Glumac intuicije

Zvonimir Zvonko Marković bio je jedan od najomiljenijih glmaca sarajevskog kazališnog gledateljstva, i glumac koji je, svojim djelom, upisao dubok grafem u sarajevsko glumište. Bio je glumac živog nerva i razgranate intuicije, koji je unutarnjim osjetilom, svojim bilom, dosezao do istine utkane u literarno tkivo i dokučivao njoj svojstvene intonativne valere i gestualni sklad. I, gotovo nikada, nije zakazivalo to osjetilo. 

Rođen je 1930. godine kao deveto dijete od njih dvanaestero, koliko ih je bilo u obitelji siromašnoga pružnog radnika iz slavonskoga gradića Našica. Kuriozitet je i to da je među njih dvanaestero, bilo jedanaest sinova! Dragocjene podatke nam je o Zvonku Mrkoviću dao njegov sudrug i supatnik, glumac Miljenko Đedović. Odgajan je pod snažnim uticajem katoličke crkve. U crkvi je mogao besplatno jesti, za vrijeme blagdana, da bi, zauzvrat, obavljao određene poslove – branje grožđa, pravljenje hostija i drugo. U crkvi je ministrirao i pjevao pobožne pjesme, pogotovo o Božiću; u crkvi susreće pismene ljude i sve ga to oslobađa socijalne tjeskobe, usmjeravajući se k duhovnim obzirima, što je ponukalo njegovu neposrednu okolinu, s crkvom na čelu, i njegovu obitelj da ga motiviraju za učitelja. Tako on, nakon završene pučke škole, upisuje preparandiju u Našicama, a kasnije će preći u Osijek. Učiteljski poziv ga, ipak, nije mogao zaokupiti i on, u Zagrebu, preko kulturnog društva “Joža Vlahović”, dospijeva do Srednje glumačke škole, položio prijemne ispite i nastavljao daljnju naobrazbu. U školi se ističe svojom živahnošću i duhovitošću, svojom živom komunikacijom koju je ponio iz svoje mnogočlane obitelji. Međutim, zbog težnje da se u Zagrebu osnuje Kazališna akademija, ukida se Srednja glumačka škola. Kako u to vrijeme počinje s radom Srednja glumačka škola u Sarajevu, zauzimanjem Hasana Grapčanovića, Mladena Čaldarevića, Dese Konstan, sporazumom između vlada Bosne i Hercegovine i Hrvatske, skupina đaka Srednje glumačke škole biva preseljena iz Zagreba u Sarajevo. Od njih će biti formirana klasa koju će voditi Vlado Jablan. Jablan će s njima uraditi i diplomsku predstavu “Romantične duše” Edmonda Rostanda, u kojoj će Zvonko Marković, zahvaljujući, uvjetno rečeno, svome buffo-fahu, dobiti ulogu Bergamena, neku varijantu Intrigala, i diplomirati sa zapaženim uspjehom. Po odsluženju vojnog roka, u Našicama ga sreće redatelj Hinko Tomašić, prilikom gostovanja Osječkog kazališta u Našicama, i uključuje ga u ansambl.

I, kao usud, u njegovu se biografiju ponovno utiskuje Sarajevo. U njemu je već zaživjelo tzv. Malo pozorište, koje je osnovao Jurislav Korenić. Međutim, ansambl, s kojim je započeo rad Malog pozorišta, sve se više osipao, bilo odlaskom u tada mnogo atraktivnije Narodno pozorište, bilo odlaskom skupine mladih glumaca – Dejana Čavića, Zorana Rankića, Tome Kuruzovića i Đorđa Pure u razvijenije kulturne centre, Jurislav Korenić kreće u potragu za novim glumcima i, sa skupinom također mlađih glumaca, u Sarajevo, dovodi i Zvonka Markovića.

Bio je tada još mlad čovjek, sa nepunih trideset godina, snažan i poletan. U Sarajevu, već prvim svojim ulogama, postaje miljenikom sarajevskoga gledateljstva. Prvi je angažman imao u potresnoj scenskoj priči, zasnovanoj na dnevniku trinaestogodišnje nizozemske djevojčice Ane Frank, pisan u podrumskom skloništu, očekujući neizbježnu smrt pred nacističkom najezdom. Tumačio je jednog od Židova, Disla, poslije čega će vodeći kazališni kritičar u Sarajevu, Luka Pavlović, zapisati:

Možda najprijatnije iznenađenje večeri bio je Disl Zvonka Markovića. Začuđujuće neposredan i jednostavan u izrazu, s prijatnim i sonornim organom, Marković je upravo animirao. Njegov Disl imao je potrebnu kompletnost i savršenu prilagođenost ovakvom tipu scene.

Tako počinje priča o jednom dramskom umjetniku koji je, stvaralačkim angažmanom, dao visok doprinos razvoju kazališne umjetnosti prvenstveno u Sarajevu, a potom i u Bosni i Hercegovini. Plijenio je i kao čovjek i kao umjetnik. Kao čovjek svojom dobrohotnošću i vedrinom svoga duha, svojom prirodnom filozofijom razumijevanja čovjeka u svim vidovima manifestiranja njegove ljudskosti. Nikada na čovjeka nije gledao sumnjičavo, nikada se pred njim nije zatvarao u svoju imaginarnu kulu bjelokosnu, nikada nije davao maha zavisti, nikada nije sebi dozvoljavao poreći vrijednosti drugoga. Čovjeka je uvijek gledao u ravnini svoje osobnosti. S takvim se karakterološkim osobitostima ispinjao na scenu. I, bez obzira što je svoju karijeru u sarajevskom kazalištu započeo jednom potresnom ljudskom sudbinom, uvijek mu je bila bliža ona prisojna strana čovjekova duha, osunčana strana na kojoj se rascvjetavala flora dinamičnih skaski čovjekove duhovitosti. To je i nagnalo prof. Josipa Lešića da o njemu zapiše kako je najčešće igrao “u vedrom repertoaru”, ali je uvijek bio oslobođen jeftinih učinaka, a u sebi nosio prirodni smisao za humor.

