaža. Jurčić svoj tekst počinje refleksijama o usudnosti dramskog umjetnika:

Zamislimo se, što znači govoriti, pregarati, i stvarati punih 25 godina, što znači živjeti za umjetnost i žrtvovati za nju ono najljepše, ono najvrednije – sve svoje zanose, svoje radosti i boli pretočiti u prerazličite likove, što ih je stvorila književnikova mašta. Kroz 25 godina, kroz dva i pol desetljeća gorjeti u žaru oduševljenja, gorčini razočarenja, tjeskobi sumnja, svjetlosti ideala, drhtati i strijepiti u oduševljenju, kada si odlučio služiti onim višim vrijednostima – duhu istine i vječnosti ljepote. To znači – gasnuti i nestajati, to znači razdavanje svoje ličnosti, prelaženje u tuđe duše, a da tebi ostane umor, klonulost i briga, na svršetku životne borbe možda nezahvalnost pa i – osamljenost.

Bolan je udes kazališnog umjetnika jer mu je život u odricanju i prolaznosti; njegova umjetnost traje tek trenutak i nema je – ostaju tek sjećanja, uspomene.

O Miri Kopaču kao umjetniku Jurčić ističe:

Miro Kopač je umjetnik osobitih vrlina. Veoma simpatične i markantne pojave, krasnoga glasa, umjetničke kulture i znanja, dao nam je mnoge i mnoge uspjele kreacije – brižno izrađene, snažno naglašene i iskreno doživljene postizavajući uvijek izražajnu modulaciju, bogatu nijansiranost i snažnu punoću riječi, prirodnost kretanja, ljepotu zvuka i sveobću skladnost. Iskrenim osjećanjem i rijetkom otmenošću, lakoćom kojom svladava i najteže uloge, blizu duši svakog gledatelja. On je uvik umio kazati, snažno osjetiti lik i dati mu uspjelu realizaciju.

Brazde Kopačeva čela i crte njegova lica pričaju nam o njegovu pregaranju, gorčini i boli, jer je sve to njega snalazilo na životnom putu, koji je za svakoga umjetnika pečalan i trnovit. A Kopač je na tome uzponu k svietlu, k idealima, k istini pobjedio svojom vjerom, požrtvovanošću, svojom nadarenošću.

Kopač svojom vanjštinom odaje umjetnika: ponosita, skladno formirana glava, blage oči i misaona smirenost, što no se zrcali na njegovom licu, urezane crte gorkih spoznaja kazuju nam, kako je često bilo i teško i bolno.

Na kraju teksta je istakao nekoliko njegovih kreacija, ostvarenih u posljednje vrijeme: Ing. Tita Saccija, Matiju Clausena, trgovca Pantalonea (Goldonijev “Sluga dvaju gospodara”), hadžije Krinoze, Omerbega Idrizbegovića. Za svaku od tih kreacija nalazio je posebnu karakterizaciju:

Svome mladom inžinjeru Sacciu dao je Kopač i nešto više – on nam je predočio mladog, ponosnog i zanesenog bohema, koji stradava u biedi, tako je plemenit i karakteran. Taj Sacci donekle otkriva zajedničke crte sa svojim karakterom. Kopačev Krinoza, crvenobradi izdajnik, pripuza, prodavana i pakosna duša psihološki je vrijedno ostvarenje. Savjetnik Clausen živio je u potpunosti po snažnom konfliktu s odraslim sinovima: veličajan u razočarenju i borbenosti. Tu nam je Kopač pružio osobiti intenzivan doživljaj – snažan i trajno upisan.

Kopačev Omerbeg je kulminacija njegova stvaranja. Divno predočen lik starog bega svjesnog, krutog, ali i blagog. Tu je drhtala begova duša, i najsitniji titraji bili su doneseni – duboko nam je taknuo dušu.

Zahvaljujući Vladimiru Jurčiću, profesoru, pjesniku, kazališnom kritičaru, bili smo u stanju načiniti zaokruženu sliku umjetničkog profila Mire Kopača, umjetnika koji je Sarajevu dao mnogo dobivši zauzvrat – potpuni zaborav.

Svoju će obljetnicu Kopač obilježiti tumačenjem glavnog lika u drami Luigija Pirandella “Tako je, kako vam se čini”, koju nije u svoju Monografiju unio ni prof. J. Lešić, ni oni koji su ga, kasnije, prepisivali.

Tijekom sezone Miro Kopač će se na pozornici pojaviti još nekoliko puta: u “Valjanom momku” Fritza Petera Bucha tumačeći Pukovnika, čiji je pustolovni sin Stjepan glavni lik i koji je, u Kopačevoj interpretaciji, “isluženi vojnik, čovjek naglog temperamenta, ali, u dubini, dobar otac – slab prema ljubljenom pustolovnom sinu”, u “Džungli” Josefa Mara Franka igrao je Dr. Dos Pasosa, “duboko i iskreno” i, najzad, u komediji Envera Čolakovića “Moja žena krpi čarape” igrat će Dr. Andrića, koji zapostavlja svoju ženu i brak dovodi na rub raspada. I ovaj je lik igrao “s mnogo ukusa i takta”.

Sezonu 1943/44. Miro Kopač nije proveo u Sarajevu. Sa suprugom Silivijom, također glumicom, preselio je u Osijek. Tu će ostati i naredne sezone, a onda je uslijedio novi povijesni obrat: završen je Drugi svjetski rat i Kopač se ponovno vratio u grad, gdje se formirao kao umjetnik – u Sarajevo. I prva predstava u kojoj se pojavio bio je Mollièreov “Tartuffe”, za koji nismo uspjeli utvrditi točan datum izvedbe, ali smo saznali da su redatelji bili Nika Milićević i Vaso Kosić. U izvedbi su sudjelovali: Olga Babić, Jelena Kešeljević-Gavrilović, Paula Jesić-Kosić, Nada Škrinjar, Ksenija Kuruzović, Vaso Kosić, Ljudevit Galic, Miro Kopač, Mile Pani, Boris Smoje, Vlado Zeljković i Milan Lekić. Zapisa o vrijednosti predstave i o glumačkim dosezima nema. No, budući da je ova predstava izvođena na svim tadašnjim turnejama (izvođena je i na gradnji pruge Brčko-Banovići i širem tuzlanskom regionu, a zatim i u Bosanskoj Krajini), kvaliteta je morala biti na zavidnoj visini i tako uobličena, bila je dostupna širem gledateljstvu bez prethodnih kazališnih iskustava.

