Stvaralačka gama

Nedostojno se kulturna javnost oprostila od Rudija Alvađa, jednog od najznačajnijih dramskih umjetnika u povijesti bosanskohercegovačkoga glumišta kada je, nenadano, ni puni mjesec nakon smrti svoga nerazdvojnoga druga u glumačkom stvaranju, Rejhana Demidžića, sklopio svoje oči i zauvijek napustio kazališnu pozornicu. Smrt mu je popraćena tek jednim prigodnim tekstom u “Oslobođenju” i sa dvije izjave koje su pokušale nadoknaditi sve ono što je propušteno. Jednu od izjava dao je Vlajko Ubavić, tadašnji upravnik Sarajevskoga narodnog pozorišta, a drugu redatelj Vlado Jablan. Ubavić je naglasio da je Rudi Alvađ u bosanskohercegovačko kazalište 

unio izvanrednu intenzivnu boju, profinjenu misaonost i snažan senzibilitet. Ostavio je dubok trag, dao velik doprinos našem pozorištu i kulturi.

Vlado Jablan je, pak, rekao da je Rudi Alvađ bio “kompletan čovjek” i da je kod njega teško razlučivati umjetnika od njegove ljudskosti. U znatnoj je mjeri čast sačuvao kritičar Safet Plakalo svojim opsežnim i duboko ljudski intoniranim tekstom objavljenim u “Večernjim novinama” od 24.9.1984. godine:

Rudi Alvađ je imao jedan neponovljivi govorni idiom, u kojem se, u skrivenom prizvuku, mogao doslućivati onaj melodijski mir, koji je karakterističan za slavonskoga paora, ali, istodobno, boja je glasa imala svoju potpunu nedefiniranu regionalnu određenost; intonacija je polazila iz jedva čujne skale, naglo se izdizala do nekog svijetlog tona i, ponovno, gotovo vertikalno, spuštala do utišanosti. Taj je idiom bio konstanta njegove glumačke atribucije, ali je, nekim unutarnjim pomacima, do kojih je on dolazio čistom intuicijom, uspijevao čvrstinu toga idioma modulirati i prevoditi ga u različite vidove glumačkih formulacija – od naglašeno dramske fakture, salonske uzoritosti, do komičnih učinaka i seoske nijansiranosti lika. Bio je, po tome svome idiomu, prepoznatljiv, ali bez one okoštalosti, koja se sama sobom nameće kod tako jasno ocrtanih kontura govorne fakture.

Najveći dio njegova opusa činili su likovi što su imali pozitivan predznak ispred svojih karakteroloških određenja, isklesao je čitavu skalu komičnih likova, kojima je, ponekad, dozvoljavao da budu puki šereti, clowni, s donje ljestvice komičnih kalambura, pogotovo u estradnim nastupima ili nastupima na radio-stanicama, s neodvojivim stvaraocem Rejhanom Demirdžićem. Njih su dvojica stvorili nezaborvne šerete mentalne duhovitosti sarajevskoga prostora, Momu i Uzeira (pa su i dvije višekatnice, djelo arhitekte Ivana Štrausa, na Marijin dvoru nazvane imenima toga šeretskog dvojca).

Na drugoj strani, on je uspijevao svoju stvaralačku parabolu podići do visokoga stupnja dramske uživljenosti, stvarajući lik od krvi i mesa, s bogatom ljestvicom psiholoških lomova i prepleta, budući da je bio glumac naglašene realističke provenijencije i, uistinu, volio ljude koji se živo hvataju u koštac sa svim ljudskim nedaćama u neposrednom svome životnom okolišu, u jasno izdiferenciranom socijalnom okruženju. Tim je svojim likovima tražio posebno snažnu identifikaciju u igri licem široke profilacije, prozračnoga tena i krupnih očiju. Dikcija mu je, pak, bila vrlo smirena i nikada nije dopuštao svojem junaku da sklizne u patos, da se podaje prenaglašenim ushićenjima, nikada nije težio tome da izlazi na proscenij i da vidno žarište svodi na sebe da bi, time, zasjenio svoje suigrače; zapravo, ustrajno je očekivao da njegovi suigrači odrede svoje mjesto u prostoru scene, da bi, potom u odnosu prema njima, određivao svoje stajalište. Ovo se ne odnosi na one momente kada bi redatelj strogo određivao mizanscensku shematiku zbog naglašavanja nekih vlastitih misaonih ili nekih drugih stvaralačkih stavova. Zbog toga se u njegovoj igri, na poseban način očitovala prirodnost; iz prirodnosti se oslobađala energija spontanosti i, najzad, iz nje neporeciva uvjerljivost. Nije se naturao, nije izvodio uobičajene glumačke rituale oko redatelja da bi dobio neku od vidljivijih uloga, kao da se upravljao onom ustaljenom glumačkom krilaticom da nema velikih uloga već velikih ostvarenja pa je svakome svome liku pristupao s težnjom da mu nađe ono određenje iz kojega će poteći silnice njegove duhovne određenosti.

Igrao je kao da je živio život svoga lika, približavao se metodologiji uživljavanja Stanislavskoga, ali se nikada nije opterećivao nastojanjem da tu metodologiju u punoj mjeri i usvoji. On je liku davao neke bitne odrednice vlastitog načina života, ali lik nikada nije prevodio u svoju svakodnevicu. U vlastitom je prostoru bio samo on, pomalo šutljiv, suzdržan u općenju, s neugasivim smješkom na licu, obazirv u uspostavljanju donosa s okolinom. Bio je sa svakim blizak, ali, osim s Rejhanom Demirdžićem, ni s kim previše intiman. Gledalište ga je voljelo.

Jedan momenat treba posebno naglasiti: svoju je stvaralačku energiju posebno očitovao na pozornici, kada je bio sam sa sobom, bez dodatnih riječi, kada je šutnjom oličavao svu moć scenskoga govora. U tome kao da i nije imao premca. Njegova je gesta bila tako rječita kada bi potpuno zaledio svoje lice, ustavio pokret, mumificirao svoje tijelo. Takav način govora bez govora bio je samo njemu poznat, i jedino njemu dostupan. Jedino su oči govorile. Krupne, zaobljene, pomalo zamućene, ali prodorne, pune neke unutarnje stihije.

Ljubazan sa svakim, korektan u odnosima, nesklon sukobima, bez podizanja tona u općenju s ljudima, bio je blizak uistinu s malim brojem ljudi; načinom organiziranja svojega svakodnevnog života, stvarao je oko sebe izvjesnu auru, neprozirnu, i to ga je činilo pomalo tajnovitim. No, tajna nije počinjala tu, u neposrednoj komunikaciji s njim, nešto od te tajnovitosti se krije i u njegovu prezimenu: ALVAĐ. Prihvatio sam ga kao svojevrstan kriptogram.