Sljedeći angažman je imao u Brechtovoj drami “Iznimka i pravilo”. Kritički zapis Luke Pavlovića o ovoj predstavi je sročen na nepopularan način, naglašavanjem zajedničkih dometa igre, ne nijansirajući pojedinačni doprinos pojedinog glumca. U sumarnoj ocjeni i visokim dometima predstave, samo je nabrojio aktere, čak bez naznake koji je glumac koju ulogu tumačio, pa nam je ostalo nepoznato koji je lik od njih desetak, koliko ih se nalazi u ovoj drami, tumačio Zvonko Marković. Ali će, zato, njegov nastup u drami Klingera Kurta “Odisej”, u ulozi Egiptiosa, jednog od uzoraka nasilja, ponovno natjerati kritičara Pavlovića da mu posveti jedan pasus pokušavajući proniknuti u bit stvaralačkog postupka Zvonka Markovića. Njegov Egiptios nije ključna ličnost u drami, ali ga je Zvonko Marković, svojim tumačenjem, uspio s periferije ugraditi u samo središte zbivanja, dominirajući u svakoj sceni u kojoj se pojavio. Njegova “gotovo filmska izražajnost učinila je da se iz niza pojedinosti satka bezmalo cjeloviti lik diktatora kome je jedino oružje pronicljiv intelekt”. O predstavi “Rapsodija u plavom” Andre Paula Antonia nismo pronašli nikakav prikaz, a o predstavi “Slučaj Lide Matis” Pavela Kohouta, gdje je Zvonko Marković igrao Petra Petrasa, također je izrečen općenit sud i nabrojana imena glumaca, bez preciziranja doprinosa pojedinih od njih. Ali se za ove dvije predstave kritičar iskupio prikazujući predstavu “Balada o Tillu Eulenspiegelu” Gintera Weisenborna. Naslovna uloga je dodijeljena Zvonku Markoviću. Raščlambi ove uloge posvećena je gotovo trećina prikaza. Pisao je u paralelnim rečenicama, postavljenim u gradacijske odnose da bi, u kulminacijskoj točki, načinio široko razrađenu analitičku parabolu:

Da bi doživljaj jednog takvog lika bio potpun, da bi današnji gledalac mogao uživati u neizmjernoj skali svih manifestacija oživljenja Tillova profila, da bi se duh i smisao tog junaka starovremenskih legendi oznažili do pune doživljajne mjere i zaustavili se na onoj potrebnoj granici mašte i zbilje, među javom i među snom, da bi sve to dobilo jedan neprestano izmjenjivani, vibrirajući tok, potrebno je da glumac, tumač ove uloge, ne dovede publiku u dilemu govori li on svojim jezikom o jednom liku ili je to upravo taj lik koji se pomoću glumca priopćava. Zvonko Marković se dovinuo ovoga drugoga, a to znači da je njegova igra bila takva da smo doista gledali Tilla i da smo tek na kraju predstave, kada je maska skinuta, vidjeli lice glumca. Marković je sjedinio u svom kreiranju sve Tillove osobine. Bio je i previjan, i drzak, i plemenit (kao registar različitih tonova), i sve to istodobno (kao njihovo sazvučje). Bio je i lakrdijaš, i šeret, i tihi, ustreptali poklonik svoje ljubavi prema maloj Perce. Bio je i lukav ali i hrabar, suosjećajan i odlučan. Bio je tužan kada je izgubio Perce, ali i spreman da je zauvijek izgubi kad je to jedino ostalo. Bio je junak za sebe i ostale. Bio je, jednom riječju, Till. I to je najviše što se može reći za jednoga glumca, najsnažnije kao podatak o dometu njegove igre.

Rijetki su ovakvi trenutci u kojima je kritičarska imaginacija Luke Pavlovića, prema čijem djelu imamo dužno poštovanje, bila tako zaošijana, i s tolikom suptilnošću uspijevala prodrijeti u samu fenomenologiju glumčeva stvaralaštva. I ta zaošijanost imaginacije govori o glumačkoj kreaciji Zvonka Markovića više i od samih riječi kojima je Luka Pavlović pokušao identificirati Markovićev stvaralački agon.

Još jedanput će se Zvonko Marković pojaviti na sceni Malog pozorišta, zaigrati u drami Johna B. Priestleya “Uklonite ludu”, gdje je, također, ostvario vrijedno glumačko djelo. Ovom predstavom je svoj povijesni hod započeo jedan od najuglednijih kazališnih festivala u bivšoj Jugoslaviji, Jugoslavenski festival malih scena, koji će kasnije prerasti u Festival malih eksperimentalnih scena međunarodnoga značaja. Njegov junak Džo je prva velika uloga izvedena na ovom Festivalu.

U narednoj sezoni, sezoni 1959./60. prijeći će u Narodno pozorište, i tu nastaviti svoj stvaralački hod. Nastavio ga je Domanovićevom “Stradijom”, u Hamletu je igrao drugog glumca, a zatim je uslijedila naslovna uloga u drami Hermana Gresikera “Henrik VIII i njegove žene”. Kritičar Luka Pavlović je smatrao da djelo nije imalo dovoljno komponenata koje bi opravdavale postavljenje njegovo na sceni, ali je predstava odisala čistotom i šarmom. Drugi je kritičar, dr. Puba Mateović, zapisao da je u predstavi obilje duhovnitih scenskih rješenja kojima su se nadgrađivale slabosti literarnoga predloška. Izgleda da u toj diskrepanciji između kvaliteta djela i artificijelnosti scenskih rješenja Zvonko Marković nije uspijevao pronaći sebe, pronaći stvaralačku mjeru kojom bi svoju kreaciju uobličio u vlastitu vrijednost. Svojim “nepreciznim gestovima i kretnjama”, svoj lik nije uspio izgraditi do nužne cjelovitosti kojim bi uspostavio umjetnički odnos s gledateljstvom.