Sljedeći je angažman bio u Sterijinim “Rodoljupcima”, izvedenim 29. studenoga 1946. godine. Tumačio je Gavrilovića, čovjeka koji se nije naginjao na stranu na koju je vjetar puhao, čvrst, stamen i dostojanstven, i sigurno je da je u takvom liku Miro Kopač prepoznavao i osobnu životnu filozofiju pa lako nalazio zajednički jezik sa svojim likom i sa onim moralnim kadencama na kojima je sam Sterija zasnivao svoj stav, ispovijedao svoju zgađenost nad ljudima koji su bacali u blato svako ljudsko dostojanstvo u ime svoga osobnog probitka.

Početkom ožujka na scenu će biti postavljena drama Miroslava Krleže “U agoniji”. Kritička je recepcija i ovaj put izostala, ali nam je ostao razgovor redatelja predstave, Vase Kosića, koji je rekao da ljudsku izopačenost likova u ovoj Krležinoj drami nije tražio u njihovu biološkom naslijeđu, već u društvenoj uvjetovanosti pa nam to daje barem slabašni plamičak da se osvijetle glumačke kreacije u predstavi. Bila je to, očito je, društvena ekspertiza s crno-bijelim oslikavanjem, gdje su glumci bili samo glasnogovornici ideja koje su unaprijed postavljene. Ali, s druge strane, tekstualna gustina kojom su likovi sazdani, i tvorački nerv aktera (Baruna Lenbacha tumačio je Safet Pašalić, Lauru Lenbach Jolanda Đačić, Madlainu Petrovnu Olga Babić, prosjaka Faik Živojević, a Dr. Križovca-Miro Kopač), sugeriraju nam da je predstava morala izići iz nadređene shematike.

Prva predstava u kojoj je bio angažiran Miro Kopač, a o kojoj imamo kritički osvrt, bila je predstava Rusko pitanje Konstantina Simonova, koja je bila, zapravo, pamflet na američko novinstvo što je vodilo borbu protiv komunizma. Miri Kopaču je povjerena uloga Džeka Gulda, nekadašnjeg komunista, a potom otpadnika. Kritičar S. M. (Slavko Mićanović) zadovoljio se samo tvrdnjom da je njegova kreacija bila dobra i da je bio “bolji na reprizi nego na premijeri”. Ni u prikazu o Katajevljevu “Danu odmora” nismo naišli na smisleniju analizu kreacije Mire Kopača; svedena je na pomalo ambivalentnu konstataciju da je stari profesor Dudukin Mire Kopača, “djelovao više kao kakva bijedna relikvija nego kao stari profesor koji piše istorijske studije, ali se u životu ne snalazi ni kad treba da ode da nabavi cigarete”. Tek ćemo u prikazu predstave “Duboko je korijenje”, autor kojega je bio Nedo Zec, naići na temeljitije promišljanje onoga što je Miro Kopač predočavao gledateljstvu. Njemu je bila dodijeljena uloga Senatora Lengdona, južnjačkoga robovlasnika, koji je nepomirljiv pobornik diskriminacije crnaca. Po ocjeni Nede Zeca, svoju je ulogu Mirko Kopač tumačio

uvjerljivo i umjetnički bogato, sa zanatskom rutinom zrelog majstora. Svojom odmjerenošću tona možda je ponegdje povukao i ostale glumace za sobom i na taj način nehotice usporio tempo nekih scena. Ovaj umjetnik, koji raspolaže širokom skalom izražajnih mogućnosti, ne bi trebalo da bude na sceni suviše škrt, čak kad igra starog, donekle uštogljenog aristokrata. Stoga bi, recimo, u sceni sa Alisom (prva kćerka Senatorova), ili u sceni kada, kao posljednji potomak Lengdonovih, predaje jenkiju Hauardu sat, porodični simbol svoje loze – trebalo da u prelivima i modulacijama ritma riječi ispolji mnogo više dinamičnosti i treperenja nego što je ostvario u danim momentima. Da on raspolaže i takvim kvalitetima, pokazao je, u jednoj drugoj boji, u sceni sa Honi.

I kritičar Ahmed Hromadžić će, u časopisu “Brazda”, dati analitički prodornu prosudbu Kopačeve kreacije:

Miro Kopač je ubjedljivo i uspjelo dao lik senatora Lengdona. Ono osnovno što je važno za ovu ulogu, neosporno je postignuto. Kopač je dao lik senatora tako da on tamo gdje treba da djeluje ne kao starac kome je bolest oduzela sve mogućnosti borbe, već kao probuđena zvijer koja sa svim svojim oružjem i snagom juriša na neprijatelja svojih pozicija.

U “Glavi šećera” Milovana Glišića Miro Kopač je iskočio iz redengota senatora s američkog juga, i skliznuo u blato beznađa, gdje je Glišićev seljak Radan istrošio sve svoje životne snage koje mu je isisao zelenaš Uzlović. Bila je to suviše velika amplituda, a da bi se uspjelo i na jednoj i na drugoj strani. Pritom, kritičar Miroslav Đorđević, nezadovoljan načinom na koji je Vaso Kosić dramatizirao ovu Glišićevu pripovijetku, bio je vrlo suzdržan i u ocjenjivanju glumačkih kreacija. Ali će, zato, isti kritičar, u prikazu izvedbe Nušićeva “Pokojnika”, izreći vrlo laskavu ocjenu o Kopačevoj kreaciji Pavla Marića koji je dao “svu reljefnost koja se iz te uloge mogla izvući, a da se ne naruši motivisanost njegovog povlačenja pred perfidnim spletkama sredine u koju se vratio.”

Ovu će sezonu, sezonu 1949/50., najdramatičniju sezonu u njegovoj karijeri, u kojoj je tumačio i američke senatore i srbijanske seljake, i Dona Karlosa u Mollièreovu “Don Juanu” i Nušićeva Pavla Marića, okončati tumačenjem čuvenog junaka Branka Ćopića, Majora Bauka, u njegovoj istoimenoj drami. Drama je, uzimajući u obzir opće ozračje, dočekana s izuzetim zanimanjem, s unaprijed rasprodanim ulaznicama za izvedbe. Također je obilno pisano i o izvedbi. Mi izdvajamo dva suda, možda, do neke mjere, i oprečna – sud Meše Selimovića i sud Vlajka Ubavića. Za Mešu Selimovića

Miro Kopač kao Major Bauk, djelovao je suviše smireno, razložno pa i sumorno… Kopačev sonoran glas i posebna, pomalo stilizirana intonacija, kao i izrazit ali nedovoljno živ ritam njegovih pokreta (čime on u drugim rolama impresivno djeluje) ovaj put nam nisu omogućili da doživimo dvadesetpetogodišnjeg junaka Bauka koga ne možemo zamisliti drukčije nego puna vedrine, vehementnosti i mladićke bujnosti. Inače, Kopač je učinio sve što je mogao i dokazao je da je umjetnik koji neće upropastiti ulogu ni onda kada mu nikako ne odgovara.

