O autoru

Postoje ljudi koji su sasvim racionalno život zavještali sakupljanju i čuvanju tragova o drugima i drugome. A njihov vlastiti trag na strništu scene ostane zapretan, dalek i suštinski nedovoljno osjenčen. Takav je Vojislav Vujanović, novinar, kritičar, pozorišni i likovni, orijentalist, publicist, povjesničar, pisac, tragalac, sakupljač, hroničar kulturnog života, biograf…

Iz opisa sadržaja TV emisije Dževdeta Tuzlića
Dimenzija više specijal: VOJISLAV VUJANOVIĆ
BHT1 / utorak 22. mart 2016.

---

I jedina tajna u čijim se labirintima nikada nisam uspio snaći jeste – ŽIVOT! A ta neodgonetljiva tajna je svedena u zagonetno ime one koja me je provodila tim labirintima – ŽIVKA!

Vojislav Vujanović, 13. 04. 1997.

Autobiografska skica

Rođen sam u Gredi kod Bosanske Gradiške, na obali Save, nadomak prethistorijskog sojeničkog naselja u Donjoj Dolini. Magična prostranstva lijevčanskih polja su razvila u mome karakteru jedinu postojanu komponentu – sanjarenje… Sanjarenje koje je tražilo svoj izraz u ranim djetinjskim poetskim tepanjima, scenskim improvizacijama (kad nisam ni znao što je to scena) i modelovanju formi u lijevčanskoj glini.

Patnji sam se učio od oca, životnoj istrajnosti od majke.

Osnovnu školu sam pohađao u Gradišci od 1946. do 1954. godine, srednju školu (učiteljsku) završio sam u Banja Luci od 1954. do 1959. godine. Od 1959 do 1961. radio sam kao prosvjetni radnik u gradiškim selima Turjaku i Dubravama, zatim sam prešao u Banjaluku i radio kao glumac u Dječjem pozorištu. Poslije odsluženja vojnog roka otišao sam u Sarajevo i na Filozofskom fakultetu paralelno studirao na Katedri za orijentalnu filologiju i na Katedri za istoriju jugoslovenskih književnosti sa srpskohrvatskim jezikom. Studirao sam od 1965. do 1969. godine. Postdiplomski studij pohađao sam na Katedri za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Za magistraturu sam radio temu o pokretu Hamzevija u Bosni 1574. godine.

U magiju pjesništva me je uvodio rano preminuli pjesnik Veselko Radumilo; prva likovna djela na kojima sam se učio gonetati tajne ovih umjetnosti bila su djela Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića i Stojana Aralice; a prvi put sam bio zbunjen prateći kako je Mirko Švec, na sceni banjalučkog teatra, tuačio Šekspirova Hamleta. Čovjek koji je utjecao na širenje mojih znanstvenih obzora bio je prof. Nedim Filipović, nedosegnuti turkolog i beskrajni znalac islamsko-orijentalne civilizacije.

Novinarstvo sam učio od sama sebe. Jedino me u politici niko ničemu nije uspio naučiti.

I jedina tajna u čijim se labirintima nikada nisam uspio snaći jeste – ŽIVOT! A ta neodgonetljiva tajna je svedena u zagonetno ime one koja me je provodila tim labirintima – ŽIVKA!

Sarajevo, 13. 04. 1997.

---

IN MEMORIAM

Voju Vujanovića poznavao sam još od davne, 1975. g. Moji prvi susreti sa pozorišnim festivalima u BiH i u Jugoslaviji bili su i susreti sa Vojom Vujanovićem. On je tamo jednostavno pripadao, bio je dio tih festivala, bilo da je vodio Okrugle stolove, bio selektor ili član žirija, pisao pozorišne kritike. On je bio istrajni pratilac i hroničar svega što se dešavalo u pozorišnom životu. Hroničar koji je bilježio sve pozorišne pojave i tokove, istrajno, strpljivo, sistematično.

Hronika je, mislim, najtačnija kvalifikacija onoga što je Vojo strpljivo radio desetinama godina. To je sistematično bilježenje svih pozorišnih premijera, dramskih izdanja i drugih događaja vezanih za pozorišni život. Mogli bismo konstatovati da je taj žanr u Bosni i Hercegovini utemeljio Luka Pavlović, a Vojo Vujanović ga je unaprijedio i proširio i na druge kulturne događaje, naročito likovne, što je, uz pozorište, bila druga velika Vojina ljubav. Hronika je nešto između novinarske bilješke o događaju i kritičke analize tog događaja. Vojo je istrajavao na bilježenju svih relevantnih događanja, nastojeći da mu ne promakne baš ništa. Cijenio je svaki napor kulturnih stvaralaca, bili oni profesionalci ili amateri, nastojeći da ih što bolje zabilježi i ostavi za budućnost.

To njegovo bilježenje rezultiralo je i nekim knjigama pozorišnih kritika, koje su danas važno svjedočanstvo o onome što se u pozorišnom kulturnom životu dešavalo. Ističe se knjiga Iz Talijina hrama u kojoj su zabilježene hronike o izvedbama pozorišnih predstava u BiH u proteklom ratu, što je dragocjeno svjedočenje o herojskom periodu ove Zemlje i ovog naroda. Drugi dio sačinjavaju bilješke o glumcima koji su bili svojevrsni heroji kulturnog otpora, pa sve zajedno ostaje dragocjeno zavještenje za budućnost i svjedočenje na temeljima koje će učiti nove generacije pozorištaraca. Knjiga nastala u nemogućim, ratnim uvjetima, svjedoči o Vojinoj istrajnoj želji da ništa ne prepusti zaboravu.

Hronike su objavljivane na Radiju Bosne i Hercegovine, gdje je Vojo proveo svoj radni vijek. Osim na radiju, Vojo je objavljivao i u pozorišnim i kulturnim časopisima Pozorište, Scena, Odjek, Izraz, Lica Život, te dnevnim novinama Oslobođenje, Borba, Večernje novine i drugim. Navodim ove naslove sa jasnom primišlju da bi bilo od opće koristi pozabaviti se prikupljanjem mnogobrojnih Vojinih tekstova, rasutim po medijima i sabrati ih u jednoj ediciji, kako bi bili sačuvani od zaborava i na jednom mjestu dostupni budućim generacijama studenata, kritičara, pozorištaraca… Bilo bi to izuzetno svjedočenje o dinamičnim pozorišnim i kulturnim aktivnostima u drugoj polovini prošlog vijeka i početku novog, koje su bile neobično dinamične i značajne za kulturu ove Zemlje.

Vojislav Vujanović puno je pažnje pridavao bilježenju svakog relevvantnog pozorišnog, likovnog i uopće kulturnog događaja, ocjenjivao ih i procjenjivao tragajući u njima za estetskim vrijednostima, ali nikako ne previđajući etičke. Etička dimenzija umjetničkog djela, za Voju je jednako važna kao estetska. Zapravo, etičko je za njega estetsko. Zbog toga je uvijek tragao za etičkim, ističući ga i afirmišući kao vrhunaravni čin. Sam je cijeli svoj život posvetio živeći po načelima etike, pa je tim prije prepoznavao etičke vrijednosti u djelu kao one koje obavezno vrijedi isticati. Iz njegovog karaktera su proizilazile i njegove kritičke reakcije na neko djelo. Kada biste sa Vojom razgovarali o sadržaju i estetici neke predstave ili kakvog drugog umjetničkog ostvarenja, Vojo vam svoje eventualno neslaganje sa vašim mišljenjem nije nikada isticao u prvi plan, nije bio isključiv, a nerijetko bi vam kroz šalu ili neku drugu vedru opasku, ukazao da misli drugačije. Nije želio uvrijediti nikoga.

Uporno je obilazio naše gradove, rukovodeći se činjenicom da kultura nije locirana isključivo u Sarajevu i da u pozorištima i galerijama Tuzle, Banje Luke, Mostara, Bihaća, Širokog Brijega, Trebinja i mnogim drugim ima također vrlo vrijednih ostvarenja. Čak i u poodmakloj dobi i ophrvan bolešću koja je uzimala svoj danak, Vojo bi znao sjesti na autobus i otići na neku premijeru ili otvoriti neku izložbu, nerijetko mladog autora koji tek traži svoju afirmaciju. Neumorno je tragao za lijepim. Zbog takvog njegovog aktivizma bio je omiljen na svim pozorišnim festivalima, među glumcima, likovnim umjetnicima, novinarima i kulturnim poslenicima.

Bio je podrška mladim stvaraocima. Ohrabrenje debitantima. Blagost, svima koji su ga poznavali. Obeležio je jedno neobično značajno vrijeme i ostat će zapamćen kao dobri duh bh. pozorišne i likovne scene.

Strajo Krsmanović
Iz: ŽIVOT, časopis za književnost i kulturu Sarajevo
Maj/svibanj 2018. Str. 418-419