Prvi moderni glumac bh. pozornice

Zlatko Hrbaček je bio prvi moderni dramski stvaralac u bosanskohercegovačkom glumištu. (Žarko Mijatović)

Umro je prerano: u četrdeset i petoj godini života.

Nenadano. Posljednja predstava na čijem je plakatu bilo ispisano njegovo ime: ZLATKO HRBAČEK, bila je predstava “Balada o ukletom selu” Arsena Diklića, izvedena 13. listopada 1971. godine. Iza sebe je imao više od dvadeset godina življenja na magičnim kazališnim daskama, najprije u okviru RKUD “Iskra” u Zenici, a potom, u prvom profesionalnom ansamblu novootvorena zeničkoga kazališta. Ipak, svoju prvu profesionalnu predstavu nije odigrao u tom već u sarajevskom kazalištu. Nastupio je u Mólièreovu “Don Juanu”, kao La Violete. Podataka o udjelu u još nekoj predstavi nema. Uostalom, to je bila posljednja premijerna izvedba sarajevskog kazališta u sezoni 1948/49. A iduće je godine već ustanovljeno profesionalno kazalište u Zenici. Među petnaestak prvih članova nalazilo se i njegovo ime. Istina, u prvoj predstavi “Duboko je korijenje”, koju su, zapravo, izveli članovi RKUD “Iskra”, Zlatka nije bilo, ali se našao na plakatama za sljedeće predstave: “Dan odmora” Valentina Katajeva, “Čelenkine sandžije” Dominika Antunovića (dječija predstava), “Oganj i pepeo” Mire Pucove, “Narodni poslanik” B. Nušića, “Bez krivice krivi” Ostrovskoga.

Po svojim korijenima nije pripadao ovom prostoru. Preci su mu bili Česi. Djed Karlo i baka Ana, s djevojačkim prezimenom Suhanek, doselili su se u Bosnu. Zlatkov otac Drago Karlo rođen je u Jajcu, a majka Marija (Nesvadba) u Slavonskom Brodu. Zlatko je, pak, rođen u Cavtatu, 1927. godine, gdje mu je otac službovao kao vojna osoba. Kad mu je bilo tri godine, otac mu je premješten u Sarajevo, tako da rano djetinjstvo provodi podno Trebevića. Nakon Drugog svjetskog rata otac mu je ponovno premješten u Zenicu, gdje je bio direktor poduzeća “Konstruktor” i gdje sudjeluje u konstruiranju zeničkih visokih peći. Prema nekim svjedočenjima, majka mu je u Zenici formirala manju družinu s kojom je pripremila jednu dječiju predstavu. Moguće je da je u toj predstavi sudjelovao i Zlatko. On je svoju puniju stvaralačku profilaciju počeo izgrađivati u RKUD “Iskra”, u kojem je bilo nekoliko osoba koje će na svojim plećima uspješno ponijeti terete prvih profesionalnih predstava, a neki će se od njih razviti i u značajne kazališne ličnosti. Među njima su bili Hasan Hasanović, Ibro Karić, Vikica Mihačević (kasnije Stefanović).

O Zlatku Hrbačeku kao dramskom stvaraocu moramo početi refleksijom glumca Žarka Mijatovića koju smo stavili kao moto našim razmišljanjima: Zlatko Hrbaček je bio prvi moderni dramski stvaralac u bosanskohercegovačkom glumištu. Iza ove refleksije stoji ime glumca koji uživa opće povjerenje i mi mu moramo vjerovati. Ono, pak, što se može evidentirati, čitajući raznovrsne zapise koji su se sačuvali, ostaje činjenica da je to bio glumac urođenih scenskih manira, moćne, zdrave dikcije, salonske kultiviranosti, zahvalne vanjštine, svijetle puti, pravilne tjelesne građe i čvrstih crta lica, izoštrena profila. A, istovremeno, kroza sve je to isijavala isto tako urođena blagost, razvijeno osjećanje za komunikaciju, predanost društvu, što će ga kasnije, možda, i učiniti ovisnim o nekim zadovoljstvima koji će mu iscrpljivati i fizičku i stvaralačku snagu.

Kritičkih zapisa o prvim predstavama zeničkog kazališta nema i teško nam je rekonstruirati njegov umjetnički lik. Možemo jedino dati sliku ukupnog ozračja u kojemu se razvijao Zlatko Hrbaček. O tom ozračju je Đoko Petrović zapisao u opservaciji “Zeničko pozorište u prošloj sezoni”, drugoj sezoni ovog kazališta: 

Niti po svom načinu rada, niti po organizacionoj formi, ono nije moglo da potpuno udovolji zadacima koji su plod velike ljubavi za pozorište, darovitosti i zalaganju pojedinaca u borbi sa stihijom raznih vidova, nego što je to bio plod stručne i učvršćene organizacione forme, kakav zahtijeva redoviti rad pozorišta. Malen broj glumaca nije stizao, uz svoj redoviti umjetnički rad, da na vrijeme i planski obavi poslove, i tehničke i administrativne. Zato se sav rad odvijao kampanjski, od predstave do predstave, bez odrerđenih termina. Prema tome, ni posjeta publike nije mogla biti redovita, tako da je dolazilo do otkazivanja predstava (zbog malog broja posjetitelja). Sve je to smetalo pravoj afirmaciji pozorišta u gradu i smanjivalo njegov značaj kao kulturno-umjetničke i prosvjetne ustanove u mjestu gdje ono treba da doprinese svoj ozbiljan udio u kulturnom uzdizanju našeg radnog čovjeka.

Zapis je načinio nesumnjivi kazališni znalac, čovjek koji je u Beču studirao slikarstvo i scenografiju, prvi redatelj koji je na pozornici osječkoga kazališta postavio Krležinu dramu “U logoru”, nakon drugoga svjetskog rata bio angažiran kao redatelj i scenograf u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, bio predavač na Zemaljskoj glumačkoj školi u Zagrebu. Zlatka Hrbačeka takvo ozračje nije moglo zadovoljiti. Provest će u Zenici još dvije sezone: 1950/51. i 1951/52. i usmjeriti se jedinim ispravnim putem: uputio se u Zagreb i upisao se na Akademiju. Na Zagrebačkoj akademiji, pored tada čuvenih njezinih profesora s dr. Brankom Gavelom na čelu, Zlatko Hrbaček se našao u društvu onih čija će slava, svim sjajem sjati na ex-jugoslavenskom prostoru. Njihova imena iščitavamo na plakatu Udruženja slušača Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu prigodom njihova gostovanja u Slavonskom Brodu s Držićevim “Skupom”. To su: Vanja Drach, Izet Hajdarhodžić, Sanda Langerholz, Marija Kohn, Kruno Valentić, Krešo Zidarić… Ova činjenica nas još više učvršćuje u uvjerenju da je refleksija glumca Žarka Mijatovića o modernosti Zlatkova stvaralačkog habitusa istinita i potpuna. S ansamblom zagrebačkoga dramskog kazališta on će gostovati u Subotici 1954. godine u četiri predstave, među kojima su bile Krležine drame U logoru i Golgota, “O miševima i ljudima” Johna Steinbecka i “Ljubav četvorice pukovnika” Petera Ustinova. Redatelji su mu bili dr. Branko Gavella, Kosta Spaić i Mladen Škiljan.