Vlajko Ubavić je potencirao upravo to nesuglasje između glumca i njegova lika:

Major Bauk, u tumačenju Mire Kopača, u cjelini sumoran i krut. Ovog talentiranog i ozbiljnog glumca sputavala je i uloga. Priča o majoru, junaku Bauku, pretekla je njegov izlazak na scenu, tako da on kroz ulogu nije mogao rasti. Uzevši u obzir da ova rola, u osnovi, nije za njega, treba reći da je Kopač uložio ogroman napor i uspio da ostvari nekoliko izvanredno lijepih detalja.

Započela je 28. kazališna sezona od trenutka kad se mladi, dvadesetdvogodišnji mladić iz Ljubljane, Miro Kopač, pojavio u Sarajevu. Možda nije ni pomišljao da će tako dugo ostati u ovome gradu. Pa, ipak, s malim prekidima, pola sezone je proveo na školovanju u Beču i dvije sezone u Osijeku, ostao je vjeran gradu koji mu je pružio gostoprimstvo u vrijeme kad je bio potpuno anoniman. A i samo Kazalište je tek tri godine bilo starije od njegova dolaska: proslavljalo je tridesetu obljetnicu svoga postojanja. Sezona je počela izvedbom Mollierèova “Umišljenog bolesnika”, a zatim Sterijine “Pokondirene tikve”. Treća je izvedba bila drama Johna Priestlya “Inspektor zvoni”. Glazbu je za predstavu osigurao Oskar Danon, a redatelj je bio Braslav Borozan. Zaplet drame je zasnovan na samoubojstvu jedne radnice za koju se okrivljuju vlasnici magnata u kojemu je bila zaposlena – otpuštena je jer je bila predvodnik jednoga radničkog štrajka, zatim je ostala u drugom stanju sa sinom vlasnika tvornice i, napuštena od svih, posegnula je za otrovom. I, dok se u salonu gospodara vodi razgovor oko sklapanja braka između kćerke i sina konkurentskih magnata, dolazi inspektor da ustanovi njihovu krivnju. Inspektora je tumačio Miro Kopač. O predstavi je govorio Nika Miličević. Bio je, uglavnom, nezadovoljan idejnom okosnicom drame, ali je naglasio zalaganje glumaca na realizaciji predstave, posebno ističući kreaciju Jolande Đačić. Za Miru Kopača je istakao da je vrlo dosljedno slijedio redateljeve intencije, da svoga Inspektora nije tumačio kao istinsku osobu već kao simbol, kako ga je i postulirao redatelj. Realizirajući ga u takvoj gami, Kopač je svoga Inspektora Gulda zaista “uvjerljivo dao”.

Predstojao je posljednji njegov angažman na sceni Narodnog pozorišta Bosne i Hercegovine, kako mu je bio službeni naziv. Slučaj je htio da to bude u drami “Tri svijeta” Hamza Hume. Miri Kopaču je dana jedna od epizodnih uloga, uloga Hauptmanna. Pa, ipak, kao i Jelena Kešeljević, također u jednoj epizodnoj ulozi, imajući na raspolaganju vrlo malo teksta, ovo su dvoje glumaca, kako je ustvrdio kritičar Nika Milićević, dali “svojim zaista briljantnim kreacijama pun dokaz da nema malih uloga”. Tom kritičarskom tvrdnjom okončan je boravak Mire Kopača u bosanskohercegovačkom glumištu, glumištu koje je oplodio galerijom vrsnih glumačkih kreacija, otišao na Cetinje, a odatle u Ljubljanu, gdje je, 1956. godine obilježio 35. obljetnicu glumačkog rada ulogom Franka Cliforda u drami “Djevojka sa sela”. U tom je povodu Marko Marković, pripovijedač i jedan od najserioznijih povjesničara bosanskohercegovačkoga kazališta, napisao kraći esej o Miri Kopaču, pun istinskog nadahnuća i ljudske topline:

Ime i djelo dramskog umjetnika Mire Kopača blisko je vezano za život i razvitak Narodnog pozorišta u Sarajevu, pa time i za kulturni život Sarajeva i Bosne i Hercegovine.

Njegovo djelo, djelo dramskog umjetnika, to je njegova gluma… Pamti se glumac: u sjećanju ostanu njegova maska i oživotvorenje nekog lika: misli kako ih je prenio, osjećanje izrazio, riječ izgovorio i mimom je lica i pokretom tijela propratio. I što je više likova i s više krvi prenio preko scene, što je svoj talenat grozničavije trošio, pamti se više.

Takvog je Miru Kopača zapamtilo Sarajevo, grad koji je on volio, s njim se bio srodio i dvadeset mu i osam godina posvetio.

Njegov osnovni ton je stvaralačka smirenost, uvijek pogođena mjera u izrazu – od opšte, cjelovite fizionomije pa do detalja, mjera koja mu je omogućavala da gledaocu približi lik uopšte, posebno karakter ispod čije naoko sređene površine ključaju misli i osjećanja što dovode do eksplozije. Znatnog je izražajnog registra, a nikada bučan, ni nametljiv. On je spoznao tajnu kako da pomogne gledaocu da doživi lik i s njim zajedno sudjeluje u drami.

Iza Mire Kopača je trideset i pet godina glumačkog rada, djelovanja u stalno povišenoj temperaturi, u neprekidnoj koncentraciji misli i osjećanja.

To je lik Mire Kopača, i njegov stvaralački i životni put, okončan je nakon 64 proživljene godine. Umro je 1965. godine u Ljubljani.

Iz: VUJANOVIĆ VOJISLAV / GRIMIZNA OGRLICA
Teatarska baština BiH: Portreti glumaca
(Sarajevo: HKD Napredak, 2010)

Teatrografija: Uloge Mire Kopača

Sezona 1923/24.