Prelazak Zvonka Markovića u Narodno pozorište, bio je, na neki način, i logički put kojim su se kretali mladi dramski stvaraoci u Sarajevu: započinjali su u tadašnjem Malom pozorištu, prekaljivali se u njemu, stjecali nžnu stvaralačku sigurnost i, onda, kada bi se osjećali dovoljno zrelim, odlazili u kazališne kuće za koje su vjerovali da im više pružaju u njihovoj stvaralačkoj afirmaciji. U Narodnom pozorištu su ga čekale takve dramske veličine kao što su bili: Jolanda Đačić, Safet Pašalić, Drakče Popović, Milan Vujnović, Boris Smoje, Esad Kazazović, Reihan Demirdžić, a među mlađima Đorđe Pura, Zoran Rankić, Miljenko Đedović. Unatoč tome, na angažman nije dugo čekao. U podjeli se našao već u drugoj premijernoj izvedbi, u Domanovićevoj “Stradiji”, zatim je nastupio kao Drugi glumac u shakespeareovu Hamletu u redateljskoj postavi Marka Foteza, a onda je uslijedila uloga Henrika VIII, u istoimenoj drami Hermanna Gresikera. Drama je nagrađena Hauptmannovom nagradom za 1958. godinu i stigla do američkog kazališta pod nazivom “Kraljev gambit”. Za tumačenje Henrika VIII trebalo je naći glumca podatna epikurejstvu, a to se, u najvišem stupnju, podudaralo s karakterološkim osobitostima ovoga glumca. Uspjeh je bio iznenađujući: Marković na sebe skreće pozornost i kazlišne publike, ali i tadašnje jugoslavenske kritike: svi, od Elija Fincija i Muharema Pervića do tada već izraslih domaćih kritičara Miodraga Bogićevića, Luke Pavlovića, Pube Mateovića, bez suzdržavanja ističu visoki domet njegove kreacije. Puba Mateović, koji je, inače, vrlo malo razumijevao glumačku igru i, uglavnom, na kraju svojega teksta nabrajao imena glumaca s izricanjem općih sudova koji nikoga nisu obavezivali, istakao je da je kreacija Zvonka Markovića u odnosu na kreaciju Zorana Rankića, koji je igrao s njim u alternaciji, bila potpunija i vjernija u karakterološkom sjenčenju Henrika VIII, dok je Luka Pavlović istakao da je Markovićeva kreacija dostigla “mogući maksimum”. Odmah potom uslijedila je još jedna značajna uloga, uloga Đakoma u drami “Maturanti”. U međuvremenu počeo je i prvi Festival malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, a prva predstava izvedena na Festivalu bila je predstava Kamernog teatra “Uklonite ludu”, u kojoj je glavnu  ulogu tumačio – Zvonko Marković. Ako išta zavrjeđuje povijesni zapis, onda, nesumnjivo, zavrjeđuje i činjenica da je Zvonko Marković prvi tumač glavne uloge na Prvom festivalu malih i eksperimentalnih scena.

Sezona 1960/61. počela je izvedbom drame Arsena Diklića “Pozdrav šerifu”, a Zvonku Markoviću je dodijeljena jedna od vodećih uloga, uloga Kapablanke, lika koji u ratnom vihoru susreće svoga prijatelja iz djetinjstva, a sada neprijateljskog vojnika, i u njemu dolazi do sukoba osjećanja i obveze prema ideji za koju se bori. Kritičaru Luki Pavloviću, koji je na stvari u tom trenutku gledao crno-bijelom optikom, takva postulacija lika nije odgovarala, pa je i prema drami i prema likovima, i prema njihovim tumačima, zauzeo kritičan stav i, po ustaljenom maniru, nabrojio glumačka imena s kratkim distinkcijama da su se glumačke kreacije odlikovale “rijetkim akcentima kreativne igre” koje je pripisao, pored ostalih, i Zvonku Markoviću. 

U ovoj će sezoni biti angažiran i u postavi Gogoljevih “Mrtvih duša” u čuvenoj adaptaciji Artura Adamova i u režiji Bore Draškovića. Tumačio je Predsjednika suda. Na žalost, u ovo vrijeme vodeći kazališi kritičar Luka Pavlović nije bio u Sarajevu pa su jedini izvori o recepciji kazališnih izvedbi toga vremena bili tekstovi Pube Mateovića. Mateović je bio predstavnik tzv. literarne škole u pisanju kazališnih kritika, gdje je tekst, na kojem je temeljena predstava, bio osnovna preokupacija kritičara, njemu je posvećivano devet desetina prostora, da bi se, potom, u jednom pasusu, dala globalna ocjena glumačkih kreacija. Takva ocjena niti je tada koristila kazalištu niti nama, danas, može poslužiti kao umjetnička identifikacija danoga čina. Zato će, pune dvije sezone svi glumci, pa i Zvonko Marković, ostati bez vidljivije slike o vlastitim stvaralačkim mogućnostima.

Sezona 1961/62. počela je izvedbom drame Bertholda Brechta “Zaustavljivi uspon Artura Uija”. Ovom je dramom Berthold Brecht pokušao objasniti Hitlerov uspon do vlasti, a radnju je smjestio u chicaško podzemlje. Iza naziva likova kriju se imena povijesnih ličnosti: Ui je Hitler, Givolla Goebels, Gjiri Göring, Dogsboro – Von Hindenbrug, general-feldmaršal. Dramu je režirao Boro Grigorović, dok je glavna uloga povjerena – Zvonku Markoviću. O predstavi je pisao Vlado Balvanović koji je za kreaciju Zvonka Markovića rekao da je “zavidnom lakoćom i šarmom ponovno ukazao na svoje značajne mogućnosti”. O njegovoj sljedećoj ulozi, Redovu Evansu u drami Wyllisa Halla “Bilo ih je sedam”, pisao je Miroslav Mirković, istakavši da je dostizao trenutke koji su izazvali pljesak u gledalištu, ali da ga je to povremeno odvlačilo i preko nedozvoljive granice, što je, na neki način, narušavalo integritet lika. Tekst je nastao u svezi s gostovanjem sarajevskog ansambla u Beogradu. Drugi jedan kritičar, također u svezi s ovom predstavom, Vuk Vučo, citirao je jednog gledatelja koji mu je rekao: “U posljednje vrijeme rijetko sam imao prilike vidjeti tako uigran, tako poletan ansambl kao što su sarajevski glumci”. Igru pojedinih glumaca okarakterizirao je telegrafski: Milorad Margetić je bio najdinamičniji, Boris Smoje najdiskretniji, a Zvonko Marković – najsočniji. Eli Finci nije izdvajao pojedine glumce, već je dao sintetsku ocjenu da su uspjeli “unutrašnju napetost drame, koja je sva u ljudskim intenzitetima, prenijeti preko rampe i ugnijezditi je u misao i osjećanja gledatelja.