Rođen je u Petrovcu na Mlavi, 17. srpnja 1929. godine, gdje mu se otac, u tom trenutku, nalazio na službi nadmlinara. Inače, roditelji su mu bili iz Donjeg Miholjca. Otac mu je, po starini, bio Slavonac, a majka je bila podrijetlom Njemica. Za neobično prezime neki članovi obitelji tvrde da je madžarskoga podrijetla. Tumačenje može biti prihvatljivo, ali ako pomnije osluhnemo to prezime, javljaju se i duge asocijacije, koje mogu ići čak i do turskoga leksema “halva”, s nastavkom “dži”, kojim se označuje osoba koja se bavi nekim poslom: halva + dži = halvadži – halvadžija-proizvođač halve. Kasnijim prilagođavanjem duhu rodnoga jezika, dobiven je oblik kojim je i utemeljeno prezime Alvađ. No, to su jezične igre imaginacije, zanimljive, bez sumnje, ali ih ne treba prihvatati kao definitivne. Našoj je kombinatorici svrha da pokaže moguću zanimljivost u komponiranju pojedinih imena koja se izdvajaju iz ustaljene nomenklature prezimena u hrvatskome puku. 

Osnovnu je školu Rudolf Rudi Alvađ pohađao u Sremskim Karlovcima, a gimnaziju u Križevcima. Kad je napunio 19 godina, po dekretu ili po nagovoru, kako je, po svršetku Drugoga svjetskog rata bilo uobičajeno, s osvjedočenim darom za dramsku umjetnost, upućen je u Varaždinsko kazalište, u sezoni 1948/49. U Varaždinu će provesti osam sezona. U sadašnjim uvjetima nismo u stanju istražiti repertoar u kojemu  je sudjelovao, koje je uloge tumačio, kako ga je publika prihvatala i kakve je kritičke ocjene dobivao. Jedan je podatak, ipak, dospio do nas: iako vrlo mlad, u vrijeme kad je socijalistički realizam bio još vladajući, premda i znatno poljuljan nakon čuvenog Krležina govora 1952. godine u Ljubljani, na kongresu tadanjih jugoslavenskih književnika, Rudi Alvađ je dolazio do podataka o kazališnim kretanjima u europskom kazalištu, naročito u pokretu tzv. komornih teatara, i u Varaždinu osnovao izvjesni, makar i improvizirani, komorni teatar. Ipak, Varaždin je bio dovoljno skučen za tako korjenite pothvate, je odlučio promijeniti sredinu. Otišao je u Pulu s jasnom nadom da će mu tamo poći za rukom osnovati takvo jedno kazalište. 

U Pulu je otišao u sezoni 1956/57. godine. Tamo je saznao za pothvate Jurislava Korenića što ih je on provodio u Sarajevu i osnovao legitimnu teatarsku kuću koja je tada nosila ime “Malo pozorište”. Iz Pule se uputio u Sarajevo, 1957/58., pristao na ispit provjere glumačkih mogućnosti i, dakako, bez pogovora primljen. S njim je u Sarajevo došla i njegova supruga, glumica Vera Habulin. Dolazak u Sarajevo nije bila nikakva prolazna postaja – vezao se za ovaj grad isprepletene orijentalne i europske duhovnosti, saživio se sa tom sredinom i u njoj ostao do kraja života, do smrti koja je uslijedila ni mjesec dana nakon smrti njegova najbližeg prijatelja i nerazdvojnog suradnika u bezbrojnim kazališnim projektima u kojima su sudjelovali ili ih i sami pokretali – 20. rujna 1988. godine. Umro je prerano, s nepunih 60 godina, od kojih je polovicu proveo u Sarajevu. Ime Rudolfa Alvađa je jedno od najsvjetlijih imena u povijesti bosanskohercegovačkoga glumišta.

Njegova se dolaska u Sarajevo sjeća glumac Vladimir Jokanović, jedan od rijetkih predstavnika naraštaja sarajevskih dramskih umjetnika toga vremena:

Koliko me pamćenje služi, Rudi je došao iz Pule 1958. godine. Tada je došlo do zatvaranja nekih kazališta u Hrvatskoj: u Puli, Karlovcu, Zadru, a glumci su se razišli po tadanjoj ex-Jugoslaviji. Tada je iz Osijeka došla grupa glumaca u Sarajevo, Rudi je pristupio tadašnjem Malom pozorištu i potpisao ugovor sa Jurislavom Korenićem. Ja sam već bio angažiran u Narodnom pozorištu i s Rudijem sam se sreo sasvim slučajno, u kafani. Za stolom je sjedjela i glumica Vera Pregarc i predstavila mi jednoga uglađenog gospodina. Bio je to Rudi Alvađ. I moram reći da je, već tim susretom, između nas uspostvljena bliska prijateljska veza. Od tada pa do njegove smrti, bili smo bliski prijatelji. Čak, bio mi je i kum na mom prvom vjenčanju. Ipak, ne bih rekao da je u našem prijateljstvu bilo nešto što je sezalo do pune srdačnosti, jer, Rudi Alvađ nije bio čovjek koji se znao do kraja otvoriti. Rudi, prije svega, nije bio sklon kafani, nije volio popiti. Bio je uvijek, na neki način, rezerviran, kontroliran, što je bilo suprotno mome načinu uspostavljanja kontakta s okolinom, a i ostalih sarajevskih glumaca. Svega se toga sjećam kao da se danas zbilo. Ostanu u čovjeku tako neki slučajevi koji se ne daju izbirsati bez obzira na protok vremena, čak i neki upečatljivi detalji. Tek, možda, nakon mjesec dana Rudi je postajao otvoreniji, počeo da mi priča o svome glumačkom radu u Puli, kako ga je Uco Korenić srdačno primio itd. Možda su se oni i od ranije poznavali budući da je Uco Korenić, prije dolaska u Sarajevo, bio direktor Opere u Rijeci. Tom mi je prilikom pokazao i fotografije jedne izuzetno lijepe mlade žene. Bila je to njegova supruga, glumica Vera Habulin koja je, također, trebala doći za njim u Sarajevo. I, ono najvažnije, odmah u početku me je oduševio kao glumac. Sjećam ga se iz predstave “Prosjačka opera” Bertolda Brechta, koju je režirao Uco Korenić i gdje je on tumačio Jonatanov lik. Bila je to izuzetna gluma i ja nikada više nisam vidio takvu kreaciju toga Brechtova junaka.

Svoju umjetničku biografiju u Sarajevu Rudi Alvađ je počeo ispisivati ulogom Gospodina u talaru u drami Pavela Kohouta “Slučaj Lide Mates”. Bila je to prva premijerna izvedba u četvrtoj sezoni Maloga pozorišta. Dramu je preveo Borislav Mrkšić, dok je adaptaciju i režiju obavio – Jurislav Korenić. Sudeći po naputcima koji proistječu iz kritičarskih refleksija tada mladoga kazališnog kritičara Luke Pavlovića, Korenić se, u adaptiranju ove Kohoutove drame za svoju scenu, poslužilo svojevrsnim filmskim kadriranjem čime je unutarnjem kretanju osiguravao dinamizam koji je svoje opredmećenje nalazio u ritmiziranju predstave i kristalizaciji same ideje. Kritičarevu su pozornost, u predstavi, posebno privlačili novi glumci, koji su se, prvi put, predstavljali sarajevskoj publici. Bili su to: Rudolf Alvađ, Borislav Pavlić, Mirjana Vuković i Marin Cvijović. A onda je svoju pozornost usredotočio na glumačko umijeće Rudija Alvađa: 

Alvađ (Gospodin u talaru) posjeduje neobično istančanu izražajnost. Iako mu je uloga gotovo sasvim svedena na komentar, na praćenje scena, na vođenje radnje, Alvađ je (izuzimajući trenutke razumljive treme u prvim replikama) rijetkom sugestivnošću sintetizovao, povezao u cjelinu sve partije predstave izbjegavajući bilo kakvu deklarativnost, krutu pozu, patetičan znak fraze ili monotoniju prisustva na sceni.

Bila je to umjetnička trasa kojom će se ovaj umjetnik kretati narednih 30 godina. Istina, on je za sobom imao već čitavo jedno desetljeće “hoda po mukama”, desetljeće propitivanja vlastitih mogućnosti, pročišćavanja umjetničkih obzorja, ali, s obzirom na to da je ušao u teatar bez prethodne predspreme, jedino s onim što je u svijet ponio svojim rođenjem, mogli bismo prvih tih 10 godina, ili barem veći dio njih, uzeti kao neki vid sazrijevanja, prikupljanja saznanja o tehničkoj strani glumačkog umijeća, neki vid istinskoga školovanja kroz neposrdnu praksu da bi sva ta, na takav način, prikupljena stvaralačka energija, tek u Sarajevu počela davati svoje zrele plodove, u vrijeme kada je Rudi Alvađ još bio mlad čovjek, s nepunih 30 godina starosti, dakle, u dobi kad i školovani dramski umjetnici počinju istinski živjeti svoj umjetnički život. Dakako, o tom njegovu sazrijevanju bismo mogli dati znatno puniju sliku kada bismo imali jasnijeg uvida u to prvo njegovo desetljeće boravka u kazališnim kućama. Kako god bilo, prvom svojom kreacijom na sarajevskoj sceni Rudi Alvađ je pokazao svoje puno stvaralačko lice, stvaralačku puninu koja se, eto, od prvog koraka, pokazala snažnom polugom u daljnjem rastu bosanskohercegovačkoga kazališta. 

Rudi Alvađ će se pojaviti i u narednoj izvedbi ovog kazališta, u Weisenbornovoj “Baladi o Tiliu Eulenspiegelu”, ali će ovog puta, izostati punija kritičareva opservacija o njegovoj kreaciji, što će se ponoviti i s ulogom u predstavi “Uklonite ludu” Johna Priesleya. Time je bila i okončana prva kazališna sezona Rudolfa Alvađa u Malom pozorištu u Sarajevu.

Nova je sezona počela izvedbom “Prosjačke opere” Bertolda Brechta. Kritičar se bio isključivo usredotočio na analizu Brechtova djela pa je akterima predstave ostavio tek četiri-pet redova gdje i nije mogao ništa drugo učiniti već samo nabrojiti imena glumaca. Na žalost, s ovakvim ćemo se situacijama češće susretati, i to je jedna velika teškoća u povijesnom propitivanju stvaralačkih vrijednosti bosanskohercegovačkoga kazališta u cjelini, a i pojedinačnog doprinosa pojednih glumaca. Četiri scenske minijature pod nazivom “Varijacije” Aleksandra Obrenovića bit će prva premijerna izvedba u Malom pozorištu u kojoj Rudi Alvađ nije sudjelovao od svog dolaska u Sarajevo. Ali će se naći već u narednoj izvedbi, u Shakespearovu “Otelu”. Redatelj je, i ovaj put, bio Jurislav Korenić. Otela je tumačio Branko Rabat, moćna glumačka pojava, s urođenim uklonom k tragičnom, a Rudolf Avlađ je tumačio – Jaga. Za ovu je kreaciju kritičar Pavlović zapisao:

U dosadašnjim tumačenjima veoma (podvukao V.V.) sigurni i umješni Rudolf Alvađ nametnuo je svome Jagu ponešto od dramatike i misterioznosti iz romana Agathe Christie ili Georgesa Simenona, pa je dolazio u disonancu sa ostalim, a naročito sa Oliverom Kostić koja je Desdemonu donosila vedro, sa lakoćom, mada bez one gotovo elegične predanosti svojoj velikoj ljubavi.

U novoj sezoni, 1960/61. na repertoaru Malog pozorišta našla se komedija Johna Priestleya “Otkako postoji raj”. Redatelj je, također, bio Jurislav Korenić. Kritičar Luka Pavlović je bio, u priličnoj mjeri, skeptičan prema njegovim redateljskim zamislima, tvrdeći da nije uspijevao ući u 

taj fini koloplet lagane igre u kojoj ozbiljnost motiva dobiva svoj vedri oblik”, a potom naglašava da je “izgleda jedino Rudolf Alvađ najpotpunije shvatio kako treba tumačiti Priestleya u ovoj komediji.

To je i bio razlog što su njegove kreacije, tumačio je dva lika, ostale kao izvanredan podatak o jednoj kreaciji koja je nadilazila sve ostale. Ovom izvedbom Rudi Alvađ je ušao u svoju treću sezonu boravka u Malome pozorištu, prvom takve vrste na Balkanu u tom trenutku. Kritičar Luka Pavlović dalje kaže: 

Nenametljivo i sigurno, poletno i precizno ostvario je Alvađ lik iskusnog bračnog druga kome ništa u životu nije čudno i neobjašnjivo. U svojoj drugoj ulozi (Povratnik iz Indije) načinio je dovoljno razlika u igri, pa bi se moglo govoriti o velikim mogućnostima transformacije ovoga glumca.

Takvom “gustinom” nastupa nastavio je i dalje i, u 42 premijere, koliko ih je izvedeno za osam sezona što ih je proveo u Malom pozorištu, on je bio angažiran u 35! Bilo je to, u prosjeku, više od četiri predstave u sezoni, pored angažmana u humorističkim emisijama srajevskog Radija, pa, čak, i udjela u snimanju nekih filmova. Inače, o ovoj je predstavi pisao i drugi sarajevski kritičar, Puba Mateović. I njegova je ocjena na isti način bila intonirana:

Priesley se pobrinuo da za ovaj kabaretski spektakl ne napiše ni jednu nezahvalnu ulogu: četvorici nosilaca glavne radnje pružaju se vanredne mogućnosti da, čestim transformiranjem lika, eksponiraju širinu umjetničkog dostignuća. Svoj impozantni obim u tom smislu na prvom je mjestu potvrdio uvijek odmjereni i pouzdan kreativni nerv Rudija Alvađa (Wilhelm).

Postavkom drame “Dragi moj lažljivče”, satkane od prepiske vođene između Bernarda Shawa i glumice Stelle Patrick Cambell, Jurislav Korenić je vrtoglavo jurio za europskim kazališnim standardima, što se očitovalo i na komponiranju repertoara i, dakako, ta njegova težnja za dostizanjem Europe često se sukobljavala s okoštalom sviješću onih koji su uobličavali ukupno duhovno ozračje u našim prostorima. On se nije libio u repertoar uvrstiti i tzv. scenski triler, kao što je bila drama Acsela Iversa “Park bulevar 13”, ali je za kritičara, sve to bilo 

nekako pusto, bez emanacije, upravo srednjeeuropska salonska klajnbirgerska zabavna scenska križaljka kakvih se inače na stotine može naći u kriminalističkim rubrikama i kojih bi trebalo teatar pošteđivati. 

Takav je odnos uspostavljen i prema drami “Dragi moj lažljivče”, istina, sa nešto zamagljenijom postulacijom odnosa (naglašavanje mogućih vrijednosti, a čitav prikaz predstave sveden samo na desetak redova). Tumači su bili Ines Fančović i Rudi Alvađ koji su imali, kako kritičar kaže,

dovoljno znanja i rutine da publiku drže zainteresovanom, vješto plasirajući replike Bernarda Šoa i gospođe Patrik Kambel. 

U ukupnoj ocjeni je, pak, prednost davao Rudiju Alvađu, glumcu “solidnog potencijala i vrsnog animatora”! Odmah iza toga je uslijedila postavka Shawova “Pigmaliona”, s adaptacijom i redateljskom postavkom Jurislava Korenića. Predstava je posjedovala visoku realizatorsku razinu u kojoj je prednjačilo nekoliko glumaca koji bi, kako je kritičar Luka Pavlović zakjučio, mogli poslužiti kao “uzorak” što ga nameće ovakav “Pigmalion”. Među tim akterima se nalazilo i ime Rudija Alvađa. U izvođenju Krležinih “Legendi” Luka se Pavlović zadovoljio tek usputnom opaskom o tome da su 

četiri epizode Rudolfa Alvađa (Kelner, u hotelu, Gospodin u crnom, Gospodin s lulom, Kelner u krčmi pod zemljom) ponovno posvjedočile izražajnu snagu ovoga glumca.

Uslijedila je, potom, i jedna praizvedba: na sceni se našla komedija pjesnika Miodraga Žalice “Evropska trava”, jedan, kako je kritičar Ivan Fogl zapisao, “neobičan tekst”, čija je “sadržajna strana tragična, njena osnovna struktura dramska, misaoni obrati komediografski, njegov jezik poetski”. Djelo je postavio Jurislav Korenić i predstavu razvijao u znaku čuđenja nad postojanjem i u kojoj su objedinjeni “nadahnuto i lucidno tumačenje teksta, rijetko oduševljenje ansambla u pristupu izvedbi, interes za materiju koji je pokazala publika”. Glumci (Rudolf Alvađ, Miloš Kandić i Anđelka Stojanović) su nudili gledalištu “suptilna i lucidna rješenja”, uspijevali se dovinuti do “tajni egzistencije postavljene na rub smrti” istakao je, u svojim kritičarskim opservacijama Ivan Fogl:

Glumačka ekipa delovala je  izuzetno sinhrono i jedinstveno: gotovo da je svako svakog tačno osećao, precizno repliciranje i tačne reakcije sigurno su se ugrađivale u dobru predstavu kao i u dostudiran gest i osmišljena i uglavnom jasna intonacija. Ako je jedistvenost igre celoga tima bila presudna za uspeh predstave, valja podvući da je ona usledila iz odlične ili dobre igre pojedinaca. Osoben talenat Rudija Alvađa (čija snaga već podugo primerno pokazuje da se neke nebitne manjkavosti i nedostaci mogu ne samo prevazići već i staviti, dosegnutom tehnikom, u službu individualnosti kao dragocene osebujnosti) našao se u lepoj prilici da, stamenom i pouzdanom studijom jednog okoštalog karaktera pod kojom je nesumnjiva ljudskost, otkrije svoje nove mogućnosti. Poput kakvog Bude, silinom koju emanira unutarnja igra, utoliko sugestivnija ukoliko je manje vidljiva, s minimumom geste, Alvađ je poneo i izneo autoritet Oca, osmišljen moralno, iskustveno, tragično.

S ovim, nešto opsežnijim, navodom i okončavamo prvu dionicu glumačka stvaranja Rudolfa Rudija Alvađa u Sarajevu, dionicu vezanu za djelovanje u “Malom pozorištu” gdje je, već od prve predstave, našao svoje pravo mjesto, našao svoj stvaralački ključ kojim će otvarati vrata svojih likova – zagonetki kroz osam sezona. U jednoj kratkoj skici o biografiji i umjetničkom profilu njegovu rečeno je: 

Šta je to što određuje posebnosti Alvađa kao glumca? U interpretativnom dijapazonu on je pokazao smirenost koja je uzbuđivala, nemir koji je zaluđivao, prisebnost koja obmanjuje, istinu dovučenu do tragičnog apsurda, paradoks koji se gubi u svom ovaploćenju, cio jedan svijet koji se zove čovjek.

Druga dionica stvaralačkog aktivizma Rudija Alvađa, vezana je za angažman u sarajevskom Narodnom pozorištu. Počela je tumačenjem Kaplara u dramatizaciji romana Ćamila Sijarića “Bihorci”, izvedenoj na početku sezone 1966/67. Roman su za scenu adaptirali Miodrag Žalica i glumac Safet Pašalić, redatelj je bio Vlado Jablan, a glavne uloge su povjerene Branku Rabatu, Darinki Gvozdenović i Aleksandru Sibinoviću. Drugu skupinu likova predvodio je, sa svojim Kaplarom, Rudi Alvađ, pa kritičar Velimir Stojanović analizu glumačkih rješenja počinje upravo kreacijom Rudija Alvađa, Reihana Demirdžića i Ratka Petkovića. Za Alvađevu kreaciju je rekao:

Kaplar Rudija Alvađa bio je samosvesno i s finom humornom distancom sugerisana inkarnacija žandarmske psihologije i ponašanja, građena s uzornom koncentracijom i uvek prisutnim čulom za efektan plasman osvojenih glumačkih detalja. U ovoj zahvalnoj ulozi Alvađ je i dosledno, parodirajući Sijarićev usmeni način pripovedanja, bolje od ostalih proveo specifičnu sandžačko-crnogorsku akcentuaciju.

Na drugoj strani, Luka je Pavlović bio škrt na riječima, u prvi plan istakao kreaciju Branka Rabata, a tek iza njega je slijedio “fascinantni, premda ponešto pomjereni i napadni, Kaplar Rudolfa Alvađa”.

Inscenacijom drame Eugena O. Neilla “Mjesečina za nesretne” počela je sezona 1968/69. Bila je to treća Alvađeva sezona u Narodnom pozorištu. Redateljem se predstavio Josip Lešić, a Danica Rošulj-Malkin i Rudi Alvađ su bili glavni protagonisti. Luka Pavlović je tek spomenuo Alvađevo ime u kontekstu kreacije Danice Rošulj-Malkin.

Na drugoj strani, kritičar Velimir Stojanović je smatrao da se vrijednost predstave u cjelini očituje ne u homogenosti igre ansambla već u pojedinačnim dometima, “od kojih je najimpresivnija Rudija Alvađa u ulozi starog farmera Fila Hogana”. A potom je dodao:

Alvađ je ovu ličnost tumačio kao dobrog đavola, ali je ispod te tipske oznake oblikovao i, sad eksponirao, sad činio da se nasluti ranjiva i ranjava osamljenost i zatomljenost autentičnog pojedinca, u ponašanju ono beskorisno pretvaranje i samožrtvovanje koje je osobina osetljivih, tankoćutnih duša, ona dobrota koja, uprkos tome što se ne realizuje, znači kvalitet. Iz toga je zračila psihološka razuđenost sve do granica ličnosti koja se, zahvaljujući tome, objektivizira kao matoro spadalo koje ne priznaje, iako ih je svesno, tegobe života. 

Onda je, iz nerazumljivih razloga, došlo do snažnog pada moći kritičke recepcije: pozornost se usredotočila na tekst, analizirao se na dugo i naširoko, a glumačke su kreacije davane samo u zbirnom pregledu, uz globalnu ocjenu koja je, kao stereotip, zvučala prazno, neodredljivo i neobavezno tako da se iz njih nije mogao izvući nikakav relevantan sud kojim bi se upotpunjavao profil jednog glumca, pa, dakako, ni Rudija Alvađa. Tek kad se na repertoaru bude našla nova drama Miodraga Žalice “Mumija zuji”, Sead Fetahagić će, u svojoj kritici, objavljenoj u “Oslobođenju”, opsežnije progovoriti o kreaciji Rudija Alvađa: 

Pravo je zadovoljstvo bilo gledati Rudija Alvađa u ulozi Profesora. Žalica toga Profesora nije pravio u klišeu, a to je Alvađu bilo dovoljno da nam taj lik prezentira tako duhovito i tako vispreno. 

Istina, ni ta opservacija se nije mnogo udaljavala od stereotipa, svedena na opću ocjenu iza čije bi se koprene mogao doslutiti puniji stvaralački lik jednoga dramskog umjetnika, ili makar omogućuje da se osjeti glumčeva prisutnost u tim opservacijama, kao što će to biti i sa sudom Ratka Orozovića. On je, naime, “zaključio” da je Rudi Alvađ uspio proniknuti “u profesionalno obilježje tog lika” i dati mu “i neke lične, glumačke dimenzije”. Od Seada Fetahagića ćemo dobiti još jednu, seriozniju, analizu glumačkog pothvata Rudija Alvađa. Učinit će to u povodu izvedbe drame “Lir” Eduarda Bonda. Rudiju Alvađu će biti povjerena upravo naslovna uloga, za koju će kritičar Fetahagić reći:

Lik Rudija Alvađa bio je pravi lik za ovu ulogu. Glumac sugestivan, ali i odmjeren, okrutan, ali beznadežan, moćan i tragičan. Alvađeva je igra od onih kojima nema zamjerke”. Jedan drugi kritičar, Branislav Milošević, reći će, pak, da je “Rudi Alvađ nastojao da spoji ljudsko i animalno u liku tiranina, da od nekoliko protivurečnih osjećanja i stavova komponuje celotivu i tragičnu ličnost.

Krajem 1979. godine (7. XII.) na sceni Narodnog pozorišta izvedena je groteska Ive Brešana “Smrt predsjednika kućnog savjeta”. Bilo je to praznovanje za gledateljstvo uzimajući u obzir tematski krug kojim se zalazilo u samo središte zbilje kojom je bio okružen svaki onaj koji se našao u gledalištu ovog kazališta. Cinički su Brešanovi zarezi bili duboki, prodirali u samo bolesno čvorište naših naravi, razotkrivali, bacali nam “istinu u lice”. Toj Brešanovoj grotesknosti redatelj Vlado Jablan je dodavao i neke svoje “ditirambe” da bi predstavu učinio što pitoresknijom: glumci su sve to zdušno prihvaćali i razigravali se, katkad, i do samozatajnosti.

Sezonu 1979/1980. u kojoj je već bio zabilježio jednu briljantnu kreaciju, Predsjednika kućnog savjeta, okončao je još jednim vrijednim umjetničkim djelom, ulogom Oca u drami slovenskog pisca Andreja Hinga “Izgubljeni sin”. O ovoj njegovoj kreaciji Marko Kovačević je, u tom trenutku jedan od visprenih mladih kazališnih kritičara, s naglašenim analitičkim mogućnostima, ostavio priličito iscizeliranu kritičku arabesku u kojoj su se mogla raspoznavati najfrekventnija izražajna sredstva kojima se Rudi Alvađ koristio: zanesenost, prividna odsutnost, dokučivanje onih primordijalnih, skrivenih tokova svijesti jednoga lika kad se preobražava u nešto što se može okvalificirati “podjetinjelošću”, ali i već ustaljena gesta, prepoznatljiva komična persiflaža. Svemu je tomu pridonosila i vrlo slikovita scenografija sa izuzetnom artikulacijom prostora i bojenom gamom koja je, sa svoje strane, snažno obilježavala onaj unutarnji “štimung” u kojemu su se odigravala dramska zbivanja. Glumci su sve to prihvaćali sa svojom unutarnjom mobilizacijom, gradili likove ne samo po intencijama redatelja već i sa ugradnjom vlastitog iskustva, i sve se to slijevalo u jedinstvenu poetsku gamu koja se u gledalištu, transformirala u umjetničko zadovoljstvo. A glavni “meštar” u gradnji te piramide umjetničkog ushita bio je – Rudi Alvađ. Bio je, najprije, svoj, sazdan od vlastite umnosti, vlastitog viđenja, sazdan od vlastite umnosti, vlastitog viđenja naše “samoupravljačke zbilje”, ali se nije udaljavao od autorovih intencija, nije, kako se to kaže ustaljenim kazališnim rječnikom, iznevjeravao autora; njih dvojica su se, na nekim stvaralačkim merdijanima, susretali, uglazbljivali svoje misli i svoja razumijevanja ljudske istine u nekim izokrenutim prostorima ljudskosti , i stvarali lijepu simfoniju umjetničkoga govora. Bio je to jedan od njegovih stvaralačkih vrhunaca koji su gradili veličanstveni krajolik, uzvihorenih prostora jednoga umjetničkog pregnuća što je pripadao samo ovom umjetniku i kroz njega se otjelovljavao već puna tri desetljeća, začet u Varaždinu, produžen u Puli, a do kraja definiran u Sarajevu.

Iza Rudija Alvađa ostajala je galerija likova, ostvarivanih na različitim razinama, različitih profila i različitih filozofija, ali s jedinstvenim nazivnikom koji je identificiran njegovim imenom i njegovim osebujnim glumačkim izražajnostima što ih je on, tijekom svih desetljeća, brusio, izoštravao im sjecište, dograđivao unutarnje tkivo, oblikovao i preoblikovao, a u svemu se tomu preplitao osebujni humor, ponesen iz ravničarskih prostora Slavonije, raskošan, i pun duhovitih obrata, obogaćen mentalnom karakerologijom prostora s kojim se suživio i iz njega upio one duhovne značajke koje su se samo tu mogle oblikovati i u koje je on, s istinskom stvaralačkom magijom, pronicao, usvajao ih i od njih, potom, gradio svoje vlastite metafore kroz koje je taj mentalni sklop humornoga dobivao drukčije obzore, punije umjetničke istine od onih koje su skladane od neposrednih asocijacija, od onog što se, obično, nazivalo svojim vlasništvom. Rudi Alvađ je u tom amalgamu ravničarskoga i uzvijorenoga sarajevskog osiguravao sebi, gotovo intuitivno, onu stvaralačku distanciju koja je, kroz svoju mrežu, prosijavala nagomilani, iskustvom stečeni materijal, jasno razdvajala bitno i časovito, i ono što je ostalo uhvaćeno u tu mrežu, postajalo je, istodobno, i materijom i sredstvom izražavanja. Efemerijom se koristio u svojim, veoma čestim, estradnim nastupima, kada se, jednostavno, poigravao, a, donekle, i razgranavao svoju skalu izražajnih sredstava.

Bio je glumac opčinjen svojom umjetnošću, i njome opčinjavao druge, svoje protejske mogućnosti realizovao u raznovrsnim vizurama, tako da je pojam umjetničkog umjeća po Rudiju Alvađu bivao sve širi, i sve obuhvatniji. A, istodobno, i sve određeniji, neponovljiv. Taj njegov umjetnički “ego” polako je prodirao i u njegovu osobnost pa se, čini se, u svakodnevnim prilikama lakše prepoznavao po svojim likovima ili se u njegovim običnim kretnjama ili gestama prepoznavalo po načinu kako je gradio svoje komične metafore ili stilske obrte. I, dok je on, najčešće, u prostorima svakodnevlja, šutio, te njegove umjetničke osobitosti, koje su se do nerazlučivosti ugrađivale u njegovo biće, bile su veoma rječite i uspostavljale komunikaciju sa sredinom i onda kad Rudi Alvađ o tome nije imao gotovo nikakve svijesti. Znalo se da tamo gdje se on nalazi sa svojom pukom osobnošću, nije samo slučajni prolaznik, jedan od tisuću, bezličan i bezimen, već umjetnik izrazita imena i prezimena.

Stvaralačka se biografija Rudija Alvađa ne iscrpljuje samo radom u kazalištu. Svojom zaokupljenošću kazalištem životnog dinamizma, on se teško prilagođavao administrativnom teatru koji se gubio u zgusnutoj samoupravljačkoj legislativi u kojoj umjetniku nije ostavljano gotovo nikakvog prostora da “diše svojim plućima”, da svoja umjetnička pregnuća uobličuje po mjeri svojih tvoračkih i umnih sposobnosti, već po zahtjevima novostvorene samoupravljačke mašinerije, gdje je čistačica imala glavnu riječ – određujući što će se stavljati na repertoar i kakvom se idejnom projekcijom umjetnik mora koristiti, pa je, sa skupinom sarajevskih umjetnika, napustio službenu kuću i formirao slobodnu kazališnu skupinu – “Pozorište u pokretu”. U toj trupi je odigrao i nekoliko uloga, ali se o njima nije pisalo, tako da je danas već teško dosegnuti šta je sve igrano i kakve je uloge ostvario. Isto tako, njegov angažman u humorističkim emisijama tadašnjega Radio-Sarajeva bio je vrlo intenzivan, ali se ni o tom segmentu njegova angažmana ne može danas govoriti jer gotovo da i nema potrebne dokumentacije kojom bi se moglo posvjedočiti sve što je ovaj umjetnik u tome prostoru činio. Istina, iz jednog intervjua, vođena s njim krajem 1973. godine, u povodu dodjele mu nagrade Radio-Sarajeva kao glumcu godine, doznajemo da je na Radio-Sarajevu bio angažiran “godinu dana manje” nego što je stvarno bio u Sarajevu, dakle od 1959. godine.

Bio je angažiran i na sarajevskoj Televiziji i u nekim televizijskim filmovima tumačio i glavne uloge (“Ugursuz”, “Bog Kurt”), a zatim i na filmu.

U trenutku smjene ljeta i jeseni na pozornici prirodnih mijena godišnjih doba, 20. rujna 1988. godine, samo dva mjeseca nakon proslavljanja 59. rođendana, i nepun mjesec dana nakon smrti njegova nerazdvojnog umjetničkog partnera – Reihana Demirdžića, umro je Rudolf Rudi Alvađ. Pozlilo mu je u njegovoj vikendici u Trpnju i nije uspio stići do Sarajeva. Na komemoraciji, njegov znatno mlađi ali prisni prijatelj, Zijah Sokolović, rekao je ovih nekoliko riječi:

Dragi Rudi, mi, glumci, čitav svoj vijek trošimo da dokažemo sebi i drugima da je pozorište ogledalo života. Sada to ne moramo, jer ovo više nije pozorište, ovo je život. Taj isti okrutni i lijepi, koji smo tumačili ljudima da im bude ljepše i teže. Kako se nekad može i bez nas. Ali samo za tren, mi ne bismo bili najupornija vojska ovog čovječanstva, mi, glumci, kada život ne bismo vratili pozorištu.

U jednom intervjuu, desetak godina prije smrti, Rudi je izrekao nekoliko misli, u kojima se zrcali njegovo umjetničko “vjeruju” i njegov osobni odnos prema kazalištu nakon proživljena tri desetljeća u njemu:

S godinama čovjek sve manje zna. Ili je to, možda, osjećanje odgovornosti koju mladost ne poznaje. Ranije sam se tome čudio, ali sve više vidim da je to istina. Mora se mnogo raditi Nije u pitanju samo ono što je vezano za određeni trenutak. Gotovo da ne znaš kad će ti što zatrebati. Treba stalno saznavati, učiti, čitati život vlastitim očima… (podvukao V.V.).

A potom je dodao:

Kada bih ponovo birao, gotovo sam siguran, da nikada ne bih bio glumac. Vraški je to teško. Ne vjerujem da bih sve to mogao ponoviti.

Nikada dva glumca nisu bila tako blisko vezana u stvaralačkom agonu kao što su to bili – Rudi Alvađ i Reihan Demirdžić. A toliko oprečni po osobnoj karakterologiji. Književnik i kazališni kritičar Safet Plakalo, u svome In memoriamu u povodu Rudijeve smrti, zapisao je: 

Koliko god su se upotpunjavali na sceni i u svim drugim zajedničkim glumačkim nastupima, jednako toliko su se upotpunjavali i u životu. Tihi i smireni Rudi, bezrezervno odan svojoj porodici, i dinamični bonvivan Reihan ispunjavali su, svojim bićima, sliku svekolike ljudskosti. Narod ih je uvijek vidio u ramu te svekolikosti, i beskrajno ih je volio.

Na kraju, bilježim još jednu repliku Safeta Plakala: 

Rudiju Alvađu i Reihanu Demirdžiću narod je, još za života, podigao grandiozne spomenike nazvavši dva plava Unisova nebodera “Momo i Uzeir”. 

Po dvojici šereta kojima su oni dali neizbrisivo obličje.

Teatrografija: Uloge Rudija Alvađa

KAMERNI TEATAR

Sezona 1957/58.

Ferdinand Charl Rami – Igor Stravinski: 
Priča o vojniku
Režija: Jurislav Korenić
Premijea: 27. 4. 1958.
Uloga: Čitač

Sezona 1958/59.

Pavel Kohout: Slučaj Lide Mates
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 4. 10. 1958.
Uloga: Gospodin u talaru

Ginter Weisenborn: Balada o Tilu Ojlenšpigelu
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 27. 11. 1958.
Uloga: Vlastelin

John Boynton Priestley: Uklonite ludu
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 7. 3. 1959.
Uloga: Dr Buštekt

Sezona 1959/60.

John Gay – Bertold Brecht: Prosjačka opera
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 4. 10. 1959.
Uloga: Džonatan J. Pičam

Wiliam Shakespear: Otelo
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 28. 12. 1959.
Uloga: Jago

Ilja Arnoldovič Iljf – Jevgenij Petrov: 
Zlatno tele
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 19. 3. 1960.
Uloga: Korejko

XXX: Advokat Patlen
Režija: Boro Drašković
Premijera: 29. 4. 1960.
Uloga: Gijom

Andre Roussin – Madeleine Gray: Lijepa Helena
Režija: Rudi Alvađ
Premijera: 1. 5.1960.
Uloga: Menelaj

Erwin Silvanus: Korčak i djeca
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 21. 5. 1960.
Uloga: Bez naziva

Sezona 1960/61.

John Boynton Priestley: Otkad postoji raj
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 15. 10. 1960.
Uloga: Viljem

Brandon Tomas: Čarlijeva tetka
Režija: Jurislav Korenić
Premijetra: 17. 11. 1960.
Uloga: Braset

Aksel Ivers: Park Bulevar 13
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 14. 1. 1961.
Uloga: Dr Elken

Marian George Valentini: Elzenberška igra
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 28. 3. 1961.
Uloga: Drugi spiker

Silvije Strahimir Kranjčević: Prvi grijeh
Režija: Jurislav Koreanić
Premijera: 28. 3. 1961.
Uloga: Lucifer

Izet Sarajlić – Ivan Fogl: Kolona
Režija: Ivan Fogl
Premijera: 15. 5. 1961.
Uloga: Bez naziva

Leo Lenz: Nevolje profesora Helviga
Režija: Jurislav Korenić
Premijeta: 1. 7. 1961.
Uloga: Sebastijan

Sezona 1961/62.

Jerome Kilti: Dragi moj lažljivče
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 18. 9. 1961.
Uloga: Bernard Šo.

George Bernard Shaw: Pigmalion
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 28. 1. 1962.
Uloga: Alfred Dulitl

Franz Kafka: Proces
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 4. 3. 1962.
Uloga: Nadzornik

Sezona 1962/63.

Ginter Weiseborn:
Lofter ili Balada o čovjeku bez lica
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 3. 10. 1962.
Uloga: Zagnfac

Miroslav Krleža: Legende
Režija: Jolanda Đačić
Premijera: 28. 11. 1962.
Uloga: Kelner u hotelu, Gospodin u crnom, Gospodin s lulom, Kelner u krčmi

Razni autori: Pokradeno
Režija: Jurislav Korenić
PremIjeta: 1. 2. 1963.
Uloga: Bez naziva

Rene de Obaldi: Kolenija
Režija: Jurislav Korenić i Mišo Bušić
Premijeta: 10. 2. 1963.
Uloga: Doktor de Sif.

Sezona 1963/64.

Miodrag Žalica: Evropska trava
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 27. 10. 1963.
Uloga: Toma

Branislav Nušić: Tako vam je bilo nekoć
Režija ( i izbor tekstova): Jurislav Korenić
Premijera: 2.1. 1964.
Uloga: Bez naziva

Nepoznati autor: Kažnjeno bratoubistvo
Režija: Jurislav Koranić
Premijera: 19. 1. 1964.
Uloga: Korambus

Sezona 1964/65.

Đorđe Lebović – Josip Lešić: Šarlatan
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 3. 10. 1964. (Praizvedba)
Uloga: Maks

John Gay – Bertold Brecht: Prosjačka opera
Režija: Jurislav Koenić
Premijera: 21. 11. 1964.
Uloga: Džonatan J. Pičem

George Bernard Shaw: Don Juan u paklu
Režija: Mišo Bušić
Premijera: 23. 1. 1965.
Uloga: Lucifer

Sharls Ferdinand Rami – Igor Stravinski: 
Priča o vojniku
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 24. 3. 1965.
Uloga: Čitač

Sezona 1965/66.

Ha – Ha – Šiao:Dan veleučenog gospoina Vua
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 27. 9. 1965.
Uloga: Cai Mi, Šiao

Bertold Brecht – Kurt Weil: Uspon i pad grada Mahagonija
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 21. 11. 1965.
Uloga: Prokurista Fati

Filip David: Balada o dobrim ljudima
Režija: Mišo Bušić
Premijera: 9.1. 1966.
Uloga: Benjamin

Brana Crnčević: Kafanica, sudnica, ludnica
Režija: Mišo Bušić
Premijera: 20. 2. 1966.
Uloga: Bez naziva

Michel Paran: Gilda zove Me Vest
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 20. 3. 1966.
Uloga: Sudija, Prvi gangster

Sezona 1974/75. .

Luigi Pirandello: Podjela uloga
Režija: Žarko Petan
Premijera: 27. 10. 1974.
Uloga: Leone Gala
Jerome Kilti: Dragi moj lažljivče
Režija: Jurislav Korenić
Premijera: 17. 11. 1974.
Uloga: Bernard Shaw.

Sezona 1976/ 77.

Nill Simon: Vječiti mladići
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 17. 12. 1976.
Uloga: Vili Klark

NARODNO POZORIŠTE, SARAJEVO

Sezona 1966/67.

Ćamil Sijarić: Bihorci
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 13. 11. 1966.
Uloga: Kaplar

Svetozar Ćorović: U ćelijama
Režija: Josip Lešić
Premijera: 14. 1. 1967.
Uloga: Doktor

Sean O'Casey: Junona i paun
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 23. 3. 1967.
Uloga: Džakser Dejli

Sezona 1967/68.

Miroslav Jančić: Bosanski kralj
Režija: Boro Grigorović
Premijera: 21. 9. 1967.
Uloga: Fratar

Radivije Lola Đukić: Bog je umro uzalud
Režija: Radivoje Lola Đukić
Premijera: 21. 11. 1967.
Uloga: Prijatelj

Maks Frisch: Biografija igra
Režija: Serž Nikolov
Premijera: 20.3. 1968.
Uloga: Krolevski

Sezona 1968/69.

Eugen O'Neil: Mjesečina za nesrećne
Režija: Josip Lešić
Premijera: 2. 10. 1968.
Uloga: Fil Hogan

Isak Babelj: Sumrak
Režija: Mira Erceg
Premijera: 14. 12. 1968.
Uloga: Ben Zharija

Henri Rouseau – Carinik:
Osveta ruske sirotice
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 22. 2. 1969.
Uloga: General Boske, Jedan stari francuski vojnik

Sezona 1969/70.

Ernest Hemingway: Kome zvono zvoni
Režija: Vlasdo Jablan
Premijera: 25. 9. 1969.
Uloga: Anselmo

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi
Režija: Marko Fotez
Premijera: 26. 11. 1969.
Uloga: Tit Adronik Fabrici – Glembaj

Artur Miler: Lov na vještice
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 4. 2. 1970.
Uloga: Semjuel Paris

Klod Marije: Oskar ( Četiri kofera, Tri zeta, dvije kćeri)
Režija: Branko Mitić
Premijeta: 20. 4. 1970.
Uloga: Bertran Bornije

Sezona 1970/71.

Witold Gombrowič: Opereta
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 12.12. 1970.
Uloga: General

Nikolaj Vasiljević Gogolj: Revizor
Režija: Želimir Orešković
Premijera: 7. 2. 1971.
Uloga: Osip

Anton Pavlović Čehov: Tri sestre
Režija: Aleksandar Glovacki
Premijeta: 22. 5. 1971.
Uloga: Kuligin

Sezona 1971/72.

Rodoljub Čolaković: Kuća oplakana
Režija: Miroslav Belović
Premijera: 23. 9. 1971.
Uloga: Varagić

Miroslav Jančić: Sudnji dan i noć
Režija: Aleksandar Glovacki
Premijetra: 8. 12. 1971.
Uloga: Intelektualac

Marin Držić: Dundo Maroje
Režija: Joško Juvančić
Premijeta: 25. 3. 1972.
Uloga: Dundo Maroje

Branislav Nušić: Nardni poslanik
Režija: Ačeksandar Glovacki
Premijeta: 25. 5. 1972.
Uloga: Jevrem Prokić

Sezona 1972/73.

Miodrag Žalica: Mumija zuji
Režija: Aleksandar Džuverović
Premijeta: 9.12. 1972.
Uloga: Profesor

Jean – Baptiste Poquelin, Molière: Građanin plemić
Režija: Žan Luh Tamen
Premijera: 7. 3. 1973.
Uloga: Gospodin Žurden

Sezona 1973/74.

Anton Pavlović Čehov: Ivanov
Režija: Josip Lešić
Premijera: 4. 10. 1973.
Uloga: Lebedev

Sezona 1974/75.

Eden fon Horvat: Priče iz Bečke šume
Režija: Žarko Petan
Premijeta: 27. 9. 1974.
Uloga: Mađioničar

Edvard Bond: Lir
Režija: Sulejman Kupusović
Premijeta: 9. 4. 1975.
Uloga: Lir

Sezona 1975/76.

Jovan Sterija Popović: Rdoljupci
Režija: Dagan Jović
Premijeta: 16. 10. 1975.
Uloga: Žutilov

William Shakespear: Julije Cezar
Režija: Vlado Jablan
Premijera: 15. 1. 1976.
Uloga: Građanin

Vasko Hamović: Vukodlaci
Režija: Sulejman Kupusović
Premijeta: 5. 2. 1976.
Uloga: Trtak

Uroš Kovačević: U korovu
Režija: Branko Pleša
Premijera: 8. 4. 1976.
Uloga: Mitar

Sezona 1976/77.

Anton Pavlović Čehov: Višnjik
Režija: Josip Lešić
Premijeta: 9. 10. 1976.
Uloga: Gajev

Miroslav Jančić: kolo
Režija: Sulejman Kupusović
Premijera: 30. 12. 1976.
Ulogs: Otac

Sezona 1979/80.

Henrik Ibzen: Neprijatelj naroda
Režija: Tomislav Durbešić
Premijetra: 12. 10. 1979.
Uloga: Morten Kil

Ivo Brešan: Smrt predskjednika kućnog savjeta
Režija: Vlado Jablan
Premijeta: 7. 12. 1979.
Uloga: Justin

Branislav Nušić: Put oko sveta
Režija: Sulejman Kupusović
Premijeta: 29.2.1980.
Uloga: Gospodin Toma, Drugi član komisije, Ilija Banjevac

Andrej Hing: Izgubljeni sin
Režija: Gradimir Gojer
Premijera: 26. 5. 1980.
Uloga: Otac
Sezona 1980/81.

Miroslav Krleža: Vučjak
Režija: Josip Lešić
Premijera: 16. 1. 1981.
Uloga: Pantelija Crnković

Sezona 1981/82.

Efraim Kišon: Bila je to ševa
Režija: Vlado Jablan
Premijeta: 19. 9. 1981.
Uloga: Romeo Lorenco

Eden fon Horvat: Tamo – amo
Režija: Gojko Bjelac
Premijeta: 26. 3. 1982.
Uloga: Tomaš Samek

Sezona 1982/83.

Georg Büchner: Vojcek
Režija: Tadeuš Minc
Premijeta: 21. 10. 1982.
Uloga: Vlasnik šatre

Duško Anđić: Princip G
Režija: Duško Anđić
Premijetra: 11. 12. 1982.
Uloga: Potjorek

Sezona 1984/85.

Aleksandar Nikolajevič Ostrovski: Šuma
Režija: Josip Lešić
Premijeta: 9. 3. 1985.
Uloga: Ivan Petrov Vosmibratov

Sezona 1985/86.

Peter Weis: Mara/Sad
Režija: Drago Boldin
Premijeta: 28. 11. 1985.
Uloga: Kolmier

Harold Pinter: Nastojnik
Režija: Vlado Jablan
Premijea: 11. 1. 1986.
Uloga: Dejvis