Nikolaj Nikolajevič Jevrejinov: Glavna stvar
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 22. 9. 1923.
Uloga: Bez imena

Herman Solomon Mozental: Debora
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 29. 9. 1923.
Uloga: Jakov

Alfredo Testoni: Ono nešto
Režija: ?
Premijera: 18. 10. 1923.
Uloga: Bez imena

Victor Sardou: Otadžbina
Režija: ?
Premijera. 17. 11. 1923.
Uloga: Bez imena

Eugene Labiche – M. Mišel: Florentinski šešir
Režija: Rade Romanović
Premijera: 9. 12. 1923.
Uloga: Bez imena

Mirko Dečak: Alibaba i 40 hajduka
Režija: Rade Romanović
Premijera: 12. 1. 1924.
Uloga: Baletska tačka

Dario Nicodemi: Skampolo
Režija: Rade Romanović
Premijera: 27. 1. 1924.
Uloga: Eđisto

K.Mayo – A. Milhaud: Mamzel Nituš
Režija: Rade Romanović
Premijera: 28. 2. 1924.
Uloga: Lorio

Alexandre Henri Bisson: Dupla punica
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 7. 4. 1924.
Uloga: Prvi seljak

Sezona 1924/25.

William Shakespeare: Hamlet
Režija: Viktor Bek
Premijera: 23. 9. 1924.
Uloga: Bernardo

Ferenc Molnar: Liliom (Ljiljan)
Režija: Viktor Bek
Premijera: 4. 10. 1924.
Uloga: Druga pojava

Sil – Vara: Igra ljubavlju
Režija: Viktor Bek
Premijera: 14. 10. 1924.
Uloga: Robert

Alfred Maria Wilner – Hajnc Reihert:
Tri djevojčice
Režija: Rade Romanović
Premijera: 30. 10. 1924.
Uloga: Brunder

Gabrijel Dregely: Dobar frak
Režija: Viktor Bek
Premijera: 13. 11. 1924.
Uloga: Turner

Milan Ćurčić: Ceo svet traži oca
Režija. Nikola Hajdušković
Premijera: 20. 11. 1924.
Uloga: Čovjek u banjskim pantalonama

M. Milo – Davorin Jenko: Vračara
Režija: Rade Romanović
Premijera: 20. 12. 1924.
Uloga: Prvi đavo

Lav Nikolajevič Tolstoj: Vaskrsenje
Režija: Viktor Bek
Premijera: 4. 1. 1925.
Uloga: Sergejevič, Ustinov, Krilcov

Alexandre Dumas: Kin
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 14. 2. 1925.
Uloga: Bardolf

Charl Lomon: Žan Dasije
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 21. 2. 1925.
Uloga: Remi

Etienn Rei: U novoj koži
Režija: Viktor Bek
Premijera: 15. 3. 1925.
Uloga: Žak Prevo.

Honoré de Balzac: Merkade
Režija: Josip Papić i Nikola Hajdušković
Premijera: 21. 3. 1925.
Uloga: Minar

Alfred Diri – Henri Chivot: Maskota
Režija: Rade Romanović
Premijera. 26. 3. 1925.
Uloga: Parafende

Branislav Nušić: Velika nedelja
Režija: Viktor Bek
Premijera: 20. 4. 1925.
Uloga: Otac

Jovan Palavestra: Almasa
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 21. 4. 1925.
Uloga: Meho

Conan Doil – Ferdinand Bon: Šerlok Holms
Režija: Viktor Bek
Premijera: 30. 5. 1925.
Uloga: Lord

Sezona 1925/26.

Menyhert Lengyel: Antonija
Režija: Miro Kopač
Premijera: 6. 4. 1926.
Uloga: Đuri

Sezona 1926/27.

Lav Nikolajevič Tolstoj: Ana Karenjina
Režija: Viktor Bek
Premijera: 15. 1. 1927.
Uloga: Segije Kozničev

Sezona 1927/28.

Georg Keizer: Aristokratske zablude (Kolportaža)
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 4. 9. 1927.
Uloga: Ake

Lusijene Besnar: U haremskoj sjenci
Režija: Viktor Bek
Premijera: 1. 10. 1927.
Uloga: Bez imena

John Golssworthy: Senzacija
Režija: Viktor Bek
Premijera: 20. 10. 1927.
Uloga: Član porotne komisije

Artur Ving Pinero: Čudo od djeteta
Režija: Branislav Nušić
Premijera: 23. 10. 1927.
Uloga: Bez imena

Kurt Götz: Vrabac na krovu
Režija: Viktor Bek
Premijera: 12. 11. 1927.
Uloga: Bez imena

Alexandre Bisson: Pigalova ulica br. 115
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 13. 11. 1927.
Uloga: Bez imena

Branislav Nušić: Knjiga druga
Režija: Branislav Nušić
Premijera: 6. 12. 1927.
Uloga: Prvi ljubavnik

Eugene Labiche: Perišonov put
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 17. 12. 1927.
Uloga: Bez imena

Fjodor Mihajlović Dostojevski: Zlošin i kazna
Režija: Viktor Bek
Premijera: 25. 12. 1927.
Uloga: Pestrjahov

Victor Hugo – Šarlota Birh – Fajfer:
Zvonar Bogorodičine crkve u Parizu
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 10. 1. 1928.
Uloga: Pjer

Enriko Buti: Lucifer
Režija: Viktor Bek
Premijera: 21. 1. 1928.
Uloga: Doktor

Borivoje Jevtić: Carske kohorte
Režija: Viktor Bek i Borivoje Jevtić
Premijera: 4. 2. 1928.
Uloga: Petrović

Eon – Nansej: Gromobran (Put u Meksiko)
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 18. 2. 1928.
Uloga: Bez imena

Henri Bersten: Kradljivac
Režija: Sima Ilić
Premijera: 15. 4. 1928.
Uloga: Fernan

Bernard Shaw: Kandida
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 21. 4. 1928.
Uloga: Judžen Marčbenks

Ivo Vojnović: Gospođa sa suncokretom
Režija: Jovan Gec
Premijera: 28. 4. 1928.
Uloga: Taube

Henri Lavdan: Markiz de Priola
Režija: Mato Grković
Premijera: 1. 5. 1928.
Uloga: Bez imena

Sezona 1928/29.

Lav Urvancev: Marusja
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 16. 5. 1929.
Uloga: Platon

Luigi Antonelli:
Čovjek koji je volio sama sebe
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 30. 5. 1929.
Uloga: Rambaldo

B. Bernaner – R. Estereich: Eden
Režija: Mihajlo Vasić
Premijera: 16. 6. 1929.
Uloga: Gebard Varnek

Sezona 1929/30.

Branislav Nušić: Gospođa Ministarka
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 15. 9. 1929.
Uloga: Panta

Luigi Chiarelli: Maska i lice
Režija: 19. 9. 1929.
Premijera: 19. 9. 1929.
Uloga: Pijero Puči

Fred Angermajer: Mis Ganimed
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 19. 10. 1929.
Uloga: Kalvert

František Langer: Periferija
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 28. 10. 1929.
Uloga: Mladi muž

Julio Bersl: Dover – Kale
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 7. 12. 1929.
Uloga: Bez imena

Edmond de Rostan: Sirano de Beržerak
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 16. 1. 1930.
Uloga: Hristijan

E. Zebić: Nasrudin hodžini ršumi i rusvaji
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 6. 2. 1930.
Uloga: Jašar

Valter Nitac – Stan: Život Isusa Hrista
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 5. 4. 1930.
Uloga: Isus

Marsel Pagnol: Topaz
Režija: Aleksandar Vereščagin
Premijera: 10. 5. 1930.
Uloga: Topaz

Sezona 1930/31.

Eugene Skribe: Jevrejka
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 13. 9. 1930. Uloga: Knez Leopold
Uloga: Knez Leopold

Todor Manojlović: Centrifugalni igrač
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 14. 9. 1930.
Uloga: Bez imena

Tito Strozzi: Komedija na stubištu
Režija: Emil Nadvornik
Premijera: 9. 10. 1930.
Uloga: Koko

William Shakespeare: Vesele žene vindzorske
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 16. 10. 1930.
Uloga: Bez imena

Mihajlo Miron: Herceg Stjepan
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 27. 11. 1930.
Uloga: Vlatko

Ivo Vojnović: Lazarevo vaskrsenje
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 17. 12. 1930.
Uloga: Prvi Arnautin

Somerset Mogham: Pismo
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 1. 1. 1931.
Uloga: Žeral Nikolson

Anis Buržua – Pol Fenal: Henrik vitez Lagarder
Režija: Jovan jeremić
Premijera: 15. 1. 1931.
Uloga: Filip Never

Dušan Nikolajević: Preko mrtvih
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 24. 1. 1931.
Uloga: Dragoslav

Riza – beg Kapetanović – Ljubušak: Hadžun
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 17. 2. 1931
Uloga: Halilaga

Oscar Wild: Saloma
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 19. 2. 1931.
Uloga: Mladi Sirjanin

Ana Nikols: Tri puta vjenčani
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 1. 3. 1931.
Uloga: Samuel

Ferenc Molnar: Olimpija
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 5. 4. 1931.
Uloga: Kovač

Mladen Širola – Josip Majer: Učarani Žabac
režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 25. 4. 1931.
Uloga: Bez imena

Herman Suderman: Kamen među kamenjem
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 75. 1931.
Uloga: Vilig

Sezona 1931/32.

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 9. 1931.
Uloga: Puba Fabrici

Josip Kulundžić: Misteriozni Kamić
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 3. 10. 1931.
Uloga: Kamić

Momčilo Milošević: Jubilej
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 5. 12. 1931.
Uloga: Prelić

Pierre August Caron de Baumarchais: Figarova ženidba
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 6. 12. 1931.
Uloga: Figaro

Robert Sedrik Šerif: Na kraju puta
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 3. 1. 1932.
Uloga: Hubert

Menyhert Lengyel: Antonija
Režija: Antonija
Premijera: 27. 2. 1932.
Uloga: Đuri

Artur Schnizler: Ljubakanje
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 1. 5. 1932.
Uloga: Bez imena

Feliks Gandera: Ništa bez muške glave
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 7. 5. 1932.
Uloga: Bez imena

Jacque Deval: Ugovorni ljubavnik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 14. 5. 1932.
Uloga: Andre

Victor Sardou: Nervozni ljudi
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 14. 5. 1932.
Uloga: Luj

Sezona 1932/33.

Antun Novačan: Herman Celjski
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 17. 9. 1932.
Uloga: Herman mlađi

Rene Blum –Georges Delakij: Pjesnikove ljubavi
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 24. 9. 1932.
Uloga: Kristijan

Ladislav Fodor: Uspavanka (Silvestarska priča)
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 10. 1932.
Uloga: Gergelj

Jaroslav Vrhlicki: Noć na Karjštajnu
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 27. 10. 1932.
Uloga: Stjepan

Jelisije Kalacanović: Vječiti bol
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 12. 11. 1932.
Uloga: Bez imena

Gerhard Hauptmann: Elga
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 3. 12. 1932.
Uloga: Bez imena

Bernard Shaw: Đavolov učenik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 5. 1. 1933.
Uloga: Bez imena

Milivoj Knežević: Inok Sava
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 27. 1. 1933.
Uloga: Bez imena

Josip Eugen Tomić: Barun Trenk
Režija: Đorđe Trbuhović
Premijera: 9. 2. 1933.
Uloga: Bez imena

Luigi Pirandello: Henrik IV
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 11. 2. 1933.
Uloga: Bez imena

Ladislav Bus – Fekete: Trafika
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 10. 3. 1933.
Uloga: Antun

Borivoje Jevtić: Fra Jukićevo znamenje
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 18. 3. 1933.
Uloga: Mustaj aga

John Golssworthy: Borba
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 1. 4. 1933.
Uloga: Edgar

Volodimir Kirilovič Viničenko: Crna pantera
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 4. 1933.
Uloga: Bez imena

Borisav Stanković – Ariton Mihajlović: Nečista krv
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 22. 4. 1933.
Uloga: Bez imena

Jerži Šanjavski: Advokat i ruže
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 6. 5. 1933.
Uloga: Bez imena

Sezona 1933/34.

William Shakespeare: Mletački trgovac
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 9.9. 1933.
Uloga: Graciano

Branislav Nušić: Beograd nekad i sad
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 16. 9. 1933.
Uloga: Pijanista

Ladislav Fodor: Poljubac pred ogledalom
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 23. 9. 1933.
Uloga: Dr Held

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Tartif
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 14. 10. 1933.
Uloga: Činovnik policije

Jules –Henri Vernu de Sain Georges – Jean – Fransois- Alfred Bayard: Marija, kći puka
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 21. 10. 1933.
Uloga: Lagranž

Ernst Toller: Slijepa boginja
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 28. 10. !933.
Uloga: Dr Franc Ferber

Milan Ćurčić: Napoleon
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 11. 11. 1933.
Uloga: Jan Roman Lačinski

Radoslav Vesnić: Putem iskušenja
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 25. 11. 1933.
Uloga: Svetislav

Čarls Dikens – Maks Marej: David Koperfild
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 2. 12. 1933.
Uloga: Barkis

Ekrem Šahinović: Zmaj od Bosne
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 19. 12. 1933.
Uloga: Tuzla kapetan

Hans Jaraj: Je li Žeraldina anđeo
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 23. 12. 1933.
Uloga: Viktor Deli

Ivo Andrić – Borivoje Jevtić: Anikina uzbuna
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 18. 1. 1934.
Uloga: Mladi Ristić

Olga Sajnpflugova: Između ponoći i zore
Režija: Rade Pregarc
Premijera. 17. 2. 1934.
Uloga: Jakov

Ivan Cankar: Za dobro naroda
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 24. 2. 1934.
Uloga: Kremžar

Velimir Živojinović: Čovjek snuje
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 11. 3. 1934.
Uloga: Mihajlo Ostojić

Hugo fon Hofmanstal: Čovjek
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 28. 3. 1934.
Uloga: Đavo

Georges Ohne: Livničar
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 4. 1934.
Uloga: Gober

Fransois Porché: Rasa na lutanju
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 21. 4. 1934.
Uloga: Mojsije

Nikolaj Vasiljevič Gogolj – Mihail Bulgakov: Mrtve duše
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 5. 5. 1934.
Uloga: Upravnik policije

Franc Chentan: Otmica Sabinjanki
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 5. 1934.
Uloga: Emil Šternek

Stefan Kostov: Zlatni rudnik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera:23. 6. 1934.
Uloga: Ljubenov
Sezona 1934/35.

Rudolf Lotar – Hans Adler: Noć uoči odluke
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 15. 12. 1934.
Uloga: Gistav Šatilar

Edvin Berk: Ono što se zove ljubav
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 25. 12. 1934.
Uloga: Bez imena

Safvet – beg Bašagić: Abdulah paša
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 1.1. 1935.
Uloga: Timar deftedar

Isak Samokovlija: On je lud
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 19. 1. 1935.
Uloga: Ivan

Michel Diran: Privremena sloboda
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 2. 2. 1935.
Uloga: Žerar

Rade Pregarc: Kozačka krv
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 92. 1935.
Uloga: Kaščenko

Tristan Bernard: Kafanica
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 2. 3. 1935.
Uloga: Poslovođa

Jovan Palavestra: Neimari “Pobjede”
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 9. 3. 1935.
Uloga: Donkić

Jordan Jovkov: Borjana
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 23. 3. 1935.
Uloga: Andreja

Fernan Nozieres – Anton Hamik: David Golder
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 21. 4. 1935.
Uloga: Markus

Milan Begović: Božji čovjek
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 28. 4. 2935.
Uloga: Damjan

Sezona 1935/36.

Đura Jakšić: Jelisaveta, knjeginja crnogorska
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 7. 9. 1935.
Uloga: Staniša Crnojević

Louis Verneuil – Žorž Ber:
Škola za porezne obveznike
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 21. 9. 1935.
Uloga: Gaston Valtie

Petar Petrović: Oslobođenje Koste Šljuke
Režija: Milan Orlović
Premijera: 28. 9. 1935.
Uloga: Advokat

Bernard Shaw: Ljubavnik
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 19. 10. 1935.
Uloga: Dr Paramore

William Shakespeare: Kralj Lir
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 26. 10. 1935.
Uloga: Kraljeva budala

Karen Bramson: Sreća
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 16. 11. 1935.
Uloga: Olaf Vang

Rosso di San Secondo: Stepenište
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 30. 11. 1935.
Uloga: Manuel Bartios

Mihajlo Miron: Lovci
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 12. 1935.
Uloga: Borivoje

Greta i Žak Konfino: Plagijat
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 25. 1. 1936.
Uloga: Pavle Pavlović

Luigi Pirandello: Kakvu me hoćeš
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 1. 2. 1936.
Uloga: Silvije Masperi

Aksel Nilsen: Kontušovka
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 15. 2. 1936.
Uloga: Princ od Tabaka

Petar Pecija Petrović: Kad to ne sme niko znati
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 22. 2. 1936.
Uloga: Načelnik

František Langer: Brak s ograničenim jemstvom
Režija: Jovan Jeremić
Premijera: 7. 3. 1936.
Uloga: Adolf Šidlik

Rade Pregarc: Marija i Marta
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 12. 3. 1936.
Uloga: Jakov

Ernst Toller: Hinkeman
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 4. 4. 1936.
Uloga: Maks Knatš

Momčilo Milošević: Automat
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 4. 1936.
Uloga: Doktor

Tadeuš Ritner: Don Huan
Režija: Rade Pregarc
Premijera: 2. 5. 1936.
Uloga: Sekretar

Branimir Ćosić – Mila Dimič: Sile
Režija: Jovaj Jeremić
Premijera: 23. 5. 1936.
Uloga: Dilberov

Valentin Katajev: Putem cvijeća
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 6. 6. 1936.
Uloga: Zavjalov

Sezona 1936/37.

Fridrich Schiller: Don Karlos
Režija: Viktor Bek
Premijera: 5. 9. 1936.
Uloga: Grof Lerma

Branislav Nušić: Dr
Režija: Milan Orlović
Premijera: 12. 9. 1936.
Uloga: Milorad

Honoré de Balzak – Valter Hazenklever: Gobsek
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 3. 10. 1936.
Uloga: Grof

Tito Strozzi: Zrinski
Režija: Viktor Bek
Premijera: 17. 10. 1936.
Uloga: Bukovički

Pantelejmon Romanov: Slobodna ljubav
Režija: Vera Greč i Polikarp Pavlov
Premijera: 14. 11. 1936.
Uloga: Sudakov

Bratko Kreft: Kreature
Režija: Milan Orlović
Premijera: 28. 11. 1936.
Uloga: Kostanjšek

Borivoje Jevtić: Obećana zemlja
Režija: Viktor Bek
Premijera: 5. 12. 1936.
Uloga: Konrad fon Hecendorf

Milan Ćurčić: Zembilj
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 13. 12. 1936.
Uloga: Prvi carinik

Viljem Verner: Ljudi na santi leda
Režija: Viktor Bek
Premijera: 26. 12. 1936.
Uloga: Vaclav Junek

Moric Vest – Ludvig Held – Karl Celer: Ptičar
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 2. 1. 1937.
Uloga: Baron Vaps

Milan Đoković: Dogovor kuću gradi
Režija: Milan Orlović
Premijera: 23.1. 1937.
Uloga: Kosta Dimitrijević

Eugen O’ Neil: Čežnja pod brestovima
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 20. 2. 1937.
Uloga: Petar

Velmar Janković: Sreća A. D.
Režija: Raša Plaović
Premijera: 27. 2. 1937.
Uloga: Urednik, 76C

Miroslav Krleža: U logoru
Režija: Milan Orlović
Premijera: 13. 3. 1937.
Uloga: Gregor

Ladislav Fodor: Matura
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 20. 3. 1937.
Uloga: Hofenrajh

Pierre Chen: Presudan čas
Režija: Milan Orlović
Premijera: 8. 4. 1937.
Uloga: Policijski komesar

Karel Čapek: Bijela bolest
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 10. 4. 1937.
Uloga: Dr Galen

Vilijem Švenk Gilbert . Artur Suliven: Mikado ili Jedan dan u Titipu
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 17. 4. 1937.
Uloga: Puh – Bah

Radomir Plaović – Milan Đoković:
Voda sa planine
Režija: Aleksandar Cvetković
Premijera: 22. 5. 1937.
Uloga: Stanoje Jović

Sezona 1937/38.

Ivan Cankar: Kralj na Betajnovi
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 11. 9. 1937
Uloga: Franc Bernost

Klabund (Alfred Henschke): Krug kredom
Režija: Slavko Lajtner
Premijera: 18. 9. 1937.
Uloga: Čeng – Ling

J. Bekefi – A. Stela: Neispričani časovi
Režija: Milan Orlović
Premijera: 25. 9. 1937.
Uloga: Karlo Tahi

Alfred Neuman: Patriota
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 9. 10. 1937.
Uloga: Grof Panin

Štefan Kostov: Skakavci
Režija: Milan Orlović
Premijera: 16. 10. 1937
Uloga: Veličkov

Iak Samokovlija: Fuzija
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 6. 11. 1937.
Uloga: Žarko

Branislav Nušić: Pokojnik
Režija: Milan Orlović
Premijera: 11. 12. 1937.
Uloga: Pavle Marić

Semjon Solomonovič Juškevič: Priča o gospodinu Sonjkinu
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 25. 12. 1937.
Uloga: Sonjkin

Ivo Tijardović: Mala Florami
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 31. 12. 1937.
Uloga: Dane

Aldo Benedeti: Ne poznam te više
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 15. 1. 1938.
Uloga: Paolo Malpijeri

Fjodor Mihajlovič Dostojevski:
Braća Karamazovi
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 29. 1. 1938.
Uloga: Ivan

Jovan Palavestra: Nevidljivi krivac
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 5. 2. 1938.
Uloga: Vlajko

Roman Nivjarovič:
Žene mogu, što đavo ne može
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 2. 4. 1938.
Uloga: Dr Vikentije Bark

Emil Vahek: Peć (Žena s tjelesnom manom)
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 4. 4. 1938.
Uloga: Griška Horošenko

Ladislav Bus – Fekete: Žan
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 16. 4. 1938.
Uloga. Žan

Victor Hgo – Mihajlo Radivojević: Jadnici
Režija: Milan Orlović
Premijera: 30. 4. 1938.
Uloga: Žaver

Emil Petrović: Ljudi iz suterena
Režija. Milan Orlović
Premijera: 7. 5. 1938.
Uloga: Jovan Jovanović

Sezona 1938/39.

František Langer: Broj 72
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 10. 9. 1938.
Uloga: Fabrikant

Jean de Letraz: Buca ili Sreća s preprekama
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 17. 9. 1938.
Uloga: Gambie

Jonesko L. Karađale: Izgubljeno pismo
Režija: Milan Orlović
Premijera: 1. 10. 1938.
Uloga: Nal Kacavenku

Luigi Pirandello: Tako je kako vam izgleda
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 10. 1938.
Uloga: Lamberto Landisi

Velmar Janković: Na leđima ježa
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 28. 10. 1938.
Uloga: Vojin

Nikolaj Ostrovski: Sirotinja nije grijeh
Režija: Vera Greč i Polikarp Pavlov
Premijera: 10. 12. 1938.
Uloga: Koršunov

Antun Pavlovič Čehov: Višnjev sad
Režija: Vera Greč i Polikarp Pavlov
Premijera: 7. 1. 1939.
Uloga: Gajev

Vasilij Škvarkin: Noćna smotra
Režija: Vera Greč i Polikarp Pavlov
Premijera: 14. 1. 1939.
Uloga: Strahov

Emil Sinek: U službi pravde ili Noćna služba
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 4. 2. 1939.
Uloga: Generalni sekretar

August Šenoa – Tito Strozzi: Prosjak Luka
Režija: Tito Strozzi
Premijera: 11. 3. 1939.
Uloga: Kapelan

Alfred Jery: Na posljednjem spratu
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 1. 4. 1939.
Uloga: Ošepo

Branislav Nušić: Kijavica
Režija: Milan Orlović
Premijera: 15.4. 1939.
Uloga: Muž

Borivoje Jevtić: Podvig u Suhodolini
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 27. 4. 1939.
Uloga: Leontije Radulović

Sezona 1939/40.

William Shakespeare: Julije Cezar
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 9.9. 1939.
Uloga: Kaska

Milan Ćurčić: Ljubavnik svih žena
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 23. 9 1939.
Uloga: Advokat

Radomir Plaović – Milan Đoković: Kad je sreda – petak je
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 21. 10. 1939.
Uloga: Doktor

Rasim Filipović: Od kako je Banjaluka postala
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 9. 11. 1939.
Uloga: Salihbeg

Velmar Janković: Dnevna vest
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 18. 11. 1939.
Uloga: Duško

Viljem Verner: Novi ljudi
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 16. 12. 1939.
Uloga: Vaclav Junek

Jirži Verber – Josip Majer: Napoleonov dvojnik
Režija. Lidija Mansvjetova
Premijera: 11. 1. 1940.
Uloga: Taljeran

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Zločin i kazna
Režija: Vaso Kosić
Premijera. 27. 1. 1940.
Uloga: Porfirije

Mihajlo Delibašić: Pod točkovima
Režija: Borivoje Jevtić
Premijera: 7. 2. 1940.
Uloga: Ivan Rakić

Vladislav Veselinović – Tmuša: Dve majke
Režija:BorivojeJevtić
premijera: 7. 2. 1940.
Uloga: Rajko Trnjinić

Milovan Glišić: Dva cvancika
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 17. 2. 1940.
Uloga: Maleš

Gabriel Dregely: Muž gospođice
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 9. 3. 1940.
Uloga: Karsten

Miroslav Feldman: U pozadini
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 30. 3. 1940.
Uloga: Đurđević

Arnaldo Frakaroli: Mala Biragi
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 6. 4. 1940.
Uloga: Bezana

V. Mijušković – Jovan Gec: Moji đetići
Režija: Milan Orlović
Premijera: 13. 4. 1940.
Uloga: Marko

Johan Straus: Slijepi miš
režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 4. 5. 1940.
Uloga: Frank

Andre Birabeau: Je li moguće?
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 1. 6. 1940.
Uloga: Solner

Branislav Nušić: Hadži Lojo
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 16. 6. 1940.
Uloga: Grga Mišić

Sezona 1940/41.

Cezar fon Arks: Izdaja kod Novare
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 7. 9. 1940.
Uloga: General Trivulčio

Edmond de Rostan: Orlić
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 21. 9. 1940.
Uloga: Fon Genc

Ilja Arnoldovič Iljf – Jergej Petrovič Petrov
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 28. 9. 1940.
Uloga: Ipolit Matvejevič

Rasim Filipović: Mošćanice, vodo plemenita
Režija: Jovan Tanić
Premijera: 17. 10. 1940
Uloga: Ibro.

Imre Kalman (Emerik): Silva (Kneginja čardaša)
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 2. 11. 1940
Uloga: Feri Bači

Todor Manojlović: Nahod Simeon
Režija: Milan Orlović
Premijera: 16. 11. 1940.
Uloga: Iguman

Lav Tolstoj – Aleksandar Sibirjakov:
Ana Karenjina
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 12. 12. 1940.
Uloga: Bronski

Janoš Bokay: Supruga
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 21. 12. 1940.
Uloga: Valter

Henrik Ibzen: Divlja patka
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 15. 2. 1941.
Uloga: Jalmar Ekdal

Borivoje Jevtić: Crveni hafiz
Režija: Nikola Hajdušković
Premijera: 8. 3. 1941.
Uloga: Muhamed Hadžijamaković

Ahmed Muradbegović: Na božjem putu
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 13. 6. 1941.
Uloga: Idrizbegović

Rosso di San Secondo: Haljine plešu
Režija: Đuro Karmelić
Premijera: 21. 6. 1941.
Uloga: Sudac istražitelj

Sezona 1941/42.

Carlo Goldoni: Sluga dvaju gospodara
Režija: Hinko Tomačić
Premijera: 4. 10. 1941.
Uloga: Pantalone

Jakša Kušan: Dva Morića – dva pašića
režija: Vaso Kosić
Premijera:10. 10. 1941.
Uloga: Hadžija Krinoza

Johan Strauss: Šišmiš
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 8. 11. 1941.
Uloga: Frank

Gerhard Hauptmann: Pred zalazak sunca
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 11. 11. 1941.
Uloga: Matija Klausen

Zagon Ištvan: Džimbi, djevojka iz Afrike
Režija: Kalman Mesarić
Premijera: 31. 1. 1942.
Uloga: Lovac

Marin Držić: Dundo Maroje
Režija:BrankoGavella
Premijera: 14. 11. 1942.
Uloga: Dundo Maroje

Salih Kazazović: Ćorav račun
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 18. 12. 1942.
Uloga: Krčmar Makso

Vojmil Rabadan – Antun Dobranić: Betlehemska zvijezda
Režija: Slavko Midžor
Premijera: 25. 12. 1942.
Uloga: Josip

Sergio Pugliese: Morski konjić
Režija: Đuro Karmelić
Premijera: 27. 1. 1943.
Uloga: Pio

Jozef Maria Frank: Džungla
Režija: Slavko Midžor
Premijera. 13. 2. 1943.
Uloga: Doktor Pasos

Enver Čolaković: Moja žena krpi čarape
Režija: Hinko Tomašić
Premijera: 17. 3. 1943.
Uloga: Dr Milan Andrić

August Strindberg: Uskrs
Režija: Lidija Mansvjetova
Premijera: 22. 5. 1943.
Uloga: Elis

Slavko Midžor: Siroče sa Bistrika
Režija: Slavko Midžor
Premijera: 25. 5. 1943.
Uloga: Ahmed – aga Čengić

Sezona 1945/46.

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Tartif
Režija: Nikola Milićević i Vaso Kosić
Premijera: 1945/46.
Uloga: Bez imena

Sezona 1946/47.

Jovan Sterija Popović: Rodoljupci
Režija: Nika Milićević
Premijera: 29. 11. 1946.
Uloga: Gavrilović

Miroslav Krleža: U agoniji
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 8. 3. 1947.
Uloga: Dr Ivan pl. Križovec

Sezona 1947/48.

Konstantin Simonov: Rusko pitanje
Režija: Vjekoslav Afrić
Premijera: 29. 11. 1947.
Uloga: Guld

Sezona 1948/49.

Valentin Katajev: Dan odmora
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 18. 10. 1948.
Uloga: Profesor Dudukin

Janmes Gow – Arno D'Usseau:
Duboko je korijenje
Režija: Ognjenka Milićević
Premijera: 18. 2. 1949.
Uloga: Eizvort Lengdon

Milovan Glišić: Glava šećera
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 18. 6. 1949.
Uloga: Radan

Jean Baptiste Poquelin, Moliere: Don Žuan
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 25. 6. 1949.
Uloga: Don Karlos

Sezona 1949/50.

Branislav Nušić: Pokojnik
Režija: Bora Hanauska
Premijera: 8. 10. 1949.
Uloga: Pavle Marić

Emil Petrović: Pogibija bijesnok patka
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 22. 3. 1950.
Uloga: Patak

Branko Ćopić: Major Bauk
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 16. 5. 1950.
Uloga: Miloš Bauk

Sezona 1950/51.

John Priestley: Inspektor zvoni
Režija: Predrag Dinulović
Premijera: 13. 3. 1951.
Uloga: Inspektor Gul

Hamza Humo: Tri svijeta
Režija: Vaso Kosić
Premijera: 10. 4. 1951.
Uloga: Hauptman