Dugo se, potom, čekalo na neki novi scenski pothvat Zvonka Markovića. Desit će se to na kraju sezone 1962./63. postavom Nušićeve “Protekcije”. Bilo je to jedno od vrhunskih ostvarenja ovoga glumca, kojega je bolest u velikoj mjeri počela nagrizati. Ali, u trenucima lucidnosti, Zvonko se Marković uspinjao do krajnje točke svojih mogućnosti, stvarao svom duhovnom ustreptalošću, onom zaumnom energijom koja se oslobađala i pretakala u njegovu živu gestu, u njegov neobičan hod, u njegove intonativne parabole koje su bile prenapregnute duhovnošću i duhovitošću, snagom poimanja ljudskih slabosti, poroka, ali i one unutarnje, skrivene ljubavi prema čovjeku. I upravo tu, na srazu ironijskog i ljudskoga, Zvonko Marković je stvarao svoja najcjelovitija djela. I ocjene su bile nepodijeljene makar s koje strane dolazile. Luka Pavlović je pisao da su izvanredan doživljaj ponudili dvoje glumaca koji su stvarali u tendemu: Danica Rošulj-Malkin – kao Persida i Zvonko Marković – kao Sava Savić. Njihova je igra bila “osebujna po onoj pomalo burlesknoj karakterizaciji Nušićevih junaka”, zaključio je svoje opservacije o njima Luka Pavlović. Mirko Miloradović će u “Borbi”, pak, ispisati još više: “Duet Save Savića i Perside u tumačenju Zvonka Markovića i Danice Rošulj-Malkin imao je neprekinutu potporu publike uglavnom usljed prekrasne mjere koju je ovo dvoje glumaca našlo i realizovalo”. No, najuzvišeniju ocjenu ove Markovićeve kreacije dao je njegov supatnik, glumac Miljenko Đedović. Zapisujemo njegove riječi: “Postavlja se Nušić, Vlado Jablan radi “Protekciju” gdje Zvonko Marković, gotovo maestralno, odigra jednu naivno-ozbiljnu ulogu Save Savića, uz krasno partnerstvo isto tako zanimljive uznemirenosti teatarske glumice Danice Rošulj”.

Sezona 1963/64. bila je posebno plodonosna za Zvonka Markovića: od šest premijernih izvedbi on je bio angažiran u pet. I to: u “Dobrom vojniku Švejku” Jaroslava Hašeka tumačio je lik Jozefa Švejka, u “Đavolovu učeniku” Bernarda Sawa – Kristija Dadžna, u “Sudaniji” Petra Kočića (adaptirao za scenu Zuko Džumhur) – Čiku Trubajića, u “Slugama”, Ivana Cankara – Školskog upravitelja, u Shakespeareovoj “Bogojavljenskoj noći” Fast – Ludalo.

Gledano s udaljenosti od niza godina, lik glumca Zvonka Markovića biva izoštreniji, barem u očima onih koji su imali prilike pratiti njegovo stvaralaštvo, sudjelovati s njim u kazališnim zbivanjima i modeliranju ukupnoga stvaralačkog ozračja u bosanskohercegovačkom glumištu. Bila je to stvaralačka ličnost zanimljiva prepleta modernoga duhovnog dinamizma, ali i ravničarskog mira i širine, s izrazitim uklonom ka humornom, ali ne onom “smjehovitom”, već onom kroz čiju su se prizmu razlagale boje dugina spektra u moralnom prosuđivanju pojava i događaja u čovjeku i oko njega. Isto tako, njegov humor, bez obzira što je uvijek bio postavljen na izgradiranu postamentu moralnih prosudbi, nikada nije prelazio granicu i poprimao dimenzije zajedljivosti, cinizma, oštrih ujeda. Bilo je u njegovu humoru neke blage brižljivosti i (kad god je bio u prilici “prijeći granicu”) otklona te (u vidu humorne poskočice) zanimljiva scenskog gega; tada bi obično lomio smjernice i skretao svoju imaginaciju u limane smirenosti i blagih opservacija o čovjeku. Taj dvostruki karakter njegova humora činio ga je osebujnim, neponovljivim, izuzetno omiljenim među gledateljima. S druge pak strane, njegov se humor, bez ikakva hijatusa, mogao prevoditi na plan karakterološkog uobličenja određena lika, traženja psiholoških determinanti u nekom liku, formuliranja lika u smjeru moderne dramske karakterizacije. Pomagala mu je, u tom smislu, i njegova gestika i njegove ukupne fizičke danosti koje su, isto tako, bile podobne za modeliranje, za široko korištenje u razvoju scenske frazeologije. Istina, bolest, koja je vrlo rano počela uzimati sve više maha, u završnoj dionici njegova stvaralaštva, narušavala je taj unutarnji sklad, slabila koncentraciju, smanjujući i njegovu angažiranost u scenskim projektima.

Ali treba napomenuti: svojim stvaralačkim osobujnostima on je bio veoma zahvalna glumačka ličnost i u angažmanu na radiju i televiziji, budući da su i radio-drama i televizijska drama u to virjeme bili u snažnom razvitku i razrastanju. Taj dio njegova stvaranja treba posebno istražiti.

U petu sezonu svoga boravka u Narodnom pozorištu u Sarajevu ušao je s punom stvaralačkom jedrinom, pun poleta i unutarnje voljnosti. Od šest premijernih izvedbi u ovoj sezoni, on je bio angažiran u pet. Prva od njih je “Dobri vojnik Švejk” do čije je scenske adaptacije došao Jurislav Korenić. Za predstavu je korištena glazba Roberta Kurke, zbor je uvježbavao Mladen Stahuljak, a za dirigentskim se pultom nalazio Radivoj Spasić. U predstavi je bio angažiran cijeli ansambl. Premijerna je izvedba bila 4. listopada 1963. godine. Ideja-vodilja redateljeva je bila: pokazati besmisao militarističkoga duha.

Podjela se sama od sebe nametala: Zvonko je Marković odgovarao zamamnom Hašekovu junaku i po svome fizičkom habitusu i po svojoj spontanosti, duboko prožetoj dahom bezazlenosti i naivizma. Njegovi su suigrači govorili da više sliči na svoga junaka od samog junaka! Da bismo dokučili puni reljef ove njegove kreacije, možda i najbolje u njegovoj stvaralačkoj karijeri, kojoj se, možda, još jedino utječe kreacija Save Savića u Nušićevoj Protekciji, oslonili smo se na živog svjedoka teatarskih zbivanja u posljednjih pet desetljeća ovog kazališta, glumca Miljenka Đedovića, ne samo zbog njegova začudnog pamćenja u kojem su, “kao u knjizi”, očuvane čak i pojedinosti, već i zbog njegove pronicljive analitičke moći i moći teorijskog uobličavanja. On kaže:

“Bezazlenošću do koje on nije dolazio umom već radom nekog skrivenog mehanizma spontanosti, ugrađen u njegovu biću, on je, u širokim slapovima prelazio preko rampe, sličio na suvenir; izgledalo je kao da je ispričao vic, a nije bio svjestan da ga je ispričao; on svoju igru nije svodio na poantu iako je reditelj mizanscenski tako razrješavao predstavu da se on, i glasovno, i artikulacijama svojih kretnji, isturao u prvi plan, daleko ispred nas, tumačio je svoj lik bez svijesti o poruci koju lik nosi u sebi, već zato što je to, jednostavno, tako. U liku Jozefa Švejka on se osjećao kao u vlastitom ambijentu, njegova težnja nije bila usmjerena k tome da dokuči skrivene slojeve značenja teksta od kojih je njegov lik sazdan, već je otvarao one vidove teksta u kojima se kristalizirala životna energija koju je Hašek premodulirao u svoje remek-djelo, i koja se održavala u tekstu i mimo piščeve volje, i tu životnu energiju preobražavao u scensku poeziju”. 

Teško je naći primjer da glumac o glumcu govori s ovakvim emotivnim uznesenjem kako je upravo Miljenko Đedović govorio o Dobrom vojniku Švejku Zvonka Markovića, junaku koji mora živjeti u vremenu kao jedan od blistavih trenutaka ovog kazališta. Lik Zvonka Markovića mora biti dio riznice neporecivih vrijednosti Narodnog pozorišta u Sarajevu.

Drugi je angažman imao u “Vražjem učeniku” Bernarda Shawa u, kako svjedoči kritičar Luka Pavlović, dobroj redateljskoj postavi Bore Grigorovića koji je uspio svladati izvjesnu tromost u kretanju radnje ove drame i odveć naglašeni moralizatorski tonalitet načinivši “čistu predstavu sa finim plasiranjem povremenih iskri”. U tim se okvirima kretao i ansambl predstave, a kritičar Pavlović apostrofira “izvrsno protumačene uloge Generala Bergoina (Boris Smoje), Ričarda Dadžna (Adem Ćejvan), Kristija Dadžna  (Zvonko Marković), Gospođe Enderson (Sanda Fideršeg) i pastora Endersona (Vlado Jokanović). Kreacije ovih glumaca će isticati i neki drugi kritičari, među njima i Vuk Vučo.

I u trećem angažmanu, u Kočićevoj “Sudaniji”, koju je za scenu adaptirao Zuko Džumuhur i uradio scenografiju i kostime. Zvonko je Marković postigao dovoljno vidljiv uspjeh, kao Ćiro Trubajić, te će ga kritičar Pavlović izdvojiti i svrstati u skupinu onih “koji su od početka do kraja nudili čiste zvukove svoje fine glumačke umjetnosti: Rejhana Demirdžića, Dragčeta Popovića, Ratka Petkovića i Milana Lekića”. Ovaj će kritičar apostrofirati i njegovu kreaciju Školskog upravitelja u Slugama Ivana Cankara.

Ovu sezonu, najplodniju u svojoj karijeri, Zvonko Marković je okončao ulogom Festa u Shakespeareovoj “Bajki o ljubavi“ koja iznenadno dolazi i koja zapljuskuje sve okolo sebe valovima proljetne, mladalačke romantike, pune lakokrilih zapleta, raspleta, muzičkih treptaja, nježne ironije, blage satire, malih eksplozija ludosti bez posljedica, igličastih upadica”, kako ju je, svojevremeno okarakterizirao Čedo Kisić. Za samu kreaciju Zvonka Markovića je rekao: “Zvonko Marković, u ulozi Festa, otkrio je nove tonove u svom bogatom izražajnom registru”.

Sljedeća je sezona predstavljala očitu osjeku u njegovoj stvaralčkoj paraboli – imao je samo dva angažmana: Jergena Tesmena u Ibsenovoj “Hedi Gabler” i čovjeka s ulice u drami Roberta Bolta “Thomas More ili čovjek za svako vrijeme”. Čak su i kritičari bili suspregnuti, ostavivši za sobom vrlo škrte zapise.

U sezoni 1965/66. bit će nešto angažiraniji. Prvi je angažman imao u drami Mome Kapora “Trula kobila”, s redateljskom postavom Bore Draškovića. Predstava nije predstavljala značajniji domet i tek na mahove, tamo gdje su se uspjeli naći pisac i redatelj. “Ostvareno je mnogo dobrih glumačkih pasaža kako u kolektivnoj igri tako i u interpretaciji pojedinaca”, istakao je kritičar “Oslobođenja” Josip Lešić. Među tim glumcima je ugrađen i Zvonko Marković. U bolje kreacije će Zvonka Markovića u ovoj predstavi svrstati i kritičar revije “Odjek” Velimir Stojanović. O njegovoj interpretaciji Kneza u drami Slavomira Mrožeka “Puran”, kritičari su ostali gotovo nijemi. Najzad, predstva “Zanesenjaci” Thoma Jonesa i redateljskoj postavi Vlade Jablana, u kojoj je Zvonko Marković tumačio Mladićeva oca, lika koji je bio u drugom planu u dramaturškoj obradi dane teme, preuzete iz Rostandovih “Romantičnih duša”, prošla je, također, u ovlašnom kritičarskom zapisu Pube Mateovića, o čijim smo kritičarskim kvalitetama već govorili. U toj ovlašnosti spomenuto je i ime Zvonka Markovića. Kritičar Velimir Stojanović je bio nešto “izdašniji” ističući da su Zvonko Marković i Rejhan Demirdžić, tumači očeva ljubavnoga para (tumačili su ih Kaća Dorić i Miroslav Kraljev), igrali sa “sigurnošću koja gledatelja čini lagodnim, iskustvom koje raduje i tačnim i scenski provjerenim doziranjem humora koji ne može omašiti. Humora koji je podjednako potencijal njihovih glumačkih ličnosti  koliko i teksta”.

Silazna putanja stvaralačke parabole, očitavana u prethodne dvije sezone, zaustavljena je, barem za trenutak, u sljedećoj sezoni. Istina u dvije predstave, u “Bihorcima” Ćamila Sijarića (scenska adaptacija Safeta Pašalića i Miodraga Žalice) i u drami Svetozara Ćorovića “U ćelijama”, kritičar Velimir Stojanović ga nije ni spomenuo, a Luka Pavlović ga je uzgredno spomenuo u skupini tumača epizodnih uloga (Zvonko je Marković tumačio Duridana). Međutim, u postavi “Srebrnog užeta” Đorđa Lebovića u Malom pozorištu (kasnije preimenovan u Kamerni teatar 55). Zvonko Marković je ponovno bljesnuo. Velimir Stojanović je već u uvodnoj opservacji, posvećenoj dvjema predstavama, izvedenim u siječnju 1967. godine, “U ćelijama” i “Srebrnom užetu”, apostrofirao igru Zvonka Markovića i Rejhana Demirdžića, dok je u samoj raščlambi predstave istaknuo da su Zvonko Marković i Jolanda Đačić gradili scensku igru “u finoj mjeri i pojedinačno i kao partneri”. Luka Pavlović će svoja zapažanja razviti u opservacijski pasaž: 

Poneseni, vjerovatno, prisutnošću suverene Jolande Đačić i potaknuti zaraznim kreativnim zračenjem Matore (lik koji je tumačila ova glumica), i ostali tumači su dali značajan doprinos glumačkoj kompaktnosti predstave… Navodim, prije ostlaih, Zvonka Markovića čiji se Probisvjet može uzeti kao primjer neizmjernoga proširivanja izražajnih raspona ovoga vrsnog glumca…

Sljedeći je bljesak bio u tumačenju naslovne uloge u Držićevoj komediji Tripče de Utolče u režiji Želimira Oreškovića. Čak je i Puba Mateović izašao iz svoje šutljivosti i podignutom intonacijom zapisao: 

Uživanje je bilo gledati kako Zvonko Marković spontano uranja i besprijekorno se poistovjećuje s individualiziranom psihologijom starca neženje. Možda igrani lik, na prvi pogled, ne postavlja velike zahtjeve pred protagonistu koji ga tumači. Za jedno rutinsko, korektno tumačenje, sigurno ne. Ali, za dosezanje one tačke scenskovne sublimacije, kada gledatelj gubi pred očima lik glumca i živi samo s likom lika – to je onda onaj pouzdani znak pune zrelosti i potencijala jednog umjetnika. 

Jedan snažan stvaralački duh opirao se svome usudu, nalazio snage da se vine do vlastitih visina, katkada i više, iako je borba bila sve teža. Organizam, temeljit i čvrst, dugo je odolijevao, ali i, ustrajno, slabio. Stvaralačke su se moći istanjivale, a s tim je raslo i nepovjerenje prema ovom glumcu eruptivne stvaralačke energije, s razuđenom intuicijom, ali čija je tvoračka parabola trajala suviše kratko, ni desetljeće i pol. Ako je u nekim sezonama, u naponu snage, sudjelovao u gotovo svim projektima, sada se ta amplituda svela na jednu ili dvije predstave. Intuicija, lucidno iznalaženje rješenja u karakterološkoj determinaciji likova, suptilno pronađena intonacija i prostorna vizura, osnovne značajke njegova stvaralaštva, sve su više zakazivale; postojao je glumac izrazitih redateljevih zahtjeva, pritom, snažno slabljenje memorije činilo ga je nesigurnim, i ta se nesigurnost prenosila i na druge. Sličio je putniku koji je zastao na nekoj usputnoj stanici, kamo nisu više stizali vlakovi. Uz to, i vid mu počinje rapidno slabiti, dioptrija se iz mjeseca u mjesec povećavala. Ono, pak, što ga je posebno održavalo, bila je pažnja okoline, od najbližih, supruge, takođerg glumice, Olivere Kostić, do kazališne uprave, kolega sa scene.

Bio je uistinu omiljen u kazalištu, i ta ljubav najbliže okoline kao da se presipala preko rampe šireći se gledalištem gdje je uživao nepodijeljnu naklonost. Bila je to uzvraćena pažnja za kreacije što ih je nudio tom istom gledalištu, onaj nepatvoreni humor kojim je bio nadahnut, ali i ona lucidna analitička prodornost kojom je razrješavao i veoma kompleksna pitanja karakteroloških crta svojih junaka i ona duhovna komponenta kojoj je on nalazio izraza u svojoj glumi. Posljednjim pitanjima smislenosti čovjekova obitavanja u ovome svijetu, zvali ga zemaljskim rajem ili “dolinom suza”, on se nije opterećivao, vedrina obzora mu je bila daleko bliža nego tamni akordi čovjekove egzistencije.

Desetu sezonu od svoga dolaska u Sarajevo, a osmu u Sarajevskom Narodnom pozorištu, Zvonko Marković je počeo s prvom premijernom izvedbom u sezoni 1967/68. “Bosanskim kraljem” Miroslava Jančića. Ovo najzrelije djelo Miroslava Jančića pobudilo je dosta živo zanimanje i kod gledališta i kod kritike, istina, znatno više po svome tematskom okviru nego po dramaturškoj obradbi, iako je pisac, u jednom intervjuu naglasio, da nije želio stvarati “istorijskoromantičarski komad” već komad u kojem bi se otjelovila “i drama apsurda, saopćena na realističan način”. Luka Pavlović, vodeći kazališni kritičar toga vremena, o drami je rekao da je građena “u gotovo konvencionalnim okvirima, bez nasilnih tehničkih inovacija koje bi je formalno mogle učiniti neobičnom, čak avangardnom  (u smislu dramskoga rukopisa). Jančićeva drama plijeni upravo smirenošću svoga kazivanja i neprestanim balansiranjem na rubu historijskoga fona i ideja primijenjenih u našem vremenu i na ovim zemljopisnim i duhovnim prostorima” i da je imala pretenzije “da bude sinteza istorije i suvremenosti pa dalje – da iskaže suvremenost ljudskoga trajanja u okolnostima vremena, sredine i klime duha, da bude poligon na kojemu se rastvara višeslojna struktura modernih ideja, pojedinačnih i općih sudbina i svih tokova koji slijede bit”. Na sceni su najznačajnije ličnosti bosanske povijesti: Kralj Tvrtko, njegova vanbračna žena Jelica, Hrvoje Vukčić, Dabiša, ali redatelj Boro Grigorović neće naći potrebnim da jednu od tih uloga povjeri – Zvonimiru Markoviću. Bio je to očiti znak njegove istrošenosti, iako je, i tada, bio mlad čovjek – tek u 37 godini. Dana mu je epizodna uloga Tripe. U izricanju sudova o pojedinim kreacijama, Zvonko Marković se našao tek u trećem kvalifikacijskom redu, bez obzira što će Luka Pavlović zapisati da su “spreg Tripe – Vladoje ostvarili Zvonko Marković i Vladimir Jokanović s mnogo duha i čistote”. Drugi kritičar, Zoran Jovanović, među “uspjelim kreacijama” naći će i kreaciju Zvonka Markovića. Neki drugi kritičari njegovo ime neće ni spomenuti. Ova predstava će biti i jedina predstava u kojoj će biti angažiran u svojoj jubilarnoj sezoni od dolaska u Sarajevo.

U narednoj sezoni 1968/69. bit će angažiran u “Smrtnosnoj motoristici” Aleksandra Popovića u režiji dr. Josipa Lešića. Za predstavu je Luka Pavlović rekao da je bila tako postavljena da su se glumci “osjećali kao kod svoje kuće, poneseni neobičnim uzbuđenjima i obratima koji su ih dočekivali iz scene u scenu”, da su se oslobađali ustaljenih manira, “poletno i zdušno tumačili zanimljive, vješto spravljene likove Popovićeva teksta”, a “najveći teret i najočigledniji rezultat” ostvarila je skupina glumaca među kojima je bio i Zvonko Marković. I Velimir Stojanović, kritičar “Odjeka”, istakao je, da se u skupinu glumaca u čijim je kreacijama “najizrazitije i najplastičnije” ostvaren humor Aleksandra Popovića, nalazi i Gane Zvonka Markovića. Bio je to nagovještaj još jednoga plama glumačke moći Zvonka Markovića: iste sezone će biti postavljen “Mollière” Mihaila Bulgakova. Glavni lik – Jean Baptis Poqlen Moliere – bit će povjeren – Zvonku Markoviću. Premijera je izvedena 17. travnja 1969. godine, a redatelj je bio Želimir Orešković, gost iz Zagreba. Nije taj bljesak imao onaj sjaj kakav smo sretali u njegovim kreacijama Dobroga vojnika Švejka, Save Savića, Tripčeta de Utolčea, ali se, barem na korak, približavao njima, u nekim scenama je, možda, i dosezao samu razinu, recimo u sceni s likom Jean – Jacqes Butonom (tumačio ga je Aleksandar Džuverović). U globalnoj ocjeni za ovu kreaciju Zvonka Markovića Luka Pavlović je rekao: 

U svojoj ukupnosti, glumačka je igra nosila onaj osnovni pečat – inspirativnu poziciju glumca u svom elementu. Možda najsretniji primjer u ovom smislu i ne bi bio tumač naslovne uloge Zvonimir Marković, čija povremena indisponiranost nije dopuštala da se ostvari nezaboravna kreacija. Ipak, Markovićeva je igra davala dobre naznake jednoga strasnog htijenja i jednoga neprirodnoga dometa koji je, uistinu, mogao u boljim okolnostima biti mnogo viši.

Posljednji proplamsaj, kao sunčev odraz na večernjem nebu, bio je nastup Zvonka Markovića u “Braći Karamazovima” u ulozi Oca Feraponta. Povratak njegov na scenu gledalište je svesrdno pozdravilo, a on mu je uzvratio jednom od najboljih kreacija u jednoj predstavi koja se jedva izdizala iz ravnine diletantskoga. Na žalost, više se nije pojavljivao: lagano, jednoga poslijepodneva, 24. studenoga 1985. godine, njegov se život ugasio.

Bio je često angažiran u radiodramskom programu bivšeg Radio-Sarajeva. Prvi put je nastupio u drami Bety Beecher Brydon “Miholjsko ljeto” u režiji Milana Kosovca u lipnju 1959. godine. Slijedilo je, potom, još 20 angažmana. Posljednji put se pojavio u drami Stefana Zweiga “Nevidljiva zbirka”, godinu dana pred smrt, u lipnju 1984. godine. U televizijskom dramskom programu je bio znatno manje angažiran, jedinu značajniju ulogu je imao u televizijskoj drami “Uvrijeđeni čovjek” koja je rađena po pripovjetci Meše Selimovića, a radetalj je bio Ivan Fogl.

Teatrografija: Uloge Zvonka Markovića

KAMERNI TEATAR

Sezona 1957/58.

Frensis Godrich – Albert Hecket: 
Dnevnik Ane Frank
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 20. 10. 1957.
Uloga: Dr Jan Disi

Bertold Brecht: Iznimka i pravilo
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 18. 11. 1957.
Uloga: Bez imena

Kurt Klinger: Odisej
Režija: Milan Kosovac
Premijera: 2. 1. 1958.
Uloga: Egiptios

Andre Paul Antoin: Rapsodija u plavom
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 12. 3. 1958.
Uloga: Bez imena

Sezona 1958/59.

Pavel Kohout: Slučaj Lide Matis
Režija: Jurislav Koreniić
Premijera: 4. 10. 1958.
Uloga: Petar Petrus

Ginter Weiseborn: Balada o Tilu Ojlenšpigelu
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 27. 11. 1988.
Uloga: Til Ojlenšpigel

John Boynton Priestley: Uklonite ludu
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 7. 3. 1959.
Uloga: Džo Klovn

Sezona 1966/67.

Piter Weis: Istraga
Režija: Mišo Bušić
Premijera: 15. 10. 1966.
Uloga: Bez imena

Đorđe Lebović: Srebrno uže
Režija: Josip Lešić
Premijera: 21. 1. 1967.
Uloga: Probisvet

NARODNO POZORIŠTE

Sezona 1959/60.

Radoje Domanović: Stradija
Režija: Boro Drašković
Premijera: 4. 11. 1959.
Uloga: Bez imena

William Shakespeare: Hamlet.
Režija: Marko Fotez
Premijera: 23. 1. 1960.
Uloga: Drugi glumac

Herman Gresiker: Henrik VIII i njegove žene
Režija: Boro Drašković
Premijera: 28. 2. 1960.
Uloga: Henrik VIII

Joze – Andre Lacour: Maturanti
Režija: Milan Kosovac
Premijera: 9. 4. 1960.
Uloga: Đakomo

Sezona 1960/61.

Arsen Diklić: Pozdrav šerifu
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 1. 10. 1960.
Uloga: Kapablanka

Anonim: Ljubovnici
Režija: Boro Drašković
Premijera: 27. 10. 1960.
Uloga: Proždor

Artur Adamov: Mrtve duše
Režija: Boro Drašković
Premijera: 2. 2. 1961.
Uloga: Predsjednik suda

Sezona 1961/62.

Bertold Brecht: Zaustavljivi uspon Artura Uija
Režija: Borislav Grigorović
Premijera: 16. 9. 1961.
Uloga: Arturo Ui

Wyllis Hall: Bilo ih je sedam
Režija: Borislav grigorović
Premijera: 27. 9. 1961.
Uloga: 777 Redov Evans

Dobrica Ćosić – Miroslav Belović: Otkriće
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 9. 2. 1962.
Uloga: Pčelar

Miodrag Đurđević: Emigranti
Režija: Boro Drašković
Premijera: 26. 2. 1962.
Uloga: Putnik

Sezona 1962/63.

William Shakespeare: Magbet
Režija: Boro Drašković
Premijera: 21. 9. 1962.
Uloga: Angas
Jean Baptist Poquelin, Moliere: Učene žene
Režija: Slavko Jan
Premijera: 9. 10. 1962.
Uloga: Vadius

Miodrag Žalica – Safet Pašalić
Sviće ugašeni dan
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 27. 11. 1962.
Uloga: Gospodin Branko

Branislav Nušić: Protekcija
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 10. 4. 1963.
Uloga: Sava Savić

Sezona 1963/64.

Jaroslav Hašek – Luis Alan: Dobri vojnik Švejk
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 4. 10. 1963.
Uloa: Jozef Švejk

Bernard Shaw: Đavolov Učenik
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 7. 12. 1963.
Uloga: Kristi Dadžn

Petar Kočić: Sudanija
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 28. 1. 1964.
Uloga: Ćiro Trubajić

Ivan Cankar: Sluge
Režija: Slavko Jan
Premijera: 22. 2. 1964.
Uloga: Školski upravitelj

William Shakespeare: Bogojavljenska noć
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 19. 5. 1964.
Uloga: Fest, ludalo

Sezona 1964/65.

Henrik Ibzen: Heda Gabler
Režija: Boro Drašković
Premijera: 20. 9. 1964.
Uloga: Jergen Tesman

Robert Bolt: Tomas Mor ili Čovjek za svako vrijeme
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 11. 2. 1965.
Uloga: Čovjek sa ulice

Sezona 1965/66.

Momo Kapor: Trula kobila
Režija: Boro Drašković
Premijera: 16. 9. 1965.
Uloga: Konkordans

Slavomir Mrožek: Ćuran
Režija: Boro Drašković
Premijera: 14. 10. 1965.
Uloga: Knez

Tom Johns: Zanesenjaci
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 20. 4. 1966.
Uloga: Mladićev otac

Sezona 1966/67.

Ćamil Sijarić: Bihorci
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 13. 11. 1966.
Uloga: Duridan

Svetozar Ćorović: U ćelijama
Režija: Josip Lešić
Premijera: 14. 1. 1967.
Uloga: Iguman

Marin Držić: Tripče de Utolče
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 6. 5. 1967.
Uloga: Tripče de Utolče

Sezona 1967/68.

Miroslav Jančić: Bosanski kralj
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 21. 9. 1967.
Uloga: Tripe

Sezona 1968/69.

Aleksandar Popović:
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 30. 10. 1968.
Uloga: Gane – kafedžija

Mihail Bulgakov: Molijer
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 17. 4. 1969.
Uloga: Žan Baptis Poklen Molijer

Sezona 1980/81.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski: Braća Karamazovi
Režija: Sulejman Kupusović
Premijera: 27. 2. 1981.
Uloga: Otac Ferapont