Po svršetku akademije, Zlatko Hrbaček se ponovno vraća u Zenicu, i to u dvostrukoj ulozi: kao glumac, za što se i spremao na Akademiji, i kao redatelj. Za njegov redateljski nastup dr. Josip Lešić će, u Monografiji zeničkog kazališta, reći da je “pokazivao najviše smisla za inovaciju i tragalaštvo”. S takvim uklonom će pristupiti inscenaciji “Glorije” Ranka Marinkovića. Kritičar zeničke “Naše riječi” Mano Alković će zapisati da je režija “bila na visini”, posebno glede artikulirane dinamike. Njegova režija će biti “ruho” koje je Hrbaček “po opštem utisku uspio uskladiti sa mjerama tkiva. U tome leži njegov nesumnjiv uspjeh”.

U Gogoljevu “Revizoru” će nastupiti kao glumac, u ulozi Hljestakova, za čiju će kreaciju drugi kritičar, Branko Tucaković, reći da je u njoj bilo “novog prilaženja ovoj ličnosti i njenom savremenijem scenskom tretmanu”. Ali, bez obzira na izmijenjene uvjete u kojima je u ovo vrijeme djelovalo zeničko Kazalište, i dalje se nije odustajalo od njegove gole utiliranosti, da bude ustanova za prosvjećivanje “radničke klase” pa se, sukladno tome, i zahtijevao odgovarajući repertoar. Takve će se reakcije pojaviti u povodu postavke komedije Henrija Rousina “Kad naiđu djeca”. Komedija je izgrađena na dinamičnoj dijaloškoj frekvenciji, koju kritičar naziva “komedijom konverzacije”, ali ističe da se redatelj Zlatko Hrbaček “nije strogo držao toga konverzacionog šablona, njegova režija nije slijedila autora u njegovom iznošenju lica i odnosa, govora i zbivanja”, nije se 

“plašila da jedan, nama stran francuski sdržaj prezentira u skoro potpuno nefrancuskom ruhu. Tu, u tom prilagođavanju i slobodi režiserskog zahvata, leži i sve ono što je predstavu učinilo pristupačnom. Reditelj je u djelu otkrio nekoliko mjesta koji su ga uputili na satiru i takvu je koncepciju nametnuo čitavom djelu. Nauštrb lepršavosti i literarne vrijednosti, on je, u dobroj mjeri, intervenisao u tekstu. S namjerom da razbije monotonost konverziranja i ostvari akciju, obogatio je scenu i tipove”.

Bez obzira na izvjesnu terminološku nepreciznost i pomalo sumarno prikazivanje, kritičar je uočio ono najbitnije u jednom redateljskom postupku: da je drama predložak za stvaranje novog umjetničkog djela, da je predstava izvođenje zbivanja iz njegova literarnog uobličenja, prevođenje u drugu sferu govora, scensku, s vlastitim, osobnim, i osebujnim jezikom kojima se nadgrađuje literarno tkivo, ili se rastvara da bi se našlo prostora za čisti scenski govor. U tom smislu Zlatko Hrbaček je učinio uistinu mnogo. On je postigao punu scensku slobodu prema literarnoj tvorevini, raspolagao oslobođenom stvaralačkom imaginacijom koja je znala literarnoj frazeologiji naći odgovarajuću scensku frazeologiju, onu frazeologiju koja je, zapravo, ispod literarnog tkiva, otkrivala u dramskoj tvorevini skrivena značenja i mogućnosti djelovanja, pa čak i mogućnost preinačavanja osnovne piščeve intencije. Ako je Rousin težio samo za tim da nasmije, da stvara komediju situacije sa naglašenom verbalnom komponentom, Hrbaček je uspio, izvjesnim pomjeranjem odnosa, stvoriti satiričnu skasku i tako komediju situacije prevesti u komediju naravi. A postizao je to, izgleda, potencirajući komiku situacije do njezina zasićenja, “scenskim verbalizmom” koji je, istovremeno i eksplicitniji i ekspresivniji, pojačavanjem “značaja” piščeve intencije, i time dobio vlastitu tvorevinu s gušćim značenjima i čovjekovom snažnijom zainteresiranošću. Istim se redateljskim postupkom odlikovala i njegova postavka prvog Shakespeareova djela na zeničkoj pozornici, njegove komedije “Nazovite to kako vam drago”, gdje je ponovno napustio “konverzacione okvire” i oživio predstavu “originalnim elementima”. Dr. Josip Lešić će kritičarevu refleksiju dopuniti vlastitim opažanjima: “Brza promjena slika (potreba projekcije), duhovite improvizacije u stilu commedia dell arte, dobra glumačka podjela doprinijeli su općem utisku da je pozorište učinilo još jedan korak dalje u podizanju kvaliteta predstave”. Predstava je izvedena 27. travnja 1957. godine, u sredini u kojoj se plediralo za “radništvo” kao osnovnu kazlišnu klijentelu.

Sezona 1956/57. bila je prva Hrbačekova sezona nakon svršene akademije. Kada se uračuna i rad u RKUD “Iskra”, i boravak na Akademiji, Zlatko Hrbaček je za sobom imao desetak godina stvaralačkih iskušenja a imao je tek 30 godina života. Zeničko kazalište je započelo trasirati svoj put koji će ga, kasnije, uvrstiti među vodeća kazališta ex-jugoslavenskog područja, odnoseći nagrade na kazališnim smotrama i republičkog i saveznog ranga. Zlatko Hrbaček će, nesumnjivo, pridonijeti emancipaciji stvaralačke slobode koja će raširiti manevarski prostor, izazvan i najistaknutijim redateljskim imenima koja će se rado odazivati, pa čak i dulje boraviti u Zenici (recimo Vlasta Radovanović i Bata Putnik). Stoga smatramo nepravičnim da se ime Zlatka Hrbačeka polako počelo zaboravljati. Novu je sezonu, 1957/58. Zeničko kazalište započelo sa novim ravnateljem (upravnikom) – Strahinjom Savićem, prosvjetnim radnikom i kazališnim ljubiteljem, ali to nije imalo vidnijeg odraza na repertoar. Znatno je važnije bilo to da se u sezonu ušlo s riješenim jednim od najbitnijih pitanja – pitanjem redatelja. Sada su u angažmanu bila trojica: Zlatko Hrbaček, Zoran Panić, Sveta Milutinović, dotadanji upravnik. Glumački ansambl je bio nešto reduciran u odnosu na minulu sezonu: umjesto šest glumaca, koji su napustili Kazalište, primljeno je samo dvoje – Ivica Kukić i Dobrila Petrović.

Zaltko je Hrbaček svoju stvaralačku magiju iskušavao na četiri projekta. Postavio je: “Djevicu orleansku” Bernarda Shawa, “Moje bebe” Margaret Mayo, “Drveni tanjur”Edmunda Morisa i “Ura, sinčić je došao” Franza Arnolda i Enresta Bacha. Očito je da je njegov redateljski angažman bio prilagođen općim uvjetima rada Kazališta: redateljskom se poslu pristupalo ne po vlastitim stvaralačkim nagnućima već u suglasnosti s postavljenom shemom. Svi su radili sve. Istina, mora se priznati: Zlatku je Hrbačeku dano postaviti, bez sumnje, najzahtjevnije djelo koje se te sezone našlo na repertoaru – “Djevicu orleansku” Bernarda Shawa, ali je režirao i “Moje bebe”, lakrdiju u tri čina, kako je, na jednom mjestu, okarakterizirana ova frivolna komedija. Njegovoj izobrazbi i intelektualnim potencijalima najviše je nudila “Djevica orleanska”, u kojoj su se preplitali – izraziti Shwov cinizam, intelektualna prodornost, živi dijalozi. Uz to, Shaw je omogućavao da se i s njim, s njegovim idejama i njegovim scenskim vizijama vodi isto tako živi dijalog. Je li sve to mogao savladati Zlatko Hrbaček sa svojim još skromnim iskustvom, i s ansamblom koji, sigurno, nije raspolagao potencijama koje bi se mogle uspješno nositi s problemima koji su se mogli otkrivati u literarnom Shawovu tkivu?

O tome nam, dakako, ni kazališna kritika nije mogla ponuditi suptilnije dokaze. Upravo suprotno: kritici se činilo neprimjerenim postavljanje ovog djela na repertoar jer, “ma kako ona sadržava snažan tekst i veliku literarnu vrijednost, ona je repertoarski preživjela drama. Bar za pozorište kao što je zeničko”. Ova kritičareva opservacija, dana u općim formulacijama, temeljena na nepoznavanju samog djela (ovakva formulacija se može primijeniti na bilo koje djelo i da se, prividno, ne ogriješi o njega), otkriva, ipak, mnogo: receptorske mogućnosti sredine su se počele polako urbanizirati i dobijati svoje građanske obrise, što je nagovještavalo i pojačanu komunikaciju s onim sadržajnijim slojem scenske umjetnosti koji su nadilazili provincijalni duh. Za kazalište shawovskih zahtjevnosti ono nije bilo doraslo i kritičar se javljao glasnogovornikom te njene nemogućnosti, a ne umjetnosti o čijim vrijednostima pristaje suditi. Pa ipak, kritičaru moramo biti zahvalni: jednom naoko nesuvislom konstatacijom nam je, zapravo, odslikao i markirao opću atmosferu u kojoj se razvijalo ovo Kazalište. I u takvom kontekstu će nam biti znatno punijom druga konstatacija koja je, naoko, kazana mimo tog konteksta, ali je bitno određujuća upravo njime i na neki način nam daje mogućnost doslutiti dramu koju je sam Zlatko Hrbaček vodio u sebi: bez sumnje, prihvatanje postavke “Djevice orleanske”, on je želio dati što više razmaha svojim unutarnjim potencijama da se bavi kazališnom umjetnošću, a ne sociološkim ekspertizama duhovne nedograđenosti jedne sredine koja i nije mogla ići naprijed većim koracima nego što je išla, i time rizikovao da bude neshvaćen. O tome nam kritičar govori dosta rječito. Najprije ustvrđuje da je Zlatko Hrbaček “u svim svojim režijama… pokazao eksperimentalne sklonosti”, a potom dokazuje: “No, sve to nije moglo ostaviti upečatljiv utisak. Predstava je ostala iza rampe. Pripremljena je za široku publiku, a pristupačna je samo jednom njenom dijelu. Prema tome, nesvrsishodno je uložen jedan veliki trud”. Talentovani reditelj Hrbaček bio je okupiran dugim pripremanjem ovog djela, koje je već pri postavljanju na repertoar kod publike bilo osuđeno na neuspjeh. U isto vrijeme on i njegove kolege nisu se odlučili da prihvate režiju nekoliko drama realističke literature. Posljednjom nam je tvrdnjom kritičar otkrio još jednu istinu: u samom su kazalištu postojale snage koje su željele prijeći preko druge “rampe”, one životne: imale su za to i volje i snage, ali ih sredina nije u tome osokoljavala, čak ni onaj malobrojni dio kojem je “Djevica orleanska” bila “pristupačna”. Tom malom dijelu se nije želio priključiti ni kritičar! Zbog toga je i ostavio predstavu bez vrijednosnih odrednica osim klišetiranih formulacija da su “gotovo sva glumačka ostvarenja bila (su) ujednačeno donesena” i da se “cijelom ansamblu povjeruje da se može ponijeti i sa kvalitetnijim dramama pozorišne literature”. Je li sve ovo pridonijelo i Hrbačekovoj osobnoj drami koja će se kondenzirati u opće nezadovoljstvo i potražiti svoje razrješenje na drugom mjestu, mjestu gdje su utapane, svjesno ili nesvjesno, stvaralačke moći koje je osjećao u sebi, a nije imao mogućnosti realizirati ih?

Samo petnaestak dana kasnije bit će izvedena sljedeća Hrbačekova postavka: “Moje bebe” Margaret Mayo. Isti kritičar neće pristati ni za ovako frivolan repertoar, ali neće postaviti ni pitanje zašto se stvaralačke energije jednog školovana kazališnog radnika (možda i jedinog u tom trenutku u Zenici) troše na tim beznačajnostima. Niti će, pak, nastojati da pokaže kako jedan redatelj od nerva, maštovit, obrazovan i poletan, može i od ništavnih stvari napraviti značajno scensko djelo. Čak, ono što je bila nesumnjiva kvaliteta redateljske postavke: scensko oblikovanje nagomilanih humornih obrta, s iznalaženjem efektnih humornih kadenci, kritičar proglašava slabošću, mada priznaje da je Hrbaček i ovdje pokazao svoje “sklonosti da eksperimentiše” i da je to u ovoj postavci “činio do najslobodnijih oblika”. Kako su izgledali ti “najslobodniji oblici”, ne znamo: kritičar nam o njima ništa nije kazao, ali je dodao: “Samo izgleda da mu je (Hrbačeku), zbog nagomilavanja osobenosti u bezbroj situacija ove komedije, ponestalo kontrole nad kontinuitetom radnje. Prvi čin predstave bio je, u stvari, samo obećanje koje je ansambl ispunio u drugom i trećem činu”. Moramo uistinu žaliti što kritičar nije, s više invencije, proanalizirao Hrbačekov redateljski postupak jer nam se čini da je u ovoj Hrbačekovoj redateljskoj postavci bilo istinskog stvaralačkog zanosa.

Tek u trećoj Hrbačekovoj postavci (“Drveni tanjur”) u ovoj sezoni doći će do suglasja svih čimbenika: drama je udovoljavala jer je “inspirisana duboko ljudskim nadahnućima, suštinski realistička opservacija života”; glumačka podjela je bila promišljena pa stoga “nije bilo iznenađenja što je režija Zlatka Hrbačeka težila novom scenskom izrazu”. A ta se težnja ogledala u razbijanju “ustaljenih šablona”. Štoviše, “režija je u punom smislu riječi… bila raspoloženi umjetnički stvaralac”. Na visini su bili i ostali suradnici: scenograf, kostimograf kao i glazba Nikole Putića, koja je “nenapadno i sugestivno, podvlačila punktove i davala im veću auditorno-lirsku vrijednost”. Snaga redateljske postavke ogleda se i u činjenici da je jedan glumac, osvjedočenih vrijednosti – Sveta Milutinović, doživio svoju stvaralačku apoteozu, razmahom je svojih stvaralačkih energija ostvario djelo za koje je “teško naći riječi i kazati sve na ovako malom prostoru o igri njegovoj koja je ponirala u sva srca i svojom sugestivnom snagom, svojom unutarnjom ozarenošću iskrenih doživljavanja, od serkla do posljednjih redova u sali ponijela publiku u pljesak kroz plač i suze na priznanje umjetnosti i jednom umjetniku”. Milutinović će, za kreaciju u ovoj predstavi, dobiti nagradu Udruženja dramskih umjetnika BiH i to će biti prvo javno priznanje koje je stiglo u Zenicu.

O četvrtoj Hrbačekovoj redateljskoj postavci nismo u prilici bilo što približnije reći jer se o predstavi ne nalazi nikakav zapis. Posredno, ipak, možemo zaključiti da predstava nije pobudila nikakvo zanimanje. Osnovni razlog je, najvjerojatnije u samom djelu, čiju scensku prozirnost sugerira sam naziv: “Ura, sinčić je došao!”

Sljedeća sezona Zeničkog kazališta, s dvanest premijera, od kojih je prva bila izvedena već 13. rujna 1958., a posljednja 9. svibnja 1959. godine, značila je punu konsolidaciju ansambla iz kojeg je otišao samo jedan glumac, a primljeno sedam. Međutim, uprava Kazališta sada postupa znatno obazrivije i ne želi se izlagati iskušenjima, kao što je bilo u minuloj sezoni s “Djevicom orleanskom”. Sada se, kako je zapisao dr. Josip Lešić “nastoji da uskladi repertoar sa stvarnim kreativnim mogućnostima ansambla i sa realnim potrebama i željama publike”. Vodvilj je sveden na najmanju mjeru i na repertoar se postavljaju već provjerena djela i domaće i strane produkcije. Naglasak je stavljen na komediju: bit će ih izvedeno sedam: “Skup” Marina Držića, Gogoljeva “Ženidba”, Nušićev “Svet”, Ćopićevi “Doživljaji Nikoletine Bursaća” i dr. U dramskom korpusu pojavit će se Lorkina drama “Dom Bernarde Albe”, “Nebeski odred” Lebovića i Obrenovića, “Dvanaest gnjevnih ljudi” Reginalda Rose… Hrbaček će režirati “Nebeski odred”, “Naš prijatelj Harvey” Mary Chase, “Zašto se (ne)bismo ženili” Hansa Schuberta i “Dvanaest gnjevnih ljudi” Rose Reginald – Budjun Horst. Zanimljivo je da mu se ni u jednoj režiji, kao scenograf, nije pojavio novoangažirani scenografski umjetnik Radovan Marušić, tada 25-godišnji mladić sa završenom školom primijenjenih umjetnosti u Novom Sadu i jednom provedenom sezonom u profesionalnom angažmanu u Kazalištu u Vršcu.

Za postavku “Nebeskog odreda” dr. Josip Lešić je rekao da je Hrbaček istraživao “prostore naturalističke atmosfere, ostajući dosljedno u domenu ogoljele scenske jednostavnosti, usredsređen na analizu i otkrivanje suštine likova i njihovih odnosa”. U kraćoj kritičkoj opservaciji o ovoj predstavi, autor J.K. je zapisao da je Zlatko Hrbaček stvorio jedinstven štimung i njegova je zasluga da je izvrstan tekst bio u svakom momentu pravilno interpretiran i da ni jedan lik nije ni u kom času narušio jedinstvo predstave”. “Nebeski odred” tandema Lebović-Obrenović bila je drama u kojoj je, u punoj mjeri, bila anticipirana prozodija moderne dramaturgije i sigurno je da je u njoj Hrbaček našao mogućnost otjelovljenja svojih unutarnjih intencija. Moderni se urbanitet drame podudarao s modernim urbanitetom Hrbačekovih scenskih koncepcija i njima je, na najsvrhovitiji način, razbijena provincijalna pokorica, s jedne strane, a s druge, čitav ovaj čin je pokazao da je onaj “manji dio” koji je u minuloj sezoni mogao uspostaviti komunikaciju sa Shawom i, iz bojazni, ostao nijem, sada bitno ojačao – namećući svoje kriterije u izricanju sudova, iako se mora priznati da se taj “manji dio” nije dovoljno jasno oglasio prilikom izvođenja još jednog djela moderne strukture – “Dvanaest gnjevnih ljudi” što ga je također postavio Zlatko Hrbaček. O ostalim dvjema njegovim režijama “Naš prijatelj Harvi” i “Zašto se (ne)bismo ženili” nema zapisanih tragova. Dvije godine provedene u zeničkom Narodnm kazalištu nakon završene Kazališne akademije u Zagrebu, omogućili su Zlatku Hrbačeku brzo stvaralačko zrenje. Zrenje, manje u razvitku njegovih glumačkih potencija, više u onom što je trebalo biti drugostupanjsko u njegovoj stvaralačkoj profilaciji – režiji. Istina, on je imao nekoliko glumačkih angažmana, ali je kritika to znatno slabije zamjećivala od njegovih redateljskih pothvata. Stoga smo i mi, u raščlambi njegova stvaralačkog rada, svoje opservacije temeljili na njegovim redateljskim pothvatima, u kojima je, kako smo vidjeli, avangardizam ili, kako se tada uobičajilo govoriti, eksperiment, bila nadmoćna komponenta, oslobođena šablona, i otvorena k novom, koje je u europskom kazalištu već steklo pravo građanstva i kojemu je Jurislav Korenić davao širokog maha u bosanskohercegovačkom kazalištu. Međutim, i u vrijeme Hrbačekova punog redateljskog sazrijevanja, redateljski je posao shvaćen uzgrednim poslom istaknutijih glumačkih ličnosti. Otud su u Bosni i Hercegovini, u drugoj polovici šezdesetih godina XX. stoljeća, koegzistirale dvije oprečne energije: istinski tvoračka, ona koju je u Sarajevu razvijao Jurislav Korenić, i ona, nazovimo je “tradicionalnom” u kazalištima u unutrašnjosti, u kojoj se teško nadilazilo ustaljeno shvaćanje, ukorijenjeno iz ranijih razdoblja, i to je imalo nesumnjivoga odraza na Hrbačekov daljnji razvitak. Iako je, u tri godine boravka u Zenici nakon završene Akademije imao jedanaest uspješnih ili čak, vrlo uspješnih, režija, Hrbaček je još sebe smatrao glumcem, bez pune svijesti o sebi kao uspješnom redatelju. Kao takav je podlijegao i ustaljenom maniru, koji je tada vladao u kazališnom svijetu: seljakati se iz kazališta u kazalište. Nakon završetka sezone 1958/59. otišao je u Vršac, u čijem je kazalištu bio angažiran više kao redatelj nego kao glumac. Kao redatelj se pojavio pet puta, a kao glumac osam puta, ali, uglavnom, u epizodnim ulogama. Kakav je domet ostvarivao, nismo u mogućnosti dokučiti budući da u arhivu koji se čuva u njegovoj obitelji, nema sačuvanih kritičkih opservacija. Tako će biti i u sljedećoj sezoni, kada je ponovno promijenio sredinu – prešao u Leskovac.

Nakon dvogodišnjeg izbivanja, u sezoni 1961/62. ponovno se vraća u Zenicu. Bio je to jedan od kriznih trenutaka samog Kazališta: gotovo u hipu sa prepolovio ansambl, a s njima je otišao i Vlastimir Radovanović, redatelj snažnog nerva i modernog poimanja kazališne umjetnosti. Ovo osipanje ansambla nije uslijedilo slučajno, uslijedilo je nakon sve izrazitijeg slabljenja interesa publike za ovu umjetnost. To je bitno utjecalo na koncepciju repertoara koji je temeljen na zabavljačkoj komponenti kazališne umjetnosti, komponenti koja je bit ove umjetnosti više zatravnjivala nego što ju je afirmirala jer su se na repertoaru mogla naći samo djela osrednje umjetničke vrijednosti, pa čak i vrijednosti ispod nužnog standarda. Tu razinu nagovještavaju već i naslovi nekih djela: “Idem u lov” G. Feydeaua, “Čvor” Pecije Petrovića, “Klopka za bespomoćnog čovjeka” Roberta Thomasa, “Vuk Bubalo” Branka Ćopića. Istina, ova razina je donekle modificirana stavljanjem na repertoar i takvih djela kao što je “Čežnja pod brijestovima” Eugena O'Neila, “Pygmalion” Bernarda Shawa, “Lucy Crown” Irvina Shawa, Nušićeva “Gospođa ministarka”.

Sezona je otvorena ovom Nušićevom komedijom, u kojoj će se, kao interpretator, pojaviti i Zlatko Hrbaček. U sumarnom pregledu izvedbe ove komedije dr. Josip Lešić ga uvršćuje među aktere s vrijednim kreacijama. To je ostalo samo kao naznaka koja se nije mogla provjeriti u kritičkim opservacijama, jer je ta formulacija bila i preuzeta iz kritike inače sklone širokom razmatranju Nušićeve komedije, odnosno razlaganju vlastitih opservacija o Nušiću kao komediografu, da bi imena aktera predstave bila nabrojena u nekoliko posljednjih redova. Jedino je interpretatorka glavnog lika Grozdana Stefanović imala “povlasticu” da se njezinoj kreaciji posveti nekoliko zasebnih redova. O sljedećim premijerama kritika je izricala suzdržan ili negativan sud.

Onda će na pozornicu stupiti Zlatko Hrbaček. Prihvatit će se realizacija dramatiziranog romana Irvina Showa “Lucy Crown”. Kritika će biti darežljiva “kao nikad”: umjesto prešućivanja ili skromnog zapisa lokalnog kritičara, o ovoj su predstavi pisali i sarajevski kritičari Luka Pavlović i Sead Fetahagić. Od domaćih se kritičara oglasio Branko Tucaković u zeničkoj “Našoj riječi”. I ovaj puta je veći dio kritike posvećen Shawu i njegovu djelu, ali je nešto više prostora dano i akterima predstave. Iz pasusa, posvećenog Hrbačekovoj režiji, s odstranjivanjem nedomišljenih formulacija, možemo ustanoviti da je Hrbaček realizaciji ovog djela pristupio s “istančanim nervom”, da je izbjegavao melodramske akcente, da je, “s mnogo smisla (…) riječ na sceni oživio u pokretačku funkciju predstave, a sve nijanse scenskog tumačenja uskladio u cjelokupnu dopadljivost”.

U ovoj se predstavi Hrbaček pojavio i kao tumač jednog lika – Olivera Crowna, uspijevajući “osjetiti zadovoljstvo u kreativnosti (vjerojatno kreiranju) pojedinih scena”, među kojima je posebno bila uspjela scena “pred odlazak u rat”. Sead Fetahagić u svome prikazu, objavljenom u “Oslobođenju”, ustanovljuje da “predstava Lucy Crown u Zeničkom narodnom kazalištu jeste jedan od značajnijih uspjeha ovog teatra”. Taj domet on pripisuje redateljskoj snazi Zlatka Hrbačeka: “Zaslugu za to nalazimo, prije svega, u radu reditelja Zlatka Hrbačeka, koji je ovu predstavu pravio u koncepciji drame kao spektakla. Ne predavajući se ambicijama da stvara veće i ozbiljnije dramsko djelo, Hrbaček je satkao gledljivu predstavu. Iako je kojiput pretjerano forsirao efekte (završetak scene Oliverovog pijanstva – teatralan pad preko stolice), insistirao na efektnosti radi samo nje, ipak se režija može ocijeniti kao prihvatljiva i sočna”. O njegovoj, pak, kreaciji Olivera Crowna Fetahagić kaže da je Hrbaček bio “odmjeren i tih” i da je “pružio smirenu igru”.

Prikaz predstave Lucy Crown kritičar Luka Pavlović je pisao u povodu gostovanja Zeničkog kazališta s ovom predstavom u Sarajevu. Ovaj je Pavlovićev tekst intrigantan po nizu elemenata koji ne ulaze izravno u prostor naših interesa, ali nam omogućuje da dokučimo opću atmosferu koja je vladala u bosanskohercegovačkom glumištu u trenutku kad Sarajevo postaje sjedištem jednog internacionalnog festivala – Festivala malih i eksperimentalnih scena. Intonacija kojom je Luka Pavlović započeo svoj tekst, sugerirala nam je da je duhovna razdaljina bila znatno veća od fizičke – Pavlović počinje pisati o Zeničkom kazalištu kao kazalištu “o čijem djelovanju postoje veoma labilne predstave” i njegovo gostovanje u Sarajevu “ubjedljiv je primjer o nepoznavanju djelovanja i rasta pozorišta u unutrašnjosti”. Nakon ovakvih intonacija nitko ne bi mogao reći da je fizička razdaljina između Sarajeva i zeničkog kazališta tek sedamdesetak kilometara. U toj egzotičkoj zatečenosti Pavlović i zapisuje prvi dojam: djeluje i prijatno i iznenađujuće cjelina prestave. Tek potom će reći:

U stvari, očigledno je da režija (Zlatko Hrbaček) nije propustila šansu koju joj je ponudio već sam tekst. Logično i umješno sa impozantnom mjerom teatarskog umijeća i inventivnosti, sa finim osjećanjem tempa i ritma, režija je sačinila predstavu koja po svojim elementima ne zaostaje od predstave čiji je domet mnogo viši i dobro poznat od ranije. Ni po čemu se, zapravo, ne bi moglo zaključiti da je to bila predstava jednog manjeg pozorišta čiji ljetopis ne pruža mnogo garantija za viši kvalitet. Naprotiv, pred gledaocima se odvijala predstava čiji su tokovi bili tako čisto podešeni, toliko impresivni, da je često bilo razloga za aplauz i, na kraju, za nesuzdržano priznanje trudu i uspjehu.

Da bi predstavu doveo do ovakvog priznanja, Hrbaček je, svojim umijećem morao nadvladati sve predrasude kojima je kritičar bio opsjednut. To je bilo više od kvalitete! Moramo, stoga, predočiti još jednu refleksiju ovog kritičara koja se, istina, posredno, ali i nesumnjivo, reflektira na redateljsko umijeće postavke predstave. On veli: 

Glumački ansambl… predstavio se kao homogena cjelina koja je sa entuzijazmom i spremnošću osvajala punkt po punkt, disciplinovano izvršavala zadatke režije, predavala se do kraja igri, imala svoje zavidne trenutke, ne doživljavala uočljive padove, bila kadra da iznese jedan tekst za čiju je realizaciju bio neophodan vrstan sastav. Ležerno, a sa dubokim unutarnjim žarom, sa saznanjem da je to već u izvjesnom smislu težak ispit pred novom publikom, ansambl Zeničkog narodnog pozorišta je igrao tako kao da nije htio da bude predmet dileme već povod za ubjedljivu afirmaciju napora i rezultata. U tome je i draž večeri zeničkih umjetnika, u tome je konačno, smisao ovog gostovanja.

Pisana kultiviranim jezikom, razložnom mišlju i istinskom ponesenošću, ova je kritika bila neka vrsta apoteoze ili poeme, ispisane za umjetnike kojima je, nesumnjivo, bila tijesna “provincija u pozadini”, u koju su bili smješteni i koju su oni izgrađivali kao duhovno središte koje će se, kasnije, raspojasati u centar čija će jasna vidljivost biti i na ex-jugoslovenskim obzorima.

Predstava “Lucy Crown” će dobiti i oficijelno priznanje: bit će proglašena najboljom predstavom od Udruženja dramskih umjetnika Bosne i Hercegovine. Ivica Kukić, jedan od njezinih protagonista, dobit će zavidnu novčanu nagradu, a samom redatelju Zlatku Hrbačeku odato je “posebno priznanje”.

U ovoj će sezoni Zlatko Hrbaček postaviti još dvije predstave: “Čvor” Petra Pecije Petrovića i “Parničare” Milutina Karišika, ali nam tekuća kazališna kritika nije ostavila svoje sudove o ostvarenim dometima. Ipak, zamajac je pokrenut i više se nije dao zaustaviti, pokorica provincijalnosti je prokinuta: u narednoj sezoni će za upravnika doći profesor Zdravko Martinović, čovjek izuzetne inteligencije, širokih duhovnih vidika, smiren ali hrabar, odlučan i pronicljiv. Istina, sezona je bila već počela kada je doveden u Kazalište, pa se možda, prve godine nije ni osjećala njegova naglašena prisutnost, ali je, svakako, ovoj kazališnoj kući donosilo ono nužno unutarnje smirenje, iako će dr. Josip Lešić u svojoj monografiji o ovom kazalištu reći da su se, uz dolazak mladog redatelja Petra Teslića, počele primjećivati “intencije modernizacije”. U repertoaru više ne prevaliraju djela zabavnog karaktera već ona djela koja su, na neki način, ušla u dramsku baštinu ili im je vrijednost provjeravana na širokim svjetskim merdijanima. Od stranih djela na repertoaru će se naći Jean Anouilh (Sastanak u Sanlisu), Somerset Maugham (Sveti plamen), Arthur Miller (Pogled s mosta), Ugo Betti (Zločin na Kozjem otoku). Vodeća redateljska palica bit će dana Petru Tesliću, Zlatko Hrbaček će realizirati samo dvije predstave – Maughamov “Sveti plamen” i “Irkutsku priču” Alekseja Arbuzova. O postavci “Svetog plamena”, kritičar Branko Tucaković je u “Našoj riječi” konstatirao: “Zlatko Hrbaček, kao reditelj, bio je dovoljno opredijeljen za autora, pobornika etičkih motiva i čistote karakternih nijansi likova, a dovoljno slobodan i inventivan u suočenju sa scenskim aktivnostima trilera. Dopadljiva stilizacija – jednostavnost u pokretu i dikciji – našla je dobre saradnike reditelja u tumačima skoro svih uloga”. Kritičar “Oslobođenja”, potpisan inicijalima Z.T., izrazio je svoje zadovoljstvo režijom Zlatka Hrbačeka:

Reditelj Zlatko Hrbaček uložio je znatnog intelektualnog napora i razumijevanja da ovu prilično složenu psihološku materiju učini što potresnijom i razumljivom gledaocu. Opravdano je položio težište na dva ključna lika: majke, gospođe Tabret, koja u svjetlosti razuma i razumijevanja ljudi rješava konflikt, makar i pod cijenu svoga beskrajnog bola. Stiče se utisak da je, osim u tri-četiri epizode, postigao maksimum što se da postići od ansambla kojeg je imao.

“Irkutska priča” Alekseja Arbuzova pripada plejadi sovjetskih drama koja otkriva “novog čovjeka” zadahnuta kolektivitetom i neizbježnom pobjedom. No, kako kritičar Branko Tucaković kaže, Zlatko Hrbaček kao redatelj, da bi pojednostavio česte izmjene scena, korištenje hora (zbora) i masovnost ansambla, pristupa redukciji svih tih zahtjeva i stvara “modernu priču”; hor i pjesma su spojene karike između izvanjske elementarnosti i unutarnjeg dinamizma u realizaciji radnje, iz čega su se oslobađali “bogatstvo tananih preliva, postupaka, emocija, bolova, krikova, strasti i radosti”. Uz svestranu pomoć suradnika na predstavi (scenografa Radovana Marušića, korepetitora Nikole Putića, tehničkog vodstva Husnije Džananovića) koji su “strahoćutno, optimistički i strpljivo, uvjereni u rezultat svih napora, slijedili redatelja i njegovu razigranu maštu”.

U ovoj je sezoni Hrbaček imao i tri glumačka angažmana. U Anouilohovu “Sastanku u Sanlisu”, neuspjeloj predstavi, “jedino su Zlatko Hrbaček (Žorž) i Vukašin Josipović (Rober) bili na visini glumačkog zadatka”, dok je u “Zločinu na kozjem otoku” Zlatko Hrbaček, u ulozi Engela, znao da pokrene “scenske obrtaje”. U komediji “Vragolanka nije đavo” Milenka Misailovića, predstavi koja je, u krajnjoj instanciji, odgovarala svojoj namjeni – da se može gledati, i u kojoj su glumačka ostvarenja bila uglavnom “zadovoljavajuća”, za igru Zlatka Hrbačeka kritičar Milivoje Đurić je zapisao:

Posebno bih istakao Hrbačeka čiji je Boris bio veoma prihvatljiv – upravo onakav kakvo mu mjesto pripada u djelu. Bio je dovoljno samosvjestan, lako je osvajao scenu i sa dovoljno ukusa dao jedan zanimljiv lik.

Za ovu kreaciju bit će pohvaljen od strane UDUBiH-a.

I u sezoni 1963./64. Zlatko će se Hrbaček pojaviti dva puta kao redatelj – postavkom Sremčeve “Ivkove slave” i vlastite drame “Koenovi”. Za postavku Sremčeve “Ivkove slave”, prema kritičaru Milivoju Đuriću, bilo je najopasnije da se ne ode u karikaturu i toga se redatelj Zlatko Hrbaček uspio osloboditi, ali mu kritičar zamjera na “mlakom početku” kada iskričavi Sremčev humor nije prelazio rampu, dok je daljnji razvitak predstave “sve više dobijao na dinamici i interesantnosti”. U svojoj drami “Koenovi” Zlatko Hrbaček je obradio jedan događaj iz svoga ratnog djetinjstva, posvećujući je svome drugu iz djetinjstva, Židovu koji je nestao u ratnom vihoru, pa je, tako, jedna dječija nogometna utakmica s “krpenjakom”, ostala zauvijek neodigrana. Ovdje se, osim autorstva, pojavio i kao redatelj i kao tumač jednog lika. Osim uloge u “Koenovima”, kao glumac će se pojaviti još u Krležinoj drami “U logoru”, u ulozi Jessenskog i u drami Borislava Mihajlovića Mihiza “Banović Strahinja” u naslovnoj ulozi. Kritičkih opservacija o Krležinoj drami nismo našli, a o kreaciji Strahinje Banovića kritičar Milivoje Đurić je zapisao: 

Još dva lika moraju doći u prvi plan – Banović Strahinja Zlatka Hrbačeka i Vojin Jugović Žarka Mijatovića. To su potvrđeni glumački kvaliteti čije je prilagođavanje tekstu zaista evidentno. Hrbačeku čak nije smetala ni duža odsutnost sa scene! Ta dva sasvim suprotna karaktera međusobno su se prožimala. Potomak stare osiromašene plemićke loze (Banović Strahinja) nije imao razumijevanja za velikodvorske intrige i jednostavno je živio u svojoj muci. To su i najhumanije ideje koje je Hrbaček prenio sa ukusom i mjerom.

Nastupila je, potom, nova faza, faza nemira, lutanja od kazališta do kazališta, da bi se, ponovno vratio u Zenicu, gdje će, u mladim godinama, smiriti svoj duh, umrijeti u 45. godini života. Najprije će doći u Sarajevo i tu provesti godinu dana režirajući na Radio-Sarajevu humorističke emisije, a onda će otići u Dubrovnik, gdje će provesti četiri sezone, jednu će sezonu provesti u Zaječaru i jednu u Pirotu, da bi se 1971. godine još jednom obreo u Zenici. Bila je to sasvim nova situacija: Zeničko kazalište je skinulo sa sebe zmijski svlak provincijalnosti i postalo jedno od najznačajnijih jugoslavenskih kazališta, sa svojim jasno izdiferenciranim profilom, baziranim na domaćim praizvedbama, što je postala njegova “diferentia specifica”. Nekoliko je domaćih glumaca iskristiliziralo svoje stvaralačke ličnosti, njima se priključilo nekoliko mladih školovanih kadrova sa završenim Dramskim studijem u Sarajevu, gost – redatelj je, također, postala uhodana praksa, a među tim redateljima pojavljuju se gotovo najzvučnija imena s tadašnjeg jugoslavenskog kazališnog obzorja (Vladan Švacov, Ljubiša Georgijevski, Vlastimir Radovanović). Broj premijera je sveden na sedam. Zlatko Hrbaček će biti angažiran u dvije predstave, u drami Arsena Diklića “Balada o ukletom selu” i u groteski Ive Brešana “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”. Za ulogu Srđana u predstavi “Balada o ukletom selu kritika je dala samo oficijelnu ocjenu da je bila zapažena. Premijeru “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” s ulogom Šimurine, Hrbaček neće dočekati – uoči njezine premijere zauvijek će sklopiti oči. 

Život, kakav je proživio – lutalački i bohemski – onemogućio mu je stvaralačku disciplinu pa mu djelo nije bogato opsegom, ali su i u tom okviru uočljivi neki visovi, i kao redatelja i kao glumca, koje rijetki mogu dosegnuti. Na njegovu grobnom znamenu, ako postoji, trebalo bi utisnuti riječi koje je izgovorio glumac i humanist Žarko Mijatović: Bio je to prvi moderni glumac u bosanskohercegovačkom teatru.

Teatrografija: Uloge Zlatka Hrbačeka

NARODNO POZORIŠTE SARAJEVO
Jean Baptiste Poquelin, Móllière: Don Žuan
Režija. Bora Hanauska
Premijera: 25. 6. 1949.
Uloga: La Violet
POZORIŠTE U ZENICI
Sezona 1950/51.
Dominik Antunović: Čelenkine sandžije
Režija: Hasan Hasanović
Premijera: 10. 6. 1950.
Uloga: Zajko
Dominik Antunović: Na raskršću
Režija: Hasan Hasanović:
Premijera: 10. 6. 1950.
Žarko.
Mira Pucova: Oganj i pepeo
Režija: Jadran Đurđević
Premijera: 25. 6. 1950.
Uloga: Padre Giovani
Branislav Nušić: Narodni poslanik
Režija: Franjo Bićanić
Premijera: 3. 12. 1950.
Uloga: Sreta
Mladen Širola: Dugonja, Trbonja i Vidonja
Režija: Franjo Bićanić
Premijera: 25. 1. 1951.
Uloga: Ivo
Aleksandar Nikolajevič Ostrovski:
Režija: Hinko Kočak
Premijera: 2. 6. 1951.
Uloga: Neznamov
Sezona 1951/52.
Stevan Sremac: Zona Zamfirova
Režija: Milica Petrović – Franjo Bićanić
Premijera: 14. 10. 1951.
Uloga: Ciganin
Margaret Meyo: Moje bebe
Režija: Tomo Cvitanović
Premijera: 26. 1. 1952.
Uloga:Džimi
Jovan Sterija Popović: Rodoljupci
Režija: Đoko Petrović
Premijera: 9. 2. 1952.
Uloga: Lepršić
Rasim Filipović: Mošćanice, vodo plemenita
Režija: Hasan Hasanović
Premijera: 12. 4. 1952.
Uloga: Omer
Paul Schurek: Ulični svirači
Režija: Tomo Cvitanović
Premijera: 14. 6. 1952
Uloga: Policijski agent
Sezona 1956/57.
Drago Mažar: Bura pred zoru.
Režija: Drago Mažar
Premijera: 21. 12. 1956.
Uloga: Martin
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Ravizor
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 23. 2. 1957.
Uloga: Hljestakov
William Shakespeare: Nazovite kako hoćete
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 23. 3. 1957.
Uloga: Orsino
Sezona 1957/58.
Maksim Gorki: Na dnu
Režija: Sveta Milutinović
Premijera: 2. 11. 1957.
Uloga: Baron
Branislav Nušić: Dr.
Režija: Zoran Panić
Premijera: 7. 11. 1957.
Uloga: Milorad
George Bernard Shaw: Djevica Orleanska
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 30. 11. 1957.
Uloga: Richard
Alan Paton – Maxwell Anderson: Plači, voljena zemljo
Režija: Zoran Panić
Premijera: 21. 12. 1957.
Uloga: Matija
Edmund Moris: Drveni tanjir
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 1. 2. 1958.
Uloga: Ed Mejsn
Svetolik Stanišić: Termiti
Režija: Đorđe Đurđević
Premijera: 2. 3. 1958.
Uloga: Veber
Sezona 1958/59.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj: Ženidba
Režija: Zoran Panić
Premijera: 13. 9. 1958.
Uloga: Kočkarjov
Đorđe Lebović – Aleksandar Obrenović: Nebeski odred
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 12. 10. 1958.
Uloga: Konferansje
Hans Schubert: Zašto da se (ne) ženimo
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 3. 1. 1959.
Uloga: Bez imena
Reginalde Rose – Horst Budjuhn: Dvanaest Gnjevnih ljudi
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 26. 3. 1959.
Uloga: Porotnik br. 8
Nedim Omerbegović: Magle
Režija: Zoran Panić
Premijera: 20. 4. 1959.
Uloga: Robert Šulc
Sezona 1961/62.
Branislav Nušić: Gospođa Ministarka
Režija: Milan Barić
Premijera: 14. 10. 1961.
Uloga: Poslužitelj
Irvin Shaw: Lusi Kraun
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 16. 12. 1961.
Uloga: Toni
Bernard Shaw: Pigmalion
Režija: Milan Barić
Premijera: 10. 2. 1962.
Uloga: Higins
Petar Pecija Petrović: Čvor
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 17. 3. 1962.
Uloga: Periša
Milutin Karišek: Parničari
Režija: Zlatko Hrbaček
Premijera: 28. 4. 1962.
Uloga: Koreja
Sezona 1962/63.
Jean Anouilh: Sastenak u Senlisu
Režija: Milan Barić
Premijera: 6. 10. 1962.
Uloga: Žorž
Ugo Betti: Zločin na Kozjem otoku
Režija: Zoran Ristović
Premijera: 2. 3. 1963.
Uloga: Angelo
Milenko Misailović: Vragolanka nije đavo
Režija: Milan Barić
Premijera: 4. 5. 1963.
Uloga: Boris
Ivan Raos: Dvije kristalne čaše
Režija: Petar M. Teslić
Premijera: 11. 5. 1963.
Uloga: Bez imena
Sezona 1963/64.
Miroslav Krleža: U logoru
Režija: Milan Barić
Premijera: 30. 11. 1963.
Uloga: Jessensky
Sezona 1971/72.
Arsen Diklić: Balada o ukletom selu
Režija: Vlasta Radovanović
Premijera: 13. 10. 1971.
Uloga: Srđan
Ivo Brešan: Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
Režija: Zoran Ristović
Premijera: 3. 2. 1972.
Uloga: Šimurina

Režija:
Ranko Marinković: Glorija
Premijera: 29. 12. 1956.
André Roussin: Kad naiđu djeca
Premijera:27. 4. 1957.
Franz Arnold – Franz Bach: Moje bebe
Premijera: 17. 5. 1058.
Mary Chase: Naš prijatelj Harvi
Premiijera: 20. 12. 1958.
Somerset Maugham: Sveti plamen
Premijera: 15.9.1962.
Aleksej Arbuzov: Irkutska peiča
Premijera: 5. 1. 1963.
Zlatko Hrbaček: Koenovi
Premijera: 7. 4. 1964.
Stevan Sremac: Ivkova slava
Premijera: 7. 12. 